katolicki_tisak.jpgVeć sam dugi niz godina član pastoralnoga vijeća jedne gradske župe. U tome se vijeću trudimo pomoći svojim svećenicima koliko možemo…

katolicki_tisak.jpgVeć sam dugi niz godina član pastoralnoga vijeća jedne gradske župe. U tome se vijeću trudimo pomoći svojim svećenicima koliko možemo, premda mislim da uvijek možemo i više i bolje. Sa svojim prijateljima u vijeću često i sâm raspravljam o medijima. I to ne samo o svjetovnim medijima, nego posebno o crkvenim medijima. Od vremena do vremena nam i netko od stručnjaka za crkvene medije održi predavanje o njihovoj ulozi i o važnosti za evangelizaciju. U raspravama se ipak osjećam pomalo zbunjeno, da ne kažem neugodno. Neugodno mi je i u širim vjerničkim krugovima jer vrlo često čujem oštre kritike. I dok kritike prema svjetovnim medijima, iz raznih razloga koje ću opisati još i razumijem, one prema crkvenima me jednostavno – zgražaju. No, sve se češće ne usuđujem ni ući u raspravu sa svojim prijateljima vjernicima jer apriori odbacuju katoličke medije i gotovo da ne čitaju ni Glas Koncila, ni Kanu, ne slušaju Hrvatski katolički radio ni Radio Marija, a o praćenju Crkve na internetu – recimo, preko Informativne katoličke agencije ili naše župne stranice – gotovo da nema ni spomena. Ali, zato »sve znaju« o »veselim dogodovštinama« iz našeg tabloida – o seksualnim skandalima »estradnjaka«, o njihovim prehrambenim i inim navikama, o privatnim životima političara i još koječemu što je moralno ne samo upitno, nego i neprihvatljivo.

Kako se, u neku ruku, i profesionalno bavim medijima, kada skupim hrabrosti (a vjerujte to je sve rjeđe jer sam se i ja umorio od svojih priča) pokušavam o njima govoriti i u svojoj vjerničkoj zajednici, ali i na nekim drugim mjestima gdje se susrećem s vjernicima, a našem župniku spomenem (opet, dosta bojažljivo) da bi jače trebao govoriti o katoličkim medijima i svake nedjelje upozoriti na bogatstvo sadržaja koje nam oni donose. Nemojte pogrešno shvatiti, no ne govorim samo o Glasu Koncila, jer osobno vidim puno vrijednosti u svim našim katoličkim medijima, premda sam na Glas Koncila najviše navikao jer ga pratim iz tjedna u tjedan.

Svi su danas svjesni da nam mediji »kroje sudbinu«, da oni zapravo »vedre i oblače« i da na mnoge načine utječu na naš život. Mnogo smo puta u svojim obiteljima suočeni i s raspravama, pa čak i sa svađama, zbog toga što uočavamo da neki članovi – posebno djeca – medije (posebno nove) koriste bez imalo »rezona« i da su svoj stvarni svijet pretvorili u virtualni svijet. I dok nas s jedne strane zabrinjava činjenica da s medijima provodimo sve više slobodnoga vremena kojega »krademo« obitelji, prijateljima, dragovoljnom radu u župi ili nekoj drugoj humanitarnoj organizaciji ili udruzi, s druge nas još više zabrinjava što nam to mediji nude. Deklarativno, to vide i moji prijatelji vjernici koji su vrlo kritični prema medijima, bez obzira na vrstu: kritični su i prema dnevnim novinama, televiziji, internetu.

No, kako sam rekao, osobito su kritični prema crkvenim medijima, pri čemu Glas Koncila »prolazi loše« poput svih drugih. Tako moji prijatelji tvrde da su katolički mediji dosadni, da imaju loš dizajn ili loš program, a najsimptomatičnije je što tvrde da se u njima nema što pročitati ili čuti, te da su zapravo bez sadržaja. Imam dojam da to govore jer ih – ne čitaju! Ali, uzalud se boriti ovako, na pojedinačnoj razini, koliko god vam »tepali« da ste vi stručnjak za medije, pa vam ponekad i povlađivali. Kada ih pitam bi li čitali katoličke medije sa »senzacionalističkim« naslovnicama, medije u kojima bi nalazili članke o (eventualnim) svađama i prijeporima između biskupija i biskupa koje bi ti mediji – po potrebi – i izmislili, o razilaženjima i nesnalaženjima među svećenicima, redovnicama, redovnicima, onda mi kažu da to ipak ne bi bilo primjereno i da katolički mediji tomu ne služe. No, svjetovni mediji – prepuni namještanja, laži, skandala i neobjektivnosti – ipak im se čine boljima i premda ih kritiziraju – kupuju ih, čitaju i prate! Pa kako to?

Zar mi nemamo u Crkvi dovoljno pameti i snage da se konačno ukaže na pravu snagu katoličkih medija, ali i medija općenito, koji bi trebali promicati dobro, demokraciju, poštivati ljudsko dostojanstvo i vrijednosti (općeljudske i vjerske)? Znam da i naša Crkva na razini Biskupske konferencije ima svoje tijelo koje se bavi medijima, da Papa upućuje poruku za Svjetski dan medija svake godine, da su brojni dokumenti koji govore o važnosti medija u pastoralnome djelovanju. Zar se s te »visoke razine« teoretiziranja i učenja ne može sići na »nižu razinu«, to jest u praksu i pozabaviti se važnošću katoličkih medija ne samo prigodno ili »dva puta godišnje«? Zar nitko ne vidi koliko bi nama, obiteljskim ljudima, značilo da nam se pomogne i u odgoju djece i u očuvanju naših obitelji i brakova kada bi se i u crkvi i u crkvenim medijima upozoravalo na rizike, izazove, pa i stvarne opasnosti koje mediji nose sa sobom? Zašto se ponašamo još uvijek kao da nismo svjesni te opasnosti?

Mislim da ste i vi dužni otvoriti raspravu o tome, a ne zabijati glavu u pijesak poput nojeva, jer se problemi sami po sebi neće riješiti. Isto tako, zar se nitko ne usudi reći župnicima da su dužni širiti katoličke medije jer su oni neka vrsta »produženoga pastorala«, kao što su to i župni listići, ma kako god ih se skromno priređivalo i ma kako ih često i sami vjernici župljani nedovoljno cijenili? Vjerujte mi, jedan župni listić naše župe koji pripremamo s tumačenjem evanđelja, nekom duhovnom porukom ili člankom koji napiše netko od župljana i župni oglasi koje donosimo duhovno i ljudski vrijede više nego sve dnevne novine koje izađu u Hrvatskoj nedjeljom!

Čitatelj

Prenosimo Vaše pismo gotovo u cijelosti, jer smatramo da je poticajno i da vrlo dobro upozorava ne neke probleme povezane s katoličkim medijima, a na što i mi vrlo često skrećemo pozornost i u našem tjedniku. Katolički mediji ne samo da su »produžena ruka« u pastoralu, kao što pišete, nego su – dio pastoralnoga djelovanja Crkve na svim razinama – od župne, do biskupijske i one opće Crkve.