bishof_peric.jpgUskrsnuće. Ali treći dan uskrsnu. I obnovi naš izvorni život. I dodade ono što samo Bogu može pasti na pamet: vječni život u Njemu.

Na Uskrs, 31. ožujka 2013. u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru svečanu Euharistiju predslavio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić. Propovijed biskupa Perića na temu smrti i uskrsnuća prenosimo u cijelosti:

Smrt. Kako potresna ljudska i sveprirodna enigma, najzagonetnija zbilja u čovjekovu životu i ljudskoj povijesti. Svi ljudi, i sve filozofije i ideologije, i sve teologije i religije htjele bi, ako ne odgonetnuti, a ono barem nekako protumačiti tu bolnu riječ i stvarnost: smrt. I Sumerani i Egipćani i Rimljani i Grci i svih 28 civilizacija od kojih je 18 posve izumrlo, a desetak ih još nekako tetura i glavinja, a nitko je nije ni odgonetnuo ni protumačio. Ostala je zagonetna kao mitološka sfinga.

Zato su riječi kao što su smrt ili smrtnik, mrtav ili izumrijeti valjda najdojmljiviji glasovi u našem ljudskom općenju. Zar i sami ne premremo kada čujemo vijest o smrti, pogotovo iznenadnoj, svojih najmilijih, roditelja, braće ili dobročinitelja? Ili kada nam na naš zahtjev liječnik jasno kaže da je smrt pokucala na naša vrata, kako se svatko od nas prepadne u duši i protrne u srcu. I nitko joj ne ide radosno u susret koliko god bila prirodna, općeraširena i neizbježna pojava. Htjeli bismo te pojmove vezane uza smrt ukloniti iz svoga rječnika, pogotovo iz svoga života, s pomoću zdravlja i besmrtnosti. I biti trajno mladi, zdravi i – vječni. Eh, kako je nostalgična riječ besmrtnost: besmrtna duša, besmrtni život, besmrtna slava!
Razuman se čovjek pita: kako se ta „selektivna evolucija“, kojom bezbožni svijet maše i, bez Boga, objašnjava ovu stvarnost, ovako pobrinula da nam dadne ovakvu pamet i da nas ostavi na pola puta, savila nas sve u luk života, od rađanja do umiranja, ne otvarajući nam vrata vječnosti. A ta nam ista „evolucija“ utisnula čežnju za besmrtnošću, za vječnim životom. I zašto nam je ovakvu nepravdu nanijela da se po sebi ne moramo roditi, jer nemamo u sebi razloga živjeti. A ako smo se već rodili, onda moramo umrijeti, a ne bismo to nikako željeli. I sve što smo materijalnoga skupljali, moramo ostaviti za sobom, a ono duševno nosimo sa sobom.
Na ljudsku pojavu smrti može se gledati iz dva kuta: ljudskoga i vjerničkoga.
Ljudski pogled kaže nam da je smrt nešto bolno, mučno i mračno. S ovoga sunca odlazi se u posve nepoznato: u tamni lijes koji će se za nama zakovati, i u crnu zemlju koja će se nad nama zatrpati. Kao da te uopće nije ni bilo.
Kako nam je teško kada vidimo kako odlazi jedan koji je mudro živio, mudro govorio, mudrost sijao gdje bi se god nalazio. I njega pogodi ista sudbina kao onoga drugog nemudroga, raspamećenoga. I onaj mudri ne može nam prenijeti ni klice svoje nakupljene iskustvene mudrosti, da se ne mučimo. Ode sve s njime zajedno.
Teško nam je kada vidimo kako nestade razborita, razumna čovjeka, koji je znao i reći i presjeći, i autoritet biti i njim se služiti; i kada bi god s njim bio, kući si se ljudskiji vratio. Ali nimalo ti ni svoje razumnosti ni pameti ne može preliti u mozak, ni ljudskosti u srce, da se ne mučiš. Odnese sve sa sobom.
I veoma nam je žao kada vidimo kako ode jedan koji je znao više jezika, jednako prevodio s hrvatskoga na grčki i obratno, s hrvatskoga na švedski i obratno, i tako na deset jezika, pun znanja, gramatike i pravopisa, i to sve znao i drugima tumačio, a nije nam ni mrvička svoga znanja uspio prenijeti u glavu da se mi toliko ne mučimo. Eto ti evolucije!
Kako se mi svećenici radujemo kada vidimo one zdravopobožne, koji su po Bogu, i u crkvi i u društvu, koji drže do Božjih zapovijedi, koji ih ne samo znaju na pamet i ispunjavaju do jedne, nego i druge uče tomu, a kada i njih nestane iz naše sredine, iskreno tugujemo za njima. I kako da se ne zaustavimo kada vidimo kako padoše veliki hrastovi, a sitno šipražje udari na sve strane.
Drugi je pogled vjernički, kršćanski. Poučava nas ne ta selektivna evolucija, nego Biblija – prava Božja knjiga, da od onoga prvog dana kada je Stvoritelj zaprijetio smrću prvomu prašinaru Adamu: U onaj dan u koji sa stabla života okusiš, zacijelo ćeš umrijeti (Post 2,17), i kada je prijetnja doista ostvarena u životu, jer prvi ljudi nisu poslušali Božje zapovijedi, nego su upravo svojom slobodom htjeli okusiti smrtonosno stablo, eto od tada ovom se zemljom plačni razliježe glas i bolni čuje jauk, što se kao prašina u prašinu vraćamo. Znamo iz daljnjega svetopisamskog teksta da čovjek nije umro baš onoga dana kada je okusio plod stabla, nego malo kasnije: treći dan, za koju godinu ili desetljeće, svejedno! Ali jest onoga dana počeo umirati na smrt. Smrt se razlila ispod njegove kože, prenijela infuzijom u njegovu krv, udarila ga među oči i u glavu. Stala je razarati stanice njegova mozga i srca, i cijeloga se života rastače, rastvara, raspada do konačna razvoda duha i tijela. To i zovemo smrću.
Iz ljudskoga pogleda za čovjeka ponavljamo iz dana u dana u kući i na ulici: "Smrtnik svake sekunde, odlaznik svake minute, pokojnik svakoga sata". A s vjerničkoga pogleda svaki dan u sv. Misi svećenik svaku liturgijsku molitvu završi usklikom Stvoritelju, Ocu nebeskomu: "Bog po sve vijeke vjekova"! A taj nas vjekovječni Bog nije zaboravio.
Dolazak Bogočovjeka. I onda jednoga dana dolazi Jedan, Krist Gospodin, Bogočovjek, koji u sebi nije imao razloga da umre (sv. Augustin), svojevoljno prihvaća put umiranja. On je prošao ljudskim putem. Što je god više ljudima dobra činio po Božjem promislu i darežljivosti, to su ga ti takozvani ljudi više opanjkavali, svako zlo o njemu zborili i nemilosrdno ga progonili. A on im nije nikada ni u čemu u tom smislu postao sličan. On je, naprotiv, još više ljude volio i još im veće dobro činio. Vi mene ne možete toliko ubiti koliko je mogu vas ljubiti pružajući vam ponudu na ponudu, i dajući vam milost na milost, pa i onu najveću milost, dar oproštenja, svjedočeći ljubav do smrti, smrti na križu – javno je dokazao.
Smrt. Onoga trenutka kada je nastupio njegov "čas", kairos, nije više bilo uzmicanja pred neprijateljem. Stao je pred njih, uspravan kao suho drvo križa. I ljudi su ga prikovali na to drvo, na najsramotniji način umiranja, s najvećim koncentratom ljudske ludosti, potkupljenosti i obezglavljenosti. A on je dostojanstveno sve pregrmio preko svoje glave i – umro. Umro namrtvo, preminuo smrću ljudskom, umro rastankom božanske duše od ljudskoga tijela, umro i – pokopan. Prihvatio smrt da svojom vlastitom smrću usmrti ljudsku smrt, da po smrti stekne besmrtni život. Gospodin Isus Krist, Sin Božji, u svojoj savršenoj poslušnosti Ocu nebeskomu, svojevoljno je uzeo tu najstrašniju ljudsku zbilju na sebe: mučen, raspet, umro i pokopan.
Uskrsnuće. Ali treći dan uskrsnu. I obnovi naš izvorni život. I dodade ono što samo Bogu može pasti na pamet: vječni život u Njemu. To je taj njegov drugi "čas", vrhunski kairos, jutro uskrsnuća, pobjede i slave. U onom istom tijelu, samo proslavljenom, sa svim svojim identitetom ukazuje se jednomu kod groba, dvojici u Emausu, četvorici u gornjoj sobi, sedmorici na Genezaretu, jednom bijaše petstotina braće na onoj istoj Gori na kojoj je održao nezaboravni govor na Gori u Galileji. Samo se nije ukazao pilatovcima i herodovcima, kajfinovcima i drugim domaćim izdajnicima. Nije im se ukazao ne zato što ih se bojao da ga ponovno ne razapnu, nego zato što su ostali slijepi na sve boje njegove životne svjetlosti, gluhi na sve zvukove njegove melodiozne milosti, neosjetljivi na svu ljubav njegova srca. On će njima i njihovima poslati one koje je on zaredio i učinio su-baštinicima svojim, da se oni pokazuju pred kraljevima i vladarima, da i oni dožive istu Učiteljevu sudbinu predsmrtnu i smrtnu i jednom posmrtnu.
Samo dakle Jedan – Bogočovjek, Krist Isus – koji je prihvatio smrt, kroz nju prošao, učinio je da ta neobjašnjiva ljudska i prirodna zagonetka bude odgonetnuta, da postane ključ svemu djelovanju ljudskomu, vrata koja otvaraju put koji vodi u nebo, u Život. Krist je naša Biblija i naša Evolucija. Naš kvalitativni skok iz smrti u život: duša k Bogu, tijelo tri dana u zemlju i onda uskrsnuće, a nama uz božansko obećanje da će i to tijelo o Sudnjem danu uskrsnuti, jer je jamac Isus svojim uskrsnućem… Svojim je uskrsnućem ponudio novi život svima.
Vjera. Ovdje se s ljudske i vjerničke strane hoće vjera, predanje svoje pameti i srca njegovoj božanskoj riječi. On nam je rekao da se život mijenja, a ne oduzima. "Zaista, zaista kažem: tko sluša moju riječ i vjeruje Onome koji me posla, ima život vječni, ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24). On je garancija te rečenice i te naše vjere; on sa svojom slavnom smrću i još slavnijim uskrsnućem.
Još starozavjetni prorok Hošea, 800 godina prije Isusa, postavlja pitanje ljudskoj smrti: "Gdje je tvoja kuga, o smrti" (13,14). To isto ponavlja sv. Pavao, suvremenik Isusov: "Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, žalac Tvoj? … A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu" (1 Kor 15,55).
I sav je paradoks, bolje reći ludilo ljudsko u tome što su ljudi onoga vremena, i svakoga vremena, udarili na njega koji je sami Život i koji je došao donijeti nam Život, i to Život u izobilju, skočili da ga ubiju. Ali on upravo iz toga ubojstva i smrti daje nam Život, preobraženi i vječni Život. On je izišao iz groba i u svoj grob pokopao smrt. Na njegovu grobu stoji natpis: Ovdje leži Smrt! Hvala mu! I čestitamo mu uskrsnuće!