don_tomo_vuksic_vojni_biskup.jpgIzlaganje biskupa Vukšića o ulozi medija prema nauku Katoličke Crkve. Predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja Biskupske konferencije Bosne i …

 

Predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, 9. svibnja 2013. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru nastupio je na Konferenciji – kultura komuniciranja: Mediji i politika održanoj u organizaciji studija novinarstva i studija politologije Filozofskog fakulteta u povodu Svjetskog dana slobode medija i Svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja. Biskup Vukšić održao je izlaganje o ulozi medija prema nauku Katoličke Crkve. Predavanje biskupa Vukšića u povodu 50. obljetnice proglašenja Dekreta „Inter mirifica“ o sredstvima društvenoga priopćavanja Drugoga vatikanskog sabora (4. prosinca 1963.) pod naslovom: „Uloga medija prema nauku Katoličke Crkve“ prenosimo u cijelosti:

Ove godine navršava se 50 godina od proglašenja Dekreta „Inter mirifica“ o sredstvima društvenoga priopćavanja Drugoga vatikanskog sabora koji je objelodanjen 4. prosinca 1963. U povodu toga važnog datuma za Katoličku Crkvu, te uoči sedme uskrsne nedjelje, koja je ove godine 12. svibnja, kada Katolička Crkva svake godine na svjetskoj razini obilježava dan medija, želim progovoriti, u skladu sa željama organizatora ove Konferencije, o ulozi medija prema nauku Katoličke Crkve kroz odnos individualnoga prava na slobodu i slobode medija te, povezano s tim, potom o opasnosti zloporaba i o važnosti medija za širenje radosne vijesti Evanđelja.

Za početak, vjerojatno ćemo se složiti s tvrdnjom da među najizazovnija dostignuća modernoga vremena pripadaju različita sredstva društvenoga priopćavanja čija uporaba u naše vrijeme doseže neslućene domete s jedva predvidivim posljedicama. I ne samo da su ta sredstva izazovna potrošačima njihovih ponuda već su još više zanimljiva i korisna svim vrstama „prodavača“ modernih moći. Zapravo, vrijeme i društvo, u kojemu živimo, već su se navikli na izraze „društvo informacija“, „kultura medija“, „generacija medija“ i slične atribute.

Isto tako, lako je uočiti da tehnološka revolucija miješa ljude i kulture i kad ih fizički ne premješta iz njihovih zavičaja, a to vrlo utječe na religiozne i moralne stavove, na političke i društvene sustave, te na odgoj. U vezi s tim papa Ivan Pavao II. pisao je ovako: „Prvi areopag modernoga vremena jest svijet komunikacija, koji ujedinjuje čovječanstvo pretvarajući ga – kako se običava kazati – u ‘globalno selo’. Sredstva društvenoga priopćavanja postigla su takvu važnost da su za mnoge glavno informativno i formativno sredstvo, glavno sredstvo koje ih vodi i nadahnjuje u pojedinačnom, obiteljskom i društvenom ponašanju.“ To pak otvara put mogućnosti da se medije može koristiti kako za propovijedanje Evanđelja tako da bi ga se udaljilo od ljudskog srca. Stoga Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja upozorava da je „upotreba novih sredstava proizvela [je] ono što se naziva ‘novim jezicima’, te otvorila nove mogućnosti poslanju Crkve, ali donijela i nove pastoralne probleme.“

Sloboda medija i individualno pravo na slobodu

Jedan od velikih otvorenih izazova povezanih sa svijetom medija jest pitanje slobode. A kad je govor o pravu na slobodu sredstava društvenoga priopćavanja, nikako se ne može o tome raspravljati a da ga se ne postavi u odnos s ljudskim pravom na slobodu. K tome, pravo medija na slobodu nije baš lako definirati. No, prema nekim razmišljanjima (G. Gonella), moglo bi se reći da je to mogućnost služiti se tim sredstvima kako bi se očitovale i širile ideje, umjetnost ili pripovijedale činjenice.

Pravo javnog očitovanja i širenja misli posredstvom medija podrazumijeva ne samo pravo da se širi ili podržava neka ideja već i da se pobija drukčije ili suprotno mišljenje, tj. također pravo na kritiku koja izražava neslaganje, pa i suprotstavljeno stanovište.

Pravo da se posredstvom medija objavi neko umjetničko djelo odnosi se na bilo koji objekt kako figurativne tako narativne umjetnosti. No, na ovom području sukobi nastaju oko toga gdje je granica „dobrog ukusa“ te gdje počinje potreba zaštite javnoga morala i društvene etike.

Pravo na kroniku pak za svoj objekt ima djela i činjenice. To jest, ima se pravo posredstvom medija ispripovijedati ono što se dogodilo ili se događa. Naime, pravo na informaciju i kroniku zadovoljava individualnu i društvenu potrebu i pravo da se objektivno upozna činjenice, ali podrazumijeva i individualno pravo da se zaštiti privatnost.

S druge strane, pravo da se ispripovijeda neki događaj uvjetovano je temeljnom obvezom prema istini: obvezom da se poznaje činjenice koje se pripovijeda. Ne bi se smjelo događati previđanje istine i njezino falsificiranje, posebice ne tzv. „zavjerom šutnje“ ili skandalizmom. Na ovom području posebnu opasnost predstavljaju djelomične istine, prešućivanje istine, simulacije istine, selekcija činjenica, instrumentalizacija, predrasude itd. Ništa manje nisu opasni oni oblici manipulacije u kojima nije jasna granica između objektivne naracije i subjektivne interpretacije.

Osim toga, poštovanje istine nosi sa sobom i pravilo ograničenja prava slobode medija jer je svaki subjekt nosilac mnoštva prava koja trebaju koegzistirati nepovrijeđena, a to mogu samo ako područje jednoga prava ne napravi invaziju na područje drugoga prava. Odnosno, sloboda medija jedno je od prava i treba postojati zajedno s drugim pravima, posebice s individualnim pravima. Tako je jedno pravo na svoj način korektiv drugoga prava. K tome, više osoba su naslovnici istoga prava pa i to uključuje dodatno ograničenje. U protivnom, različite slobode mogu doći u međusobni sukob.

Svrha i objekt, koje treba postići bilo kojim ljudskim djelovanjem, su neko dobro, a mediji su samo jedno od sredstava za postizanje toga dobra. Objektivna dobra i interesi, o kojima je govor, mogu biti ili individualna ili društvena te mogu biti ugrožena, između ostaloga, također zloporabom slobode medija. Među njih obično se ubrajaju dobro i interes države, ustavni poredak, javni red, vjersko i moralno dobro, ljudsko dostojanstvo, dobro obitelji, sloboda pojedinca itd. No, zbog različitoga shvaćanja i tumačenja ovih vrednota, te zbog različita vrijednosnog odnosa prema njima, isti medijski tretman ovih tema je za neke dokaz slobode i tolerancije, a za druge početak kraja i sumrak vrednota. Pa ipak, općenito se prihvaća, barem na razini načela, da je dostojanstvo ljudske osobe prva granica protiv zloporabe prava slobode medija. Međutim, svjedoci smo da je u mnogim zakonodavstvima čak i kleveta brisana s popisa kažnjivih djela pa je, prema tome, proklamirana načelna zaštita dostojanstva ljudske osobe vrlo često obična farsa.

S druge strane, širenje lažnih, pretjeranih i tendencioznih vijesti je izravno upereno protiv javnoga interesa ali, jer je takvo ponašanje često korisno sredstvo podizanja čitanosti ili gledanosti, te time i zarade, mnogi urednici ne bježe od toga. Zloporabom slobode medija još uvijek na mnogo strana smatra se odavanje državne tajne, vojne, parlamentarne i sudsko-istražne tajne također. Stoga je ius narrandi, na kojemu najčešće insistiraju sami novinari, vrlo često u sukobu s pozitivnim zakonom koji štiti slične tajne. No, nerijetko zloporabe diktiraju različiti centri moći koji vladaju svijetom medija. To su prije svega razni lobiji: politički, ekonomski, ideološki, koji argumentom moći, novca i prisile dovode urednike i novinare u takvo stanje da svoja razmišljanja ili prešućivanja vrlo često moraju uskladiti s vlasnikovim mišljenjem i interesima, ili prestaju biti urednici i novinari medija pod kontrolom „mentora“. Nasuprot tomu, zaštita individualnih i kolektivnih prava, koja mogu biti ugrožena zloporabom slobode medija, obveza je zakona i sudskih ustanova.

Samostalno mišljenje i manipulacija

Pitanje ljudske slobode pripada među temeljna prava čovjeka čijim se dosegom vrlo glasno diči naše vrijeme. Usko povezano s tim svakako je i pravo na točnu informaciju, na samostalno mišljenje i donošenje zaključaka i odluka koje će se primjenjivati u životu ne ugrožavajući istu takvu slobodu drugoga. No, dirigirana i samim time manipulirana informacija, više deformira i čini ovisnim obrađenoga konzumenta negoli ikakvo drugo opojno sredstvo. I kad ovisnik nije svjestan toga, uvjetuje ga da misli „po narudžbi“ uvjeren da stvarno misli svojom glavom.

Velika manipulacija zaista je na djelu a najveći posrednici toga svakako su sredstva društvenoga priopćavanja što je davno primijećeno.

Ateistička civilizacija i manipulacija na račun Katoličke Crkve

Manipulacija svakako nije izum modernoga doba, ali je u naše vrijeme ideja manipulacije postala znanost, a manipulacija idejama i ljudima dovedena do savršenstva. Zanimljivo je također zapaziti da, promatrano iz pozicije Katoličke Crkve, velike manipulacije na račun naše Crkve i kršćanstva započinju usporedno s razvitkom modernih sredstava priopćavanja.

Naime, novine se pojavljuju i rastu istovremeno s pojavkom i rastom prve ateističke civilizacije u povijesti, tj. europsko-američke civilizacije našega doba. Pripremana na krilima liberalizma i revolucionarno zasađena krajem 18. stoljeća, ta civilizacija poznaje protukatoličku manipulaciju u različitim oblicima kao svoju konstantu i kao privilegirano sredstvo protagonista te iste civilizacije u njihovu odnosu prema Crkvi. Danas je pak manipulacija i na mnogo drugih područja, usporedno sa širenjem suvremenih civilizacijskih postulata, razvijena do savršenstva tako da i najpoznatiji mislioci ovoga vremena, kako se moglo vidjeti, otvoreno pišu da je danas sve manje ljudi koji samostalno misle.

Vrhunac te savršene manipulacije, kad je Crkva i religija u pitanju, svakako su neke suvremene optužbe, koje na prvi pogled zvuče čak vrlo uvjerljivo, a navodim samo dva primjera kao ilustraciju. Prvo, česta je optužba da je vjerska podijeljenost svijeta najveći krivac za najveća zla ovoga stoljeća kao što su npr. ratovi. Pa i u najnovije vrijeme na ovom prostoru Crkvama i vjerskim zajednicama o vratu visi takva nepravedna optužba. A, ustvari, u pozadini svih početaka tih ratova stoji teško bezboštvo, odnosno protuteološki antropoteizam civilizacije o kojoj je govor. Ili drugo, na temelju žalosnih delikata koje vrše pojedinci u Crkvi, vrlo često se na medijskoj sceni donose opći zaključci koje se konzumentima nudi kao navodna opća istina o Crkvi kao takvoj.

Ovdje mi je drago pozvati se na knjigu Václava Havela Moral in Zeiten der Globalisierung, jer je zanimljivo je da je i on, koji niti je bio teolog niti tako praktičan vjernik da bi ga u tomu trebalo postavljati za primjer, ali jest bio filozof koji je pošteno i otvoreno razmišljao također o Bogu i smislu života, osjetio potrebu progovoriti o toj opasnoj pojavi te u svom govoru na otvaranju konferencije FORUM 2000 u Pragu 4. rujna 1997. upozorio na opasne zamke ateističke civilizacije koja je prva te vrste u cijeloj dosadašnjoj povijesti ljudskoga roda.

Kršćanske vrednote i društvena dijaspora

Otkako je na djelu spomenuti način vođenja svijeta, razmišljanja i odnosa prema vrednotama, osobito onim evanđeoskim, Katolička Crkva je u misionarskom smislu, pa i moralnom, dobivala gotovo samo na područjima Afrike, Azije, Dalekoga Istoka i Latinske Amerike, dok je na rodnim područjima te ateističke civilizacije, tj. u Europi i Americi, statistički stalno gubila. Crkva je u tom vremenu sve više tjerana u stvarnu društvenu dijasporu, a u naše vrijeme svakako joj najviše prijeti opasnost da bude stjerana u stanje duhovne dijaspore, naročito kad se radi o praktičnoj vjernosti temeljnim kršćanskim istinama i moralnim zakonima. Ustvari, očito je da je to na mnogo strana već učinjeno.

Sredstva marginalizacije Crkve i kršćanskoga morala bezbrojna su, a načini različiti i moć tih sredstava i načina vrlo velika. Vlasnici su im najčešće „neprijatelji križa Kristova“ čiji je „bog trbuh, a slava u sramoti“ (usp. Fil 3, 18-19). Posljedica takvih nastojanja je nabijanje kompleksa što se je katolik, kako bi što češće pravilo osobnoga života postala egzistencijalna apostazija, građena na forsiranim osjećajima manje vrijednosti i primitivne zaostalosti praktičnih vjernika koja bi se sastojala već u tome što su praktični vjernici.

Mentalitet istine i mentalitet mišljenja

Živimo u svijetu i vremenu koji se, nasuprot mentalitetu istine kao moralnom kodu djelovanja kršćanstva, sve više vodi mentalitetom mišljenja unutar kojega evanđeoska poruka biva viđena samo kao jedno od mišljenja a ne kao istina, a pogotovo ne kao vječna istina. Zapravo, javno mišljenje često se nameće kao jedini kriterij istine pa se tako događa da u demokratskim društvima upravo to javno mišljenje često ima odlučujuću vlast, političku, gospodarsku, kulturnu i svaku drugu. Stoga je borba za javno mišljenje, tj. za pozitivan društveni odjek, prvi cilj svih masmedija. Tako danas postoji stvarna opasnost da u svakom smislu vlada onaj tko viče više, češće, jače i uvjerljivije.

Kršćanska poruka spasenja i moderni izazovi Crkve

Kršćanstvo je po svojoj definiciji radosna vijest i svoje sljedbenike poziva na optimizam u svakoj situaciji. Stoga je uloga Crkve nezamjenjiva također kako na razini proizvođača tako na razini potrošača informacije, i to prije svega u obliku odgoja, moralnoga korektiva i savjesti društva. Na pastoralnom planu pred Crkvom su barem tri razine problema: izravno i neizravno pitanje učiteljstva, pitanje posebne pastoralne brige i pitanje općega pastoralnog prilagođavanja.

Obveza izravnoga propovijedanja

Na razini crkvenog učiteljstva Crkva ima pravo koristiti medije za propovijedanje kršćanskoga nauka. To njezino pravo upotrebljavanja sredstava društvenoga priopćavanja Zakonik kanonskoga prava iz 1983. u kan. 822 § 1 naziva „vlastitim pravom Crkve“ (ius proprium Ecclesiae) kojim se crkveni pastiri nastoje služiti u obavljanju svoje zadaće. Naime, poruku spasenja(nuntium salutis) Crkva je obvezatna izravno propovijedati ne samo do na kraj svijeta (usp. Dj 1, 8) nego u našem vremenu prvi put, promatrajući sve te antene, ostvarila se doslovce Isusova riječ da će se propovijedati i po krovovima (usp. Lk 12, 3). Ovo pak pravo Crkve na korištenje masmedija može izazvati dosta problema zbog statusa koji neka država priznaje ili ne priznaje Crkvi. To jest, uopće nije svejedno priznaje li država Crkvi postojanje i autonomiju kao ius nativum, te korištenje svih prikladnih sredstava kao njezin ius proprium, ili je smatra samo jednom od pravnih osoba koje djeluju u društvu, ili pak samo običnom udrugom ustanovljenom na osnovu zajedničkoga mišljenja članova čije pravo treba štititi. Na ove pak probleme nadovezuju se oni poznati pod pojmom efikasnosti korištenja tih sredstava sa strane same Crkve. A kad je pak riječ o neizravnoj ulozi učiteljstva misli se na gotovo bezgranične mogućnosti, koje nude ova sredstva, za širenje zdrave kulture, civilizacijskoga rasta, zdrave razonode, prestanka milenijske noći siromašnoga svijeta, većega poštivanja ljudske osobe, smanjivanja nepismenosti, gladi i golotinje, robovanja i bolesti, širenja solidarnosti itd.

Moral u medijima predmet posebne brige

Pitanje posebnoga pastorala tiče se prije svega zaštite morala u masmedijima na tri njihove sastavne razine: kad je u pitanju sadržaj kojega nude, kad se radi o protagonistima od kojih kreće informacija i, na kraju, radi se o subjektima kod kojih ta informacija završava. Moral se ovdje bavi aktivnim i pasivnim pravom na informaciju, odnosom „prava umjetnosti“ i uvjeta koji dopuštaju obradu moralnoga zla, profesionalnim moralom djelatnika u tisku, virtualnom svijetu Interneta te na radiju i televiziji kao i moralnim kvalitetama medijskoga proizvoda, posebice kad se radi o trgovini.

Opće pastoralno prilagođavanje

Poseban problem općega pastoralnog prilagođavanja odnosi se na sveukupnost djelovanja koje koristi da se čovječanstvo privede vjeri i milosti, usavršavanju, apostolatu. Pri tomu treba voditi računa da je čovječanstvo naše generacije, u sociološkom i psihološkom smislu, različito je od nekadašnjega već samim time što je vrlo obilježeno samim medijima. Stoga je velik izazov u pitanju kako crkveno priopćavanje, koje je tradicionalno obilježeno kulturom općenja duljim govorima, prilagoditi današnjoj vizualnoj generaciji naviknutoj na sliku ili na raspršeni i usitnjeni govor radija. Ništa manji problem sastoji se u pitanju kako autoritativno naučavanje hijerarhijske Crkve, odnosno crkvenog učiteljstva, izvršiti u demokratskom „mentalitetu mišljenja“ te kako prenijeti trajan nauk Crkve u društvu gdje se trenutna vijest nameće kao vrijednost. A posebno je pak pitanje koliko su mogući odgovorni osobni izbori i prosudbe u gregalnom (globalnom) mentalitetu kojega nameće manipulacija.

Suvremena reakcija Katoličke Crkve

Program i način življena kao da Boga nema, što ga sve više nameće ovo vrijeme, te viđenje stvarnosti i života u eri nametanja božanstva imanentnoga kroz svoje globalno nastojanje namjerava proširiti se posvuda i trajati stalno. Odnosno, kako veli Havel, ovo je prva civilizacija u svoj dosadašnjoj povijesti koja zahvaća cijeli svijet. S druge strane, pred lažnim pluralizmom koji se vodi idejom brisanja različitosti u procesu, tj. nasilnim hegemonizmom svoje ideje, Crkva sa svojim vrednotama, ostane li pasivna, ne samo riskira da bude stjerana u dijasporu već i da se nađe i stanju teške izolacije kroz forsiranje njezine stalne društvene kompromitacije.

Zaokret Drugoga vatikanskog sabora

Drugi vatikanski sabor, nastojeći odgovoriti suvremenim izazovima i potrebama današnjega čovjeka, proglasio je 4. prosinca 1963. dekret Inter Mirifica koji je posvećen ovim „zapanjujućim izumima tehnike“ (mirificis technicae artis inventis). Crkva je svjesna, veli Sabor, „da ta sredstva, ako se ispravno upotrebljavaju, pružaju efikasnu pomoć čovječanstvu, jer mnogo doprinose odmoru i naobrazbi i širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva“, no „ona također zna da ih ljudi mogu upotrijebiti protiv nauma božanskog Stvoritelja i zlorabiti ih na svoju vlastitu štetu“ (IM 2).

U skladu s odredbom ovoga saborskog dokumenta koja glasi: „Da bi mogao izvršiti svoju vrhovnu pastoralnu brigu oko sredstava društvenoga priopćavanja, papa raspolaže posebnim uredom Svete Stolice“ (IM 19), osnovano je 1964. godine Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja.

Za sve biskupije u svijetu Inter mirifica je odredila: „Dužnost je biskupa da nad takvim ustanovama i pothvatima u svojoj biskupiji bdiju, da ih promiču i, ukoliko se tiču javnog apostolata, koordiniraju, ne izuzevši ni ono što potpada pod upravu izuzetih redovnika“ (IM 20).

Osim toga: „Budući da djelotvorni apostolat za čitavu naciju zahtijeva jedinstvo planova i snaga, ovaj Sveti Sabor određuje i zapovijeda da se posvuda ustanove i svim sredstvima potpomognu nacionalni uredi za štampu, film, radio i televiziju. Zadaća tih ureda će u prvom redu biti da se ispravno oblikuje savjest vjernika u upotrebi tih sredstava i da se promiče i koordinira što god na tom području katolici rade“ (IM 21) te se potom traži da se takvi katolički uredi uvežu na međunarodnoj razini (IM 22). U skladu s ovom odredbom, nakon Sabora biskupske konferencije po svijetu osnivale urede za zadaćom da se brinu o pitanju medija. Tako i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine ima Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja koje na njezinu području koordinara rad crkvenih medija te održava kontakte sa sličnim tijelima u Europi i svijetu.

Isto tako, da bi se „svi principi i norme ovoga Svetog Sabora o sredstvima društvenoga priopćavanja proveli“ Sabor je odredio da se, brigom ureda Svete Stolice koji je spomenut i uz pomoć stručnjaka iz različitih nacija, izda pastoralna instrukcija (IM 23).

Još neki dokumenti crkvenog učiteljstva

Ured, o kojemu je upravo bila riječ, u vrijeme donošenja saborskoga dokumenta još uvijek nije postojao pa je 1964. osnovano Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja koje je, odgovarajući na zahtjev Sabora, 1971. objelodanilo svoju pastoralnu uputu Communio et progressio. Taj dokument ostao je upamćen osobito po svojoj „teologiji priopćavanja“ unutar koje Krista vidi kao „savršenoga komunikatora“ (perfectum communicatorem). Zanimljive su također pobudnice Pavla VI. o evangelizaciji u suvremenom svijetu Evagelii nuntiandi iz 1975. te Catechesi tradendae iz 1979. Nakon njih,Zakonik kanonskoga prava iz 1983., u knjizi o zadaći Crkve da naučava, cijelo jedno poglavlje (kan. 822-832) posvećuje ovom pitanju. Pozivajući se na ius proprium Crkve da posjeduje i koristi medije, Zakonik normira uglavnom iskustvo Crkve i ono što je već bilo rečeno u drugim crkvenim dokumentima. Važni su i neki odlomci enciklike Ivana Pavla II. iz 1991. Redemptoris missio. Zatim, Kongregacija za katolički odgoj objavila je 1986. godine upute o odgoju budućih svećenika glede sredstava društvenoga priopćavanja Dio sommo bene. Godine 1989. Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja objavilo je dokument In anni recenti o pornografiji i nasilju u masmedijima i La testimonianza di fede o ekumenskoj i međureligijskoj suradnji u masmedijima, a 1992. isto vijeće pastoralnu instrukciju o društvenim medijima Aetatis novae. Kongregacija za katolički odgoj objavila je 1992. instrukciju Il concilio Vaticano II o nekim aspektima uporabe masmedija u širenju vjerskoga nauka. A 2000. godine na Svjetski dan društvenih obavijesnih sredstava 4. lipnja Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja objavilo je dokument Etica nelle communicazioni sociali čija je poruka onima koji rade u masmedijima na svoj način sažeta u br. 33 samoga teksta: „Isus je uzor i primjer našeg ophođenja. (…) ‘Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu, jer udovi smo jedni drugima… Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđujete’ (Ef 4, 25.29)“. K tomu, poznato je da pape svake godine objavljuju posebnu okružnicu u povodu Svjetskoga dana medija.

Pastoralni poticaji Aetatis novae

Ovdje naravno nije moguće predstaviti osim manji dio onoga što spomenuti dokumenti sadrže. Stoga se ovaj prikaz ograničava na instrukciju Aetatis novae, i to samo na onaj njezin dio koji masmedije dovodi u vezu s evangelizacijom.

Mediji u službi nove evangelizacije

U poglavlju o zadaći sredstava društvenoga priopćavanja ovoga dokumenta jedan podnaslov glasi „Sredstva društvenoga priopćavanja u službi nove evangelizacije“ (Aetatis novae, 11). Tamo se veli da je, osim tradicionalnih sredstava, kao što su svjedočanstvo života, kateheza, osobni kontakt, pučka pobožnost, liturgija i slična slavlja, uporaba medija postala bitna za evangelizaciju i katehezu. Dapače, Crkva bi se pred Bogom osjećala grešnom kad ne bi koristila ova moćna sredstva. Ta sredstva mogu i moraju biti u službi programa reevangelizacije i nove evangelizacije Crkve u suvremenom svijetu. A kad je u pitanju nova evangelizacija posebnu pozornost treba pokloniti audiovizualnom pravilu ovih sredstava: vidjeti, vrednovati, djelovati.

Za stav, koji Crkva treba zauzeti prema medijima i kulturi, u čijoj izradi oni sudjeluju, potrebno je uvijek paziti, kako je pisao Ivan Pavao II. da nije dovoljno koristiti medije samo da bi se razglasila kršćanska poruka i crkveni nauk već treba integrirati samu poruku u „novu kulturu“ koju stvara moderna komunikacija novim rječnikom, novim tehnikama i novim psihološkim stavovima. Sadašnja pak evangelizacija morala bi pronaći sredstva aktivne i otvorene prisutnosti Crkve u krilu svijeta komunikacija.

Pastoralni prioriteti

Nakon dijelova posvećenih temama: sredstva priopćavanja u službi ljudi i kultura (br. 7), u službi dijaloga sa svijetom (br. 8), u službi ljudskoga društva i društvenoga napretka (br. 9) te u službi crkvenoga zajedništva (br. 10), cijelo četvrto poglavlje ovoga dokumenta posvećeno je pastoralnim prioritetima i sredstvima da se na njih odgovori.

Obrana ljudskih kultura

Prije svega (br. 16) insistira se na činjenici da posebne prilike u nekim krajevima mogu navesti Crkvu u obrani ljudskih kultura da posegne za nekim sredstvima koja mogu biti prikladnija i plodonosnija u propovijedanju evanđelja kao što su tzv. „popularni mediji“ i tradicionalni oblici izražavanja jer dopuštaju veće osobno sudjelovanje. Opća prisutnost masmedija nikako ne umanjuje vrijednost tradicionalnih oblika komuniciranja. Pozitivnim smatra želju mnogih naroda da raspolažu boljim medijima kako bi se zaštitili od dominacije ili manipulacije bilo stranaca bilo sunarodnjaka. Zemlje u razvoju zbog ovoga žive u strahu od razvijenih zemalja kao što isti strah osjećaju i neke manjine u razvijenim i manje razvijenim zemljama. No, bilo kako bilo građani imaju pravo na aktivno, samostalno i odgovorno sudjelovanje u procesu priopćavanja jer na mnogo načina utječu na njihove uvjete života.

Razvitak i podrška crkvenih medija

Sljedeći odlomak (br. 17) govori o razvitku i promicanju masmedija u Crkvi. Crkva ustvari treba, unatoč velikim poteškoćama koje ima na ovom području, nastaviti razvijati, čuvati i poticati katolička sredstva i programe komunikacije. Oni se sastoje od katoličkoga tiska i publikacija, katoličkoga radija i televizije, ureda za informacije i javne odnose, odgojnih ustanova i programa za praksu i problematiku medija, medijskog istraživanja, organizacija profesionalaca komunikacija vezanih za Crkvu – posebice katoličkih međunarodnih organizacija za komunikacije – čiji su članovi kvalificirani i dorasli suradnici biskupskih konferencija i pojedinih biskupa.

Rad katoličkih medija nije aktivnost koja je samo dodatna drugim aktivnostima Crkve kao što se nekada smatralo na mnogo strana. Naime, masmediji, nastavlja tekst dalje, imaju svoju ulogu u svim aspektima poslanja Crkve. Stoga se ne smije zadovoljiti da se ima pastoralni plan za komunikacije već je potrebno da komunikacije budu sastavni dio svakoga pastoralnog plana jer one imaju dati svoj doprinos svakom drugom apostolatu, službi ili programu.

Odgoj kršćana zaposlenih u medijima

Odgoju kršćana zaposlenih u masmedijima poklanja ovaj dokument također posebni odlomak (br. 18). Naime, pozivajući se na uputu za obrazovanje budućih svećenika u vidu sredstava društvenoga priopćavanja Dio sommo bene, koju je 1986. objavila Kongregacija za katolički odgoj, tvrdi se da odgoj i priprava za komunikacije mora biti sastavni dio priprave pastoralnih djelatnika i svećenika. Prije svega, u svijetu u kojemu mediji vrlo snažno utječu, pastoralni djelatnici trebaju imati barem dobar opći pregled o tome koliko ta sredstva utječu na pojedince i društvo.

S druge strane, pastoralni radnici trebaju vršiti svoje poslanje kako prema onima koji su „bogati informacijama“ tako prema onima koji to nisu. Neophodno je da znaju pozvati na dijalog izbjegavajući način informacije koja podsjeća na želju za vlašću, manipulaciju ili osobni probitak ali također biti zauzeti za stvar Crkve. A oni koji budu aktivno zaposleni u crkvenim medijima moraju biti profesionalno spremni te doktrinarno i duhovno odgojeni.

Pastoralna briga za djelatnike u medijima

Pastoralna briga za djelatnike u sredstvima društvenoga priopćavanja posebna je tema (br. 19). Naime, rad u masmedijima, upozorava ovaj rimski dokument, „donosi posebne duševne pritiske i etička pitanja“. S obzirom na važnost posla, koji obavljaju, oni sami trebaju biti svjesni vlastite odgovornosti da služe ljudima. To pak znači da je Crkva odgovorna izraditi i pripraviti pastoralne programe koji posvema odgovaraju posebnim uvjetima rada i etičkim izazovima pred koje su stavljeni medijski profesionalci. Ti pastoralni programi moraju biti u stanju osigurati stalnu formaciju sposobnu da pomogne ovim muškarcima i ženama jer su mnogi od njih iskreno željni znati i vršiti ono što je pravedno na etičkom i moralnom području i sve više biti prožeti moralnim kriterijima kako u svom profesionalnom tako u svom privatnom životu.

Potreba pastoralnoga programiranja

Peto poglavlje ovoga dokumenta Papinskoga vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja nosi naslov „Potreba pastoralnoga programiranja“ i sastoji se od dva dijela. U prvom (br. 20) govor je o pastoralnoj odgovornosti biskupa a u drugom (br. 21) o hitnosti izrade pastoralnoga plana za sredstva društvenoga priopćavanja na različitim razinama djelovanja Crkve.

Odgovornost biskupa

Biskupi se trebaju potruditi i dati pravedan prioritet sektoru medija vodeći računa o posebnim uvjetima u svojim zemljama, pokrajinama i biskupijama. Moguće je da se ova potreba osjeti mnogo većom negoli u prošlosti jer je veliko suvremeno područje medija Crkva dosada uglavnom zapuštala budući da je privilegirala druga sredstva evangelizacije a medijima su se u Crkvi bavili ili pojedinci ili male grupe koje se u pastoralnim programima prihvaćalo kao one u drugom planu. Zanimljivo je da dokument ovu tvrdnju izravno preuzima iz enciklike Ivana Pavla II. Redemptoris missio i nadodava da ovakvo stanje zahtijeva popravak.

Hitnost pastoralnoga plana za medije

Preporučamo, veli tekst, da biskupske konferencije pozorno prate kako bi problem medija bio tretiran u svakom pastoralnom planu. Na biskupe pripada pripremiti posebne pastoralne planove za medije, odnosno prepraviti i posuvremeniti postojeće planove tako da se osigura povremeno preispitivanje i aktualiziranje. U tom poslu neka biskupi traže suradnju profesionalaca koji rade u sekularnim medijima ili crkvenim tijelima povezanim sa svijetom medija i posebice s nacionalnim i međunarodnim organizacijama za film, radio, televiziju i tisak.

Elementi pastoralnoga plana za medije prema Aetatis novae

Aetatis novae sadrži i dodatak (br. 23-33) koji nosi naslov „Elementi pastoralnoga plana za sredstva društvenoga priopćavanja“. Sastavljen je na osnovu prijedloga biskupskih konferencija i medijskih profesionalaca a mogao bi biti koristan biskupima za sastavljanje pastoralnih okružnica i pripravu pastoralnih planova u pojedinim biskupijama ili biskupskim konferencijama. No, budući da je ovaj dokument preveden na hrvatski te je moguće bez poteškoća konzultirati njegov sadržaj, ne čini mi se neophodnim prikazivati ga iscrpnije. Stoga se ovdje samo u obliku sažetka donosi nekoliko smjernica iz pastoralnoga plana za masmedije. Taj plan za društvenu komunikaciju morao bi, prema smjernicama ovoga dokumenta, sadržavati, prije svega, cjelovitu strategiju komunikacija; potom inventar ili procjenu koja opisuje svijet medija na području o kojemu je riječ; zatim „prijedlog izgradnje i oblikovanja crkvenih sredstava društvenog komuniciranja koja su namijenjena da pripomognu evangelizaciju, katehezu i odgoj, socijalnu skrb i ekumensku suradnju, uključivši, ako je moguće, odnose prema javnosti, tisak, radio, televiziju, film, videokazete, informatičke mreže, reprodukcijske postupke i druge slične oblike telekomunikacije“; važan je također odgoj za medije; ništa manje je važno dušobrižništvo i dijalog s profesionalcima javnog priopćavanja ali i mogućnosti i način financiranja ovih pothvata.

Svjetski dan medija

Katolička Crkva svake godine se pridružuje na općoj razini obilježavanju svjetskoga dana medija na 7. uskrsnu nedjelju koja je ove godine 12. svibnja, u povodu čega pape redovito objavljuju posebnu poruku. Tako je i za ovogodišnji svjetski dan medija, koji je 47. po redu, papa Benedikt XVI., 31. siječnja 2013., to jest dok je još bio u službi nasljednika apostola Petra objavio poruku koju se, umjesto zaključka, prilaže u nastavku.

Društvene mreže: vrata istine i vjere; novi prostori evangelizacije

Draga braćo i sestre,

kako se približava proslava Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije 2013. želim vam predložiti nekoliko razmišljanja o jednoj sve važnijoj stvarnosti koja se odnosi na način na koji danas ljudi međusobno komuniciraju. Zadržat ću se na promatranju razvoja digitalnih društvenih mrežâ koja pridonose nastanku nove „agore“, javnog i otvorenog prostora u kojem osobe razmjenjuju ideje, informacije, mišljenja i gdje, usto, mogu zaživjeti novi odnosi i oblici zajedništva.

Kada se koriste na dobar i uravnotežen način, ti prostori pridonose jačanju oblikâ dijaloga i rasprave koji, pod uvjetom da se u njima poštuje i uvažava tuđu privatnost te postupa odgovorno i istinoljubivo, mogu učvrstiti sveze zajedništva među osobama i djelotvorno promicati sklad ljudske obitelji. Razmjena informacijâ može postati prava komunikacija, poveznice mogu prerasti u prijateljstvo, međusobne povezanosti olakšati zajedništvo. Ako su mreže (network) pozvane ostvariti tu veliku mogućnost, osobe koje u njima sudjeluju moraju nastojati biti autentične, jer na tim prostorima ne dijelimo s drugima samo ideje i informacije, nego u konačnici same sebe.

Razvoj društvenih mreža zahtijeva zauzetost: na njima ljudi produbljuju odnose i sklapaju prijateljstva, traže odgovore na pitanja koja ih muče, ona im služe za zabavu, ali također za intelektualnu izgradnju i dijeljenje vještinâ i znanjâ. Te mreže postaju tako, sve više, dio samoga tkiva društva jer zbližavaju osobe na temelju tih temeljnih potreba. Društvene su mreže dakle nadahnute težnjama ukorijenjenim u čovjekovu srcu.

Kultura društvenih mrežâ (social network) i promjene oblika i načina komunikacije, postavljaju zahtjevne izazove onima koji žele govoriti o istini i vrijednostima. Često se stječe dojam, a to vrijedi također za ostala sredstva društvene komunikacije, da su značenje i djelotvornost raznih oblika izražavanja uvjetovani više njihovom popularnošću no njihovom unutrašnjom važnošću i vrijednošću. Popularnost je usto često povezana s poznatošću ili strategijama uvjeravanja više no s logikama argumentacije. Ponekad blagi glas razuma može zaglušiti buka silnog mnoštva informacija te ne uspijeva privući pažnju, koju se, naprotiv, priklanja onima koji se izražavaju na zavodljiviji način. Društveni mediji (social media) trebaju zato zauzetost svih onih koji su svjesni vrijednosti dijaloga, razumske rasprave, logičke argumentacije; osobâ koje se trude njegovati oblike razgovora i izražavanja koji apeliraju na najplemenitije težnje onih koji sudjeluju u komunikacijskom procesu. Dijalog i rasprava mogu cvjetati i rasti i kada se razgovara i uzima zaozbiljno one čije se ideje razlikuju od naših: „S obzirom na stvarnost kulturne raznolikosti, ljudi trebaju ne samo prihvatiti postojanje kulture drugoga, već također težiti da se njome obogate i ponude joj sve ono dobro, istinito i lijepo što posjeduju“ (Govor na susretu s predstavnicima svijeta kulture, Belém, Lisabon, 12. svibnja 2010.).

Izazov s kojim se društvene mreže moraju uhvatiti u koštac jeste taj da moraju biti doista inkluzivne: tada će one imati koristi od punog sudjelovanje vjernikâ koji žele s drugima dijeliti Isusovu poruku i vrijednosti ljudskog dostojanstva, koje njegovo učenje promiče. Vjernici su, naime, sve više svjesni toga da ako se Radosnu vijest ne pronosi također digitalnim svijetom, ona može biti odsutna u iskustvu mnogih kojima je taj egzistencijalni prostor važan. Digitalni prostor nije paralelni ili čisto virtualni svijet, već je dio svakodnevne stvarnosti mnogih ljudi, napose mladih. Društvene mreže su plod ljudske interakcije, ali one, sa svoje strane, preoblikuju dinamike komunikacije koja izgrađuje odnose: temeljito razumijevanje toga okruženja je dakle preduvjet za značajnu prisutnost u njemu.

Sposobnost korištenja novih jezikâ zahtijeva se ne toliko zato da budemo ukorak s vremenom, već upravo zato da omogućimo beskrajnom bogatstvu evanđelja da pronađe oblike izražavanja koji će moći doprijeti do duhova i srca svih ljudi. U digitalnom svijetu pisana je riječ često praćena slikama i zvukovima. Jedna djelotvorna komunikacija, kao što su Isusove prispodobe, mora zaokupiti maštu i afektivnost onih koje želimo pozvati na susret s otajstvom Božje ljubavi. Poznato nam je, uostalom, da je kršćanska tradicija odvajkada bogata znakovima i simbolima: tu mislim, primjerice, na križ, ikone, slike Djevice Marije, jaslice, vitraje i slike u crkvama. Značajan dio umjetničke baštine čovječanstva stvorili su umjetnici i glazbenici koji su nastojali izraziti istine vjere.

U društvenim mrežama vjernici pokazuju svoju autentičnost dijeljenjem s drugim ljudima dubokog izvora njihove nade i radosti: vjere u Boga bogatog milosrđem i ljubavlju koji je objavio u Isusu Kristu. To se dijeljenje sastoji ne samo u izričitom izražavanju njihove vjere, nego i u njihovu svjedočenju, to jest u načinu na koji prenose „opredjeljenja, prioriteti, prosudbe koji su duboko povezani s evanđeljem, i onda kada se o njemu ne govori na izričit način“ (Poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2011.). Posebno značajan način pružanja svjedočanstva bit će spremnost darovati samoga sebe drugima na način da se strpljivo i s poštivanjem zanimamo za njihova pitanja i sumnje s kojima se susreću na svom putu traženja istine i smisla ljudskog postojanja. Sama činjenica da se na društvenim mrežama vodi dijalog o vjeri i vjerovanju potvrđuje važnost i istaknuto mjesto religije u javnoj i društvenoj debati.

Za one koji su otvorena srca prihvatili dar vjere, najdublji odgovor na čovjekova pitanja o ljubavi, istini i smislu života – koja su itekako prisutna na društvenim mrežama – nalazi se u osobi Isusa Krista. Naravno da onaj koji vjeruje želi, s poštivanjem i obazrivo, svoju vjeru dijeliti s onima koje susreće u digitalnom svijetu. U konačnici, međutim, ako naši napori da s drugima dijelimo evanđelja urode dobrim plodovima, to se uvijek može prije zahvaliti snazi Božje riječi da dotakne srca, no našim naporima. Naše pouzdanje u moć Božjeg djelovanja mora uvijek biti veće od svakog povjerenja koje stavljamo u ljudska sredstva. I u digitalnom svijetu, gdje lako planu žustre rasprave i dolazi do razdora i gdje postoji opasnost da prevlada senzacionalizam, pozvani smo na pažljivo razlučivanje. Imajmo, u vezi s tim, na umu da je Ilija prepoznao Božji glas ne u silnom vihoru, ni u potresu ili ognju, već u „šapatu laganog i blagog lahora“ (1 Kr 19, 11-12). Moramo vjerovati da temeljne čovjekove želje da ljubi i da bude ljubljen, da pronađe smisao i istinu – koje je sam Bog stavio u čovjekovo srce – naše suvremenike uvijek i posvuda drže otvorenima za ono što je kardinal Newman nazivao „blagim svjetlom“ vjere.

Osim što su sredstvo evangelizacije, društvene mreže mogu biti činilac ljudskog razvoja. Na primjer, u nekim zemljopisnim i kulturnim sredinama gdje se kršćani osjećaju izoliranima, društvene mreže mogu u njima ojačati osjećaj stvarnog zajedništva sa svekolikom vjerničkom zajednicom. Mreže olakšavaju dijeljenje duhovnih i liturgijskih bogatstava, pomažući ljudima da mole sa snažnijim osjećajem bliskosti s onima koji ispovijedaju istu vjeru. Istinska i interaktivna zaokupljenost pitanjima i sumnjama onih koji su daleko od vjere mora u nama probuditi osjećaj potrebe da svoju vjeru u Božju prisutnost kao i našu djelatnu ljubav jačamo molitvom i razmišljanjem: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči“ (1 Kor 13, 1).

Postoje društvene mreže koje u digitalnom svijetu pružaju današnjem čovjeku prigodu za molitvu, meditaciju ili dijeljenje Božje riječi. Ali te mreže mogu također otvoriti vrata drugim vidicima vjere. Mnogi ljudi, naime, otkrivaju, upravo zahvaljujući kontaktu koji je otpočeo on line, važnost izravnog susreta, iskustva zajedništva ili također hodočašća, tih sastavnica koje uvijek imaju važnu ulogu na putu vjere. Nastojeći uprisutnuti evanđelje u digitalnom svijetu, možemo pozvati ljude na molitvene susrete ili liturgijska slavlja na određenim mjestima kao što su crkve ili kapele. Ne smije izostati dosljednosti ili jedinstvo u izražavanju naše vjere i našeg svjedočenja evanđelja u stvarnosti u kojoj smo pozvani živjeti, bila ona fizička ili pak digitalna. Kada smo, na bilo koji način, u društvu s drugim ljudima pozvani smo pronositi i razglašavati Božju ljubav sve do nakraj zemlje.

Molim da vas Duh Sveti uvijek prati i prosvjetljuje te od srca sve blagoslivljam da uzmognete doista biti glasnici i svjedoci evanđelja. „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15).