ivan_miklenic.jpgPremda bi bilo dostojno i primjereno progovoriti o veoma uspjelom 5. susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu i Varaždinskoj biskupiji, koji je obilovao nezaboravnim svjedočenjima, porukama, susretanjima, doživljajima, i koji je usmjeravao pogled u budućnost predstavljenu po mladima što izrastaju na zdravim temeljima evanđeoskih i općeljudskih vrijednosti, nije moguće ni dopustivo prešutjeti provalu mržnje prema Katoličkoj Crkvi, kojoj nije ovog časa moguće utvrditi ni prave uzroke ni moguće posljedice. Petak, 25. travnja 2008, crni je dan u povijesti samostalne Republike Hrvatske jer je toga dana u hrvatskom glavnom gradu održana – a mislio se da nešto takvoga više nikada neće biti moguće – manifestacija mržnje poduprta predstavljanjem pretiska antiknjige – zapravo okrvavljenoga komunističkog propagandističkog pamfleta – pod nazivom »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednoga dijela katoličkog klera«. I biskup Ivas je u propovijedi pred više od 22.000 mladih u Varaždinu bio prisiljen javno postaviti pitanje: »Kako ostati postojani u sramotnom poigravanju s istinom i pravdom, u novim manipulacijama i izvrtanju povijesnih činjenica – kao ovih dana, a vjerovali smo da se tako sotonske laži, podvale i optužbe na našu Crkvu i narod više neće ponavljati?«

Propagandistički pamflet, premda u naslovu ima naziv »Dokumenti«, na 520 stranica donosi čiste Oznine izmišljotine i podvale, falsifikate te iz povijesnog i tekstualnog konteksta istrgnute citate iz onodobnoga katoličkog tiska tako da ni jedan suvremeni povjesničar, bez obzira na političku ili ideološku opredijeljenost, tu »knjigu« ne uzima kao relevantan povijesni izvor. Taj propagandistički pamflet nastao je i objavljen je g. 1946. s posve jasnom dvostrukom svrhom: s jedne strane te su klevete trebale poslužiti kao opravdanje za nečuveno »čišćenje« katoličkih svećenika i drugih pripadnika crkvene hijerarhije i istaknutih katoličkih vjernika laika koji su dijelom likvidirani u čistom ratnom i poratnom zločinu a dijelom likvidirani nakon presuda tzv. prijekih sudova, a s druge strane ta je tvorevina služila za stvaranje ozračja za suđenje tadašnjemu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Očito je taj propagandistički pamflet opravdavao zločinačko ideološko i nepravedno prolijevanje krvi i progon Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda. Pojava te antiknjige g. 1946. »pokrivala« je prolijevanje krvi i navješćivala nove zločinačke progone nevinih ljudi i bila više od 4 desetljeća izvor antikatoličke i anticrkvene i antihrvatske indoktrinacije partijskih ideologa.

Kao autori te antiknjige potpisali su se književnik Joža Horvat i Zdenko Štambuk, pripadnici Ozne, premda je to rad više ljudi bujne mašte. Za Jožu Horvata, uz ostalo, u javnosti je poznato – kako je objavio Jutarnji list 21. travnja 2000. – da je bio komesar »Prve moslavačke udarne brigade« i da je u vrijeme ratnih operacija zauzimanja Čazme ta partizanska jedinica zarobila oko 240 domobrana od kojih je većina okrutno pobijena pa Bjelovarsko županijsko odvjetništvo – kako je navedeno u Jutarnjem listu – »pokreće istražni postupak«. Premda nema vijesti o stvarnom istraživanju u tom postupku, koji je vjerojatno netko zaustavio, jasno je da za njega postoje pravi razlozi pa to baca pravo svjetlo na toga »suautora«. Zdenko Štambuk, prema onome što je objavljeno uz ostalo, iskazao se pak kao oznaš za »sređivanje« kulture odnosno kulturnih poslenika te je – kako je za »Vijenac« Matice hrvatske g. 1999. posvjedočio Dragutin Tadijanović – osobno zaslužan za uništavanje 5. sveska Hrvatske enciklopedije i još nekih drugih knjiga. Zaslužan je – kako u svojoj knjizi »Pragmatičari, dogmati i sanjari« navodi Ivica Župan – i za suđenja (koja je osobno provodio s pištoljem za pojasom) hrvatskim književnicima »koji su tijekom Drugoga svjetskog rata ostali u Zagrebu i izdržavali se pisanjem, jedinim zanatom koji su poznavali. Kažnjeni su Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Tin Ujević, Branimir Livadić…, a neki pjesnici klerikalne orijentacije, poput Alije Nametka, Petra Grgeca ili Zvonimira Remete, dospjeli su i u zatvor«.

Tu antiknjigu "Dokumenti", prikladnu za produbljivanje mržnje, objavila je g. 1989. Srpska pravoslavna crkvena općina u Hanoveru u Njemačkoj i poslala je na mnoge adrese Srba širom Zapadne Europe, a novo izdanje toga propagandističkog pamfleta predstavljeno je na počecima velikosrpske agresije u Banjoj Luci; svrha je bila jasna: produbiti mržnju protiv katolika, Katoličke Crkve u Hrvatskoj, što je značilo i protiv hrvatskoga naroda, i mobilizirati zavedene ljude da se uključe u Miloševićeve memorandumske velikosrpske projekte. Budući da je ta knjiga bila dosada objavljivana samo u kontekstu širenja mržnje i prolijevanja nevine krvi, nameće se pitanje što u tom kontekstu može značiti zagrebačko objavljivanje toga pamfleta ove 2008. godine! Nameće se i pitanje tko zapravo stoji iza toga objavljivanja i promoviranja toga vrela mržnje. Može li se naivno vjerovati da su oni koji stoje iza toga projekta samo oni koji su se pokazali na javnoj sceni i samo oni koji žive i djeluju u Hrvatskoj? Nisu li ta dva zločinačka prolijevanja nevine krvi dovoljan poučak da se spriječi i pokušaj pripremanja i trećega prolijevanje krvi?

U svakom slučaju – koja god bila prava svrha ponovnog objavljivanja toga propagandističkog pamfleta – jasno je da se dogodila zloporaba demokracije i da baš oni koji su svoje idejne protivnike i neistomišljenike bez suđenja ili na lažnim suđenjima osuđivali na smrt i robiju koriste demokraciju za ponovno buđenje opasne ideološke mržnje koja truje odnose među ljudima.

Preuzeto: Glas Koncila, broj 18 (1767), 4.5.2008.

Ivan Miklenić, komentar

ivan_miklenic.jpgPremda bi bilo dostojno i primjereno progovoriti o veoma uspjelom 5. susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu i Varaždinskoj biskupiji, koji je obilovao nezaboravnim svjedočenjima, porukama, susretanjima, doživljajima, i koji je usmjeravao pogled u budućnost predstavljenu po mladima što izrastaju na zdravim temeljima evanđeoskih i općeljudskih vrijednosti, nije moguće ni dopustivo prešutjeti provalu mržnje prema Katoličkoj Crkvi, kojoj nije ovog časa moguće utvrditi ni prave uzroke ni moguće posljedice. Petak, 25. travnja 2008, crni je dan u povijesti samostalne Republike Hrvatske jer je toga dana u hrvatskom glavnom gradu održana – a mislio se da nešto takvoga više nikada neće biti moguće – manifestacija mržnje poduprta predstavljanjem pretiska antiknjige – zapravo okrvavljenoga komunističkog propagandističkog pamfleta – pod nazivom »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednoga dijela katoličkog klera«. I biskup Ivas je u propovijedi pred više od 22.000 mladih u Varaždinu bio prisiljen javno postaviti pitanje: »Kako ostati postojani u sramotnom poigravanju s istinom i pravdom, u novim manipulacijama i izvrtanju povijesnih činjenica – kao ovih dana, a vjerovali smo da se tako sotonske laži, podvale i optužbe na našu Crkvu i narod više neće ponavljati?«

Propagandistički pamflet, premda u naslovu ima naziv »Dokumenti«, na 520 stranica donosi čiste Oznine izmišljotine i podvale, falsifikate te iz povijesnog i tekstualnog konteksta istrgnute citate iz onodobnoga katoličkog tiska tako da ni jedan suvremeni povjesničar, bez obzira na političku ili ideološku opredijeljenost, tu »knjigu« ne uzima kao relevantan povijesni izvor. Taj propagandistički pamflet nastao je i objavljen je g. 1946. s posve jasnom dvostrukom svrhom: s jedne strane te su klevete trebale poslužiti kao opravdanje za nečuveno »čišćenje« katoličkih svećenika i drugih pripadnika crkvene hijerarhije i istaknutih katoličkih vjernika laika koji su dijelom likvidirani u čistom ratnom i poratnom zločinu a dijelom likvidirani nakon presuda tzv. prijekih sudova, a s druge strane ta je tvorevina služila za stvaranje ozračja za suđenje tadašnjemu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Očito je taj propagandistički pamflet opravdavao zločinačko ideološko i nepravedno prolijevanje krvi i progon Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda. Pojava te antiknjige g. 1946. »pokrivala« je prolijevanje krvi i navješćivala nove zločinačke progone nevinih ljudi i bila više od 4 desetljeća izvor antikatoličke i anticrkvene i antihrvatske indoktrinacije partijskih ideologa.

Kao autori te antiknjige potpisali su se književnik Joža Horvat i Zdenko Štambuk, pripadnici Ozne, premda je to rad više ljudi bujne mašte. Za Jožu Horvata, uz ostalo, u javnosti je poznato – kako je objavio Jutarnji list 21. travnja 2000. – da je bio komesar »Prve moslavačke udarne brigade« i da je u vrijeme ratnih operacija zauzimanja Čazme ta partizanska jedinica zarobila oko 240 domobrana od kojih je većina okrutno pobijena pa Bjelovarsko županijsko odvjetništvo – kako je navedeno u Jutarnjem listu – »pokreće istražni postupak«. Premda nema vijesti o stvarnom istraživanju u tom postupku, koji je vjerojatno netko zaustavio, jasno je da za njega postoje pravi razlozi pa to baca pravo svjetlo na toga »suautora«. Zdenko Štambuk, prema onome što je objavljeno uz ostalo, iskazao se pak kao oznaš za »sređivanje« kulture odnosno kulturnih poslenika te je – kako je za »Vijenac« Matice hrvatske g. 1999. posvjedočio Dragutin Tadijanović – osobno zaslužan za uništavanje 5. sveska Hrvatske enciklopedije i još nekih drugih knjiga. Zaslužan je – kako u svojoj knjizi »Pragmatičari, dogmati i sanjari« navodi Ivica Župan – i za suđenja (koja je osobno provodio s pištoljem za pojasom) hrvatskim književnicima »koji su tijekom Drugoga svjetskog rata ostali u Zagrebu i izdržavali se pisanjem, jedinim zanatom koji su poznavali. Kažnjeni su Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Tin Ujević, Branimir Livadić…, a neki pjesnici klerikalne orijentacije, poput Alije Nametka, Petra Grgeca ili Zvonimira Remete, dospjeli su i u zatvor«.

Tu antiknjigu "Dokumenti", prikladnu za produbljivanje mržnje, objavila je g. 1989. Srpska pravoslavna crkvena općina u Hanoveru u Njemačkoj i poslala je na mnoge adrese Srba širom Zapadne Europe, a novo izdanje toga propagandističkog pamfleta predstavljeno je na počecima velikosrpske agresije u Banjoj Luci; svrha je bila jasna: produbiti mržnju protiv katolika, Katoličke Crkve u Hrvatskoj, što je značilo i protiv hrvatskoga naroda, i mobilizirati zavedene ljude da se uključe u Miloševićeve memorandumske velikosrpske projekte. Budući da je ta knjiga bila dosada objavljivana samo u kontekstu širenja mržnje i prolijevanja nevine krvi, nameće se pitanje što u tom kontekstu može značiti zagrebačko objavljivanje toga pamfleta ove 2008. godine! Nameće se i pitanje tko zapravo stoji iza toga objavljivanja i promoviranja toga vrela mržnje. Može li se naivno vjerovati da su oni koji stoje iza toga projekta samo oni koji su se pokazali na javnoj sceni i samo oni koji žive i djeluju u Hrvatskoj? Nisu li ta dva zločinačka prolijevanja nevine krvi dovoljan poučak da se spriječi i pokušaj pripremanja i trećega prolijevanje krvi?

U svakom slučaju – koja god bila prava svrha ponovnog objavljivanja toga propagandističkog pamfleta – jasno je da se dogodila zloporaba demokracije i da baš oni koji su svoje idejne protivnike i neistomišljenike bez suđenja ili na lažnim suđenjima osuđivali na smrt i robiju koriste demokraciju za ponovno buđenje opasne ideološke mržnje koja truje odnose među ljudima.

Preuzeto: Glas Koncila, broj 18 (1767), 4.5.2008.

Ivan Miklenić, komentar