uzvisenje_svetoga_kriza.jpgPovijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršcane najsvetija relikvija u jednom je ratu istocnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na cudesan je nacin pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršcanima bude natrag vracen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo cudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proci kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokornickoj odjeci prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobodenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se vec kao takvi neizravno borili "za krst casni", osiguravajuci caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst casni", za križ kao simbol našega spasenja i kršcanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih pocetaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveca cast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduce. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo ucili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u casu smrti. Zato su i umirali stiskajuci u rukama casni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima casno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

Pred patnjom je najbolje šutjeti, jer ne razumijemo križ ni one koji su na njemu. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Po životnom križu, po svemu onome što me na neki način razapinje u svakodnevici (bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet.

»Slava budi višnjem Ocu, Vrutku svake ljubavi! Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi! Čast i hvala Duhu Svetom koji svetu žrtvu križa svojim ognjem zapali.«

uzvisenje_svetoga_kriza.jpgPovijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršcane najsvetija relikvija u jednom je ratu istocnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na cudesan je nacin pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršcanima bude natrag vracen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo cudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proci kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokornickoj odjeci prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobodenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se vec kao takvi neizravno borili "za krst casni", osiguravajuci caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst casni", za križ kao simbol našega spasenja i kršcanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih pocetaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveca cast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduce. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo ucili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u casu smrti. Zato su i umirali stiskajuci u rukama casni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima casno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

Pred patnjom je najbolje šutjeti, jer ne razumijemo križ ni one koji su na njemu. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Po životnom križu, po svemu onome što me na neki način razapinje u svakodnevici (bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet.

»Slava budi višnjem Ocu, Vrutku svake ljubavi! Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi! Čast i hvala Duhu Svetom koji svetu žrtvu križa svojim ognjem zapali.«