Man-With-Question-05Na novom portalu www.cnak.ba, otvorena je kolumna našega župnog vikaradon Ivana Marčića; 

Poziv. Razmišljajući o pozivu, svakom se pojedincu nameće više definicija kojima bi mogao pojasniti ovu, na prvi pogled tako jednostavnu riječ, a zapravo značenjem tako bogatu i kompleksnu. Počevši od onoga jednostavnog značenja kao naziva za usklik kojim netko nekoga zove/poziva da dođe i bude dionikom nečega, pa do dubokoga značenja samoga sadržaja onoga što je razlog poziva, sve to može označavati ova riječ. I nekako se nameće potreba za odgovorom na poziv, zbog želje, znatiželje, ili barem pristojnosti. Sociološki gledano, poziv je ono što prethodi bilo kojem društvenom odnosu i djelovanju, jer jedan čovjek poziva, drugi se odaziva i oni tako stupaju u interakciju i započinju zajedničko djelovanje.

Pokušajmo sada ovaj pojam uroniti u Božje otajstvo. Kršćanski način razmišljanja oduvijek poznaje pojam Božjega poziva kojim Gospodin poziva čovjeka na velike stvari. U stvaranju Bog čovjeka poziva u život i u poslušnost. Kada se čovjek oglušio na Božji poziv, on gubi povlastice koje je imao, dok dobiva cijeli niz odgovornosti i poteškoća koje nisu bile predviđene za čovjeka koji je poslušan Božjoj volji (usp. Post 3). Nakon ovoga događaja imamo cijeli niz osoba koje Bog poziva na stvari koje su ljudskim očima i ušima nevjerojatne, čak i besmislene: Noa koji gradi arku (Post 6-9); Abraham kojega Gospodin poziva da ostavi sve i da pođe za njim, jer od njega želi načiniti velik narod (Post 12-25), pa preko starozavjetnih proroka, Ivana Krstitelja (Mt 3,1) i na kraju Blažene Djevice Marije (Lk 1,26-38), koja svojom vjerom daje novu nadu životu svih onih koji svoju vjeru žele živjeti i s Božjom voljom uskladiti svoju svakodnevicu.

Ovom pozivu Isus Krist daje jednu novu dimenziju. Kad novozavjetni teolog sv. Pavao govori o Abrahamu, kaže: “Abraham povjerova Bogu i to mu se uračuna u pravednost” (Rim 4,3). Ovim nam daje do znanja da je Abraham u sebi kršćanin jer ono što traži jest Božja volja, on odgovara na Božji poziv koji je stavljen pred njega. I Gospodin iz toga izvodi izabrani narod. Isto tako Krist poziva šačicu ribara. Oni koji su po svojim “kompetencijama” sposobni biti samo ribari, bivaju pozvani, u metafori rečeno, biti “ribarima ljudi” (Mk, 1,17). Oni ostavljaju sve i idu za njim u nepoznato, baš kao i Abraham. Napuštaju svakodnevicu, običaje i sigurnost na koju su naviknuti i odlučuju se za pothvat kojim Gospodin želi učiniti isto što je učinio s Abrahamom, a to je “učiniti od njih velik narod” (Post 12,2). I jednako kako s Abrahamom čini, tako čini i s apostolima. Čudesnim zahvatim, u puno situacija ljudskom umu neobjašnjivim, on daje da njihova djela i riječi padaju na plodno tlo i mijenjaju sliku svijeta. I svi oni koji su se nalazili oko njih bivaju pozivani, svatko na svoj način i svatko u svoju službu, kako to lijepo definira sv. Pavao: “Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće” (1 Kor 12,4-11). I svaka služba čini svoje i svako poslanje čini potpunijim i boljim, a one kojima su poslani lakše i bolje približava Bogu. Prva Crkva je na ovaj način obratila cijeli tadašnji zapadni svijet.

Baciti se u definiranje ovoga poziva u suvremenom svijetu nije nimalo jednostavno. Ponajviše zato što ga mnogi pogrešno poistovjećuju sa svećeničkim i redovničkim pozivom, ne razumijevajući temeljnu stvar, a to je da smo svi pozvani na svetost (V. poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium) i da smo svi dužni činiti ono u svrhu čega smo stvoreni, kako to definira sv. Ignacije: “Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu u pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren” (Duhovne vježbe, br. 23). Zato je iznimno važno uvijek iznova, sebi i onima koji su mi povjereni na poučavanje, odgoj ili prijateljstvo, posvješćivati da je Gospodin onaj koji poziva svakoga čovjeka i da u svakoj situaciji možemo i trebamo vršiti njegovu volju, koja je, makar to nekada i ne bilo našem umu logično, najbolja za nas, jer Gospodin ostaje vjeran i uzvraća svakomu sve dobro koje čini u njegovo ime (usp. Ps 146, 6). I moguće je, uistinu, nama “običnim” ljudima činiti velika djela u Bogu, jer i nas On poziva da s nama učini novi narod i da podigne one koji će činiti silna djela. Jer u Kristu smo i mi pozvani svjedočiti da, po njegovu pozivu i poslanju, na svakome od nas počiva Gospodnji Duh koji nas šalje navijestiti vrijeme milosti i dan slave Boga koji dolazi! (usp Iz 61).