uznesenje_bdm.jpgVelika Gospa, kojom se obilježava Marijino uznesenje na nebo, najveći je blagdan posvećen Majki Božjoj, iako je riječ o najmlađoj od četiri dogme koje je Crkva tijekom svoje povijesti definirala o Isusovoj Majci. Marija je, naime, kao Bogorodica točno određena na Efeškom saboru 431., što je potvrdio tek Kalcedonski sabor 451., kada je službeno prihvaćeno i vjerovanje o njezinu djevičanstvu (Blažena Djevica Marija) predloženo na Carigradskome saboru 381. godine. Gotovo 1500 godina kasnije papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus" proglasio je 1854. dogmu da je Marija i bezgrešno začeta. Trebat će proći još jedno stoljeće do službenog proglašenja da je Ona i na nebo uznesena. Tu dogmu definirao je tek 1950. bulom "Munificentissimus Deus" papa Pio XII. To, međutim, ne znači da se tek od tada slavi Uznesenje Marijino na nebo, jer iako kanonski tekstovi nisu zabilježili taj događaj, usmena predaja prisutna je u liturgiji, apokrifnim evanđeljima, teološkim komentarima i legendama još od najranijih stoljeća kršćanstva. Od četvrtog stoljeća to se pitanje uznesenja duha i tijela Marijina, koje potvrđuje konačnu čovjekovu svrhu da bude dionikom Božje slave, stalno pojašnjavalo.

Hrvatski udio u dogmi o Uznesenju Marijinu

Veliki pobornik za definiranje dogme o Marijinu uznesenju bio je hrvatski mariolog, franjevac dr. Karlo Balić, kojega je papa Pio XII. zadužio za prikupljanje dokumentacije potrebne za proglašenje te dogme. Nije slučajno da su baš Hrvati u tome imali svog udjela, jer su praktički od svoga pokrštavanja štovali baš Marijino Uznesenje. To stoga što je Ivan Ravenjanin oko 642. splitsku katedralu posvetio baš Uznesenju Marijinu, a smatra se da je upravo tu počelo pokrštavanje Hrvata. Zbog toga Velika Gospa ima posebno značenje u Hrvata tijekom čitave povijesti.

No, ne samo Velika Gospa nego Marija kao Bogorodica koja je kao Božja izabranica jedina bila na nebo uznesena. Taj poseban odnos prema Gospi u Hrvatskoj potvrđuje već knez Branimir koji je na natpisu crkve podignute u Gornjemu Muću zapisao "Za vrijeme kneza Branimira, godine 888. šeste indikacije, otkako je Krist uzeo svoje sveto tijelo od svete Djevice", čime je prvi put u nas u službenu formulu naznačavanja godine unesen marijanski element. Ponovit će to i knez Mutimir, a kraljica Jelena podignut će u Solinu velebnu crkvu posvećenu Gospi, koja je u naše vrijeme nazvana hrvatskim Gospinim prasvetištem.

Od tada do danas na hrvatskom će povijesnom prostoru biti podignuto više od tisuću crkava i kapela posvećenih Gospi.

Marija će biti titularom čak 16 hrvatskih katedrala, a samom Uznesenju Marijinu, dakle, Velikoj Gospi posvećene su osim splitske i katedrale u Zagrebu, Krku, Poreču, Dubrovniku, Puli, Senju i Rabu. Marija se vrlo rano počela smatrati zaštitnicom hrvatskoga naroda, ne samo stoga što su Branimir i Trpimir počeli na marijanske staze upućivati hrvatski narod, nego i stoga što se tijekom teške i ratovima obilježene povijesti obrana hrvatskih zemalja tumačila Marijinom zaštitničkom ulogom.

uznesenje_bdm.jpgVelika Gospa, kojom se obilježava Marijino uznesenje na nebo, najveći je blagdan posvećen Majki Božjoj, iako je riječ o najmlađoj od četiri dogme koje je Crkva tijekom svoje povijesti definirala o Isusovoj Majci. Marija je, naime, kao Bogorodica točno određena na Efeškom saboru 431., što je potvrdio tek Kalcedonski sabor 451., kada je službeno prihvaćeno i vjerovanje o njezinu djevičanstvu (Blažena Djevica Marija) predloženo na Carigradskome saboru 381. godine. Gotovo 1500 godina kasnije papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus" proglasio je 1854. dogmu da je Marija i bezgrešno začeta. Trebat će proći još jedno stoljeće do službenog proglašenja da je Ona i na nebo uznesena. Tu dogmu definirao je tek 1950. bulom "Munificentissimus Deus" papa Pio XII. To, međutim, ne znači da se tek od tada slavi Uznesenje Marijino na nebo, jer iako kanonski tekstovi nisu zabilježili taj događaj, usmena predaja prisutna je u liturgiji, apokrifnim evanđeljima, teološkim komentarima i legendama još od najranijih stoljeća kršćanstva. Od četvrtog stoljeća to se pitanje uznesenja duha i tijela Marijina, koje potvrđuje konačnu čovjekovu svrhu da bude dionikom Božje slave, stalno pojašnjavalo.

Hrvatski udio u dogmi o Uznesenju Marijinu

Veliki pobornik za definiranje dogme o Marijinu uznesenju bio je hrvatski mariolog, franjevac dr. Karlo Balić, kojega je papa Pio XII. zadužio za prikupljanje dokumentacije potrebne za proglašenje te dogme. Nije slučajno da su baš Hrvati u tome imali svog udjela, jer su praktički od svoga pokrštavanja štovali baš Marijino Uznesenje. To stoga što je Ivan Ravenjanin oko 642. splitsku katedralu posvetio baš Uznesenju Marijinu, a smatra se da je upravo tu počelo pokrštavanje Hrvata. Zbog toga Velika Gospa ima posebno značenje u Hrvata tijekom čitave povijesti.

No, ne samo Velika Gospa nego Marija kao Bogorodica koja je kao Božja izabranica jedina bila na nebo uznesena. Taj poseban odnos prema Gospi u Hrvatskoj potvrđuje već knez Branimir koji je na natpisu crkve podignute u Gornjemu Muću zapisao "Za vrijeme kneza Branimira, godine 888. šeste indikacije, otkako je Krist uzeo svoje sveto tijelo od svete Djevice", čime je prvi put u nas u službenu formulu naznačavanja godine unesen marijanski element. Ponovit će to i knez Mutimir, a kraljica Jelena podignut će u Solinu velebnu crkvu posvećenu Gospi, koja je u naše vrijeme nazvana hrvatskim Gospinim prasvetištem.

Od tada do danas na hrvatskom će povijesnom prostoru biti podignuto više od tisuću crkava i kapela posvećenih Gospi.

Marija će biti titularom čak 16 hrvatskih katedrala, a samom Uznesenju Marijinu, dakle, Velikoj Gospi posvećene su osim splitske i katedrale u Zagrebu, Krku, Poreču, Dubrovniku, Puli, Senju i Rabu. Marija se vrlo rano počela smatrati zaštitnicom hrvatskoga naroda, ne samo stoga što su Branimir i Trpimir počeli na marijanske staze upućivati hrvatski narod, nego i stoga što se tijekom teške i ratovima obilježene povijesti obrana hrvatskih zemalja tumačila Marijinom zaštitničkom ulogom.