tijelovo.jpgSvakoga četvrtka po blagdanu Presvetog Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove odnosno Tijelova.

tijelovo.jpgSvakoga četvrtka po blagdanu Presvetog Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove odnosno Tijelova. Tom prigodom kršćani usredotočuju svoju pozornost na sakrament u kojemu je Krist nama ostavio sebe samoga, svoje Tijelo, Krv, dušu i božanstvo. Taj su sakrament kršćani uvijek smatrali najsvetijim te ga nazivaju Presvetim oltarskim sakramentom. To je živa uspomena otkupiteljske žrtve, sakrament euharistije koji je osnovao Isus na Veliki četvrtak, kada je sa svojim učenicima slavio posljednju Pashu. Danas se pak Božji narod prigodom Tijelova okuplja oko najdragocjenije baštine koju smo naslijedili od Krista – sakramenta njegove nazočnosti, noseći Ga u procesiji gradskim ulicama. U Hrvatskoj je Tijelovo čak i državni blagdan, što omogućuje vjernicima da dublje dožive Euharistiju kao izvor života te kao sredstvo za ostvarivanje jedinstva između samih vjernika, te između vjernika i Krista.Inače, štovanje Presvetog oltarskog sakramenta razvilo se još u 12. stoljeću kada su vjernici počeli osobito častiti Kristovu prisutnost u posvećenoj hostiji te su imali veliku želju za gledanjem Presvetog. Smatrali su da se gledanjem posvećene hostije događa isti učinak kao i pričešćivanjem, što nije točno, međutim, ostaje nam otud običaj podizanja posvećene hostije prilikom mise. Konkretan povod ustanovljenju ovoga blagdana bilo je viđenje redovnice Julijane iz Lüttich-a u 13 st. koja je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV. uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu. Širenju i prihvaćanju novoga blagdana pridonijelo je i čudo u Bolseni gdje je češki svećenik Petar služio misu prilikom koje je posumnjao da je Isus svojom Tijelom i Krvlju stvarno nazočan u hostiji koju je držao u rukama. Iz te je hostije iznenada potekla krv što je bio znak stvarnog Kristovog prisustva u hostiji. Sveto platno na koje je potekla krv iz hostije Crkva i danas čuva u gradu Orvietu. Kojih petnaestak godina nakon uvođenja Tijelova u sveopću Crkvu, počele su se organizirati procesije u njemačkim gradovima gdje se nosilo Presveto, a procesija se zaustavljala na četiri strane naselja uz prosne molitve i pjesme. Danas te četiri postaje imaju četiri teme s vlastitim odlomkom iz evanđelja ili pak sadrže novozavjetne poslanice te prošnje koje su povezane s temom postaje. Teme četiri postaje su:

1. euharistija kao trajna prisutnost Kristova;

2. euharistija kao Kristov i naš Vazam;

3. euharistija kao žrtva

4. euharistija kao gozba.

U temama ove četiri postaje krije se teološki sadržaj ovoga blagdana, odnosno ono što zapravo slavimo prilikom Tijelova. Blagdan je ovo "Kruha svagdašnjeg" za kog molimo da nam se "da danas", dakle, blagdan euharistije prilikom kojeg primamo stvarno proslavljeno Isusovo tijelo. Euharistija je zato blagdan jedinstva s Kristom gdje mi postajemo ono što jedemo. Ne pretvaramo mi njega u sebe, već on nas u sebe i tako ulazimo u zajedništvo s Bogom. Euharistija je blagdan Hrane, međutim ne one koju svakodnevno konzumiramo, već one od koje Crkva živi, jača se, obnavlja, i razvija. Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, "oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom", čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krštenju. Euharistija se razlikuje od ostalih sakramenata po tome što u njoj nije prisutan Krist samo svojom moći kao u ostalim sakramentima nego svojom ljudskom i božanskom biti osobno. Bogu ne možemo biti bliže nego smo to u euharistijskome činu, jer onda s njime postajemo jedno, a Tijelovo je blagdan kada se upravo tog nevjerojatnog i neopisivog načina darivanja Božje ljubavi i milosti moramo posebno podsjetiti.