godina_vjere.jpgČovjek je biće koje jako lako zaboravlja. Često puta se dogode stvari koje ga oduševe, podignu i potaknu na brojne dobre stvari i na čvrstu odluku …

što se želi postići slavljem Godine vjere?

Čovjek je biće koje jako lako zaboravlja. Često puta se dogode stvari koje ga oduševe, podignu i potaknu na brojne dobre stvari i na čvrstu odluku o promjeni kvalitete vlastitog života. Kako na svakom području, tako je i na vjerničkom. Pogledavši unatrag na kvalitetu života Crkve i na sve napore koje je Učiteljstvo uložilo u popravljanje stanja duša u svojim redovima, redovito dolazimo do zaključka da se puno toga radilo, puno govorilo, ali i jako puno zaboravilo. Ako vratimo pogled pedeset godina unatrag, vidjet ćemo Crkvu svjesnu potrebe za promjenom, ali vjernu onome što je tradicijom svezano za Učitelja. I jasno je da je došlo vrijeme za nove Duhove. Drugi vatikanski sabor bio je zaista to. Raspravljalo se o svim aspektima vjerničkog života, kao i crkvenog nauka, koji je trebalo prilagoditi vremenu u kojemu živimo. Dokumenti su tumačeni kao senzacija, a reforme koje su donesene izazivale su ushit, kako kod klera, tako i kod vjernika. Bilo je uistinu potrebno napraviti prilagodbu na sve ove reforme, ali nije bilo sumnje da je Crkva dobila ono što je tražila. Duh je ponovno zapuhao, kao i one večeri prije dvije tisuće godina. I rezultat je bio sličan. Umjesto u zid, svećenik počinje propovijedati narodu, kao i u dvorani Duhova, Crkva u liturgiji počinje govoriti različitim jezicima, svatko na jeziku koji razumije. I dok prolaze godine i senzacionalistički duh polako opada, a početni polet polako splašnjava. I tako ostaje cijeli niz dokumenata koji kao da su nepročitani, cijeli niz reformi koje su neprovedene, a Crkva kao da je počela zaboravljati da njezin posao još nije dovršen i da ima još Božjih duša koje treba dovesti kući, k Bogu.

Danas, pedeset godina poslije, u novom tisućljeću, u kojem čovjek u svojoj glavi sebe sve više stavlja na mjesto Boga, a vjera ne samo da “izlazi iz mode”, nego postaje razlog za prijezir i odbacivanje, a ponegdje čak i za gubitak osnovnih ljudskih prava, Crkva postaje sve svjesnija da je potrebno ljudima pozvati ponovno onu senzaciju koja je prije pola stoljeća zapalila svijet, koja je buknula kao vatra. Zato proglašava Godinu vjere. Poziva nam svima u pamet da Crkva nije samo svećenik, biskup, časna sestra ili netko drugi od ljudi koji su na poseban način pozvani služiti Gospodinu, nego da je svatko po krštenju primio Duha koji u njemu kliče: “Abba! Oče!”, koji ga šalje po svem svijetu propovijedati Radosnu vijest, a isti taj Duh, i isti ti darovi koji su primljeni na krštenju su na poseban način zapečaćeni sakramentom Potvrde. I sve ovo vidjevši, jasno je da je svatko od nas Crkva, a svaki vjernik “jednak po dostojanstvu, a različit po službi koju obavlja unutar Crkve.” I svaki od nas pozvan je unutar Crkve pronaći za sebe mjesto, pronaći svoj poziv  kroz čije će vršenje služiti Bogu i čovjeku i na taj način stjecati zasluge za Kraljevstvo nebesko. A kako služiti Gospodinu? Kako znati da je upravo to ono što je naš poziv?

SAKRAMENTALNI ŽIVOT je najvažniji put prema spasenju. Redovita nedjeljna euharistija i zajedništvo za Kristovim stolom, ispovijed koja nije iz običaja, nego potrebe za životom u miru s Gospodinom, života u milosti Gospodnjoj. Kako je lijepo biti zajedno s Gospodinom i moći blagovati s njim za stolom. Svetost ostalih sakramenata također treba biti poštovana do kraja i potrebna je svijest o njihovoj uzvišenosti i svetosti.

MOLITVA, bilo osobna, bilo zajednička, a na poseban način obiteljska. Zar postoji nešto ljepše i bolje od pogleda na obitelj u kojoj članovi mole jedni za druge, u kojoj se stvara povjerenje, međusobno i u Gospodina. A ono što je najvažnije, to je razgovor s Gospodinom. Ako ne znamo razgovarati s Njim, evo idealne prilike da u Godini vjere napravimo korak prema tome i da, uz duhovno vodstvo, nađemo naš način za komunikaciju s Gospodinom. Kad Gospodin progovori, svi problemi odjednom postanu rješivi i tama odjednom nije toliko crna.

ODGOJ U VJERI je potreban više nego ikad. Ovo je poziv svim župama da počnu razmišljati o načinu na koji svojim vjernicima na prihvatljiv i jednostavan način prenijeti one stvari koje se tiču naše vjere. Tako je sve jasnija potreba za uvođenjem kateheza za odrasle, potreba za učestalijim tribinama i susretima za mlade, kao i za aktivnom župnom katehezom u kojoj će djeca svih uzrasta, a ne samo pripravnici na sakramente, dobivati jasne informacije o vjeri, a vještinom i sposobnošću katehete tijekom vremena informacija bi se trebala pretvoriti u formaciju u kojoj će ti mladi ljudi postati svjesni i savjesni članovi Crkve.

Kad sve ove stvari uzmemo u obzir, ne čini se previše teško provesti Godinu vjere u stvarnost. Uistinu, uz malo truda sa svake strane, naša bi vjera procvala, a život vjernika bio bi znatno drukčiji. no u većini slučajeva je jasno da nije tako. Shvatimo ovo uistinu kao jedan izvrstan poziv na obraćenje, na potragu za Gospodinom, na vapaj izgubljenog sina koji želi natrag ocu, pa makar samo i kao sluga. Pronađimo svatko svoj način na koji ćemo pridonijeti boljitku naše zajednice u ovoj godini! Nijedan korak nije premalen i nijedan dar nije bezvrijedan, ako je od srca. Najgore što možemo učiniti jest oglušiti se na ovaj poziv i ne napraviti ništa. Gospodin je oprostio i onima koji su krivo činili, jer nisu znali što čine, a pitam se što je bilo s onima koji nisu učinili ništa. Nadam se da nećemo ni saznati.

Piše: don Ivan Marčić, župni vikar