Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. veljače 2011.

Draga braćo i sestre, sveti Robert Belarmin, o kojem vam želim danas govoriti, vraća naše sjećanje na razdoblje bolnog raskola kršćanskog zapada, kada je teška politička i vjerska kriza dovela do odcjepljivanja čitavih naroda od Apostolske Stolice.

Rođen je 4. listopada 1542. u Montepulcianu, blizu Siene, i bio je nećak, s majčine strane, pape Marcela II. Prije ulaska u Družbu Isusovu 20. rujna 1560. već je imao za sebe izvrsnu humanističku naobrazbu. Studij filozofije i teologije, koji je završio na Collegio Romano, Padovi i Louvainu, usredotočeni na svetog Tomu i crkvene oce, bili su odlučujući za njegovo teološko usmjerenje. Pošto je 25. ožujka 1570. zaređen za svećenika bio je nekoliko godina profesor teologije na Louvainu. Kasnije je pozvan u Rim da predaje na Collegio Romano gdje mu je povjerena katedra apologetike; u desetljeću u kojem je obnašao tu službu (1576.-1586.) sastavio je predavanja koja su zatim objedinjena u Controversiae, djelo koje je odmah postalo slavno zbog jasnoće i bogatstva sadržaja i zbog svog pretežito povijesnog obilježja. Nedugo prije toga završio je Tridentski sabor i za Katoličku je crkvu bilo nužno učvrstiti i potvrditi vlastiti identitet također obzirom na protestantsku reformu. Belarmin je odigrao djelatnu ulogu u tim previranjima. Od 1588. do 1594. bio je najprije duhovni vođa isusovačkih studenata na Collegio Romano, gdje se susreo i bio duhovni vođa svetom Alojziju Gonzagi, a potom i redovnički poglavar. Papa Klement VIII. imenovao ga je papinskim teologom, savjetnikom Svetog Uficija i rektorom Zbora pokorničara bazilike Sv. Petra. Iz dvogodišta 1597./1598. potječe njegov katekizam, Kraći kršćanski nauk, koji je bio njegov najpopularniji rad.

Dana 3. ožujka 1599. papa Klement VIII. kreirao ga je kardinalom a 18. ožujka 1602. imenovan je nadbiskupom Capue. Za biskupa je zaređen 21. travnja iste godine. Tijekom tri godine u kojima je bio dijecezanski biskup, isticao se propovjedničkim žarom na svojoj katedri, posjetima župama na koje je odlazio redovito svakoga tjedna, trima dijecezanskim sinodama i pokrajinskim koncilom kojeg je osobno pokrenuo. Nakon što je sudjelovao na konklavama na kojima su izabrani pape Leon XII. i Pavao V., ponovno je pozvan u Rim, gdje je bio član Kongregacija Svetog Uficija, Indeksa, obreda, biskupa i Propaganda fide (za širenje vjere). Imao je također diplomatske dužnosti, u Republici Veneciji i Engleskoj, braneći prava Apostolske Stolice. Pred kraj života je sastavio nekoliko knjiga iz duhovnosti, u kojima je sažeo plod svojih godišnjih duhovnih vježbi. Njihovo čitanje je i današnjim vjernicima na veliku pobudu. Umro je u Rimu 17. rujna 1621. Papa Pio XI. proglasio ga je 1923. blaženim, 1930. svetim a 1931. crkvenim naučiteljem.

Sveti Robert Belarmin odigrao je važnu ulogu u Crkvi u posljednjim desetljećima 16. stoljeća i prvim desetljećima idućeg stoljeća. Njegovo djelo Controversiae sačinjava još uvijek vrijednu referentnu točku za katoličku ekleziologiju kada je riječ o pitanjima o objavi, naravi Crkve, sakramentima i teološkoj antropologiji. U njemu je istaknut institucionalni aspekt Crkve, zbog zabluda koje su tada kružile oko toga pitanja. No Belarmin je objašnjavao i nevidljive aspekte Crkve kao Mističnog tijela i tumačio ih pomoću slike tijela i duše, sa ciljem da objasni odnos između nutarnjih bogatstava Crkve i izvanjskih aspekata po kojima je vidljiva. U tome monumentalnom djelu, koje pokušava sistematizirati razne teološke kontroverze toga doba, on izbjegava svaki polemički ili agresivni ton u odnosu na ideje reforme te, koristeći razumska obrazloženja i argumente iz crkvene tradicije, prikazuje na jasan i djelotvoran način katolički nauk.

Ipak, njegova se baštine krije u načinu na koji je shvaćao svoj rad. Teške službe upravljanja nisu ga naime sprječavale da svakodnevno teži k svetosti vjerno ispunjavajući zahtjeve koje su pred njega postavljali redovnički, svećenički i biskupski stalež. Iz te vjernosti proizlazi njegova zauzetost u propovijedanju. Budući da je, kao svećenik i biskup, bio prije svega pastir duša, osjećao je dužnost da revno propovijeda. Održao je na stotine sermones – homilija – u Flandriji, Rimu, Napulju i Capui prigodom raznih liturgijskih slavlja. Ništa manje nije ni expositiones i explanationes župnicima, redovnicima, studentima na Collegio Romano, koje imaju za temu Sveto pismo, osobito poslanice svetoga Pavla. Njegovo propovijedanje i njegove kateheze resi isto ono obilježje usredotočenosti na ono bitno koje je naučio iz ignacijskog odgoja i sve je to usmjereno prema usredotočivanju snaga duše na Gospodina Isusa kojeg se intenzivno upoznaje, ljubi i nasljeduje.

U spisima toga čovjeka od vlasti vrlo se jasno opaža, premda u suzdržanosti iza koje krije svoje osjećaje, prvo mjesto koje on pridaje Gospodinovim učenjima. Sveti Belarmin pruža tako model molitve, koja je duša svakog djelovanja: molitve koja sluša riječ Gospodnju, koja uživa u razmatranju njegove veličine, koja se ne priginje nad samu sebe, već svoju sreću nalazi u prepuštanju Bogu. Prepoznatljivo je obilježje Belarminove duhovnosti živa i osobna percepcija beskrajne Božje dobrote, zbog čega se naš svetac doista osjećao kao dijete kojeg Bog ljubi te je za njega bio veliki izvor radosti kada se mogao, s mirom i jednostavnošću, sabrati u molitvi, u razmatranju Boga. U svojoj knjizi De ascensione mentis in Deum – Uzdizanje duha k Bogu – koju je sastavio prema shemi Itinerariuma svetog Bonaventure, on kliče: "Dušo, tvoj je uzor Bog, beskrajna ljepota, svjetlo bez sjene, sjaj koji nadilazi sjaj mjeseca i sunca. Uzdigni oči k Bogu u kojem se nalaze pralikovi svih stvari i od kojeg, kao iz nekog neizmjerno plodnog vrela, proizlazi ta gotovo beskrajna različitost stvari. Zato moraš zaključiti: onaj koji nađe Boga nalazi sve, onaj tko izgubi Boga gubi sve".

U tome se tekstu osjećaj odjek glasovitog izričaja contemplatio ad amorem obtinendum – kontemplacijom do ljubavi – iz Duhovnih vježbi svetog Ignacija. Belarmin, koji je živio u raskošnom i često nezdravom društvu na kraju 16. stoljeća i početka 17., iz te je kontemplacije izvlačio praktične primjene i unosio je u Crkvu svoga doba sa živim pastoralnim nadahnućem. U djelu De arte bene moriendi – umijeće dobrog umiranja – na primjer, pokazuje kao sigurno pravilo dobrog življenja, kao i dobre smrti, da čovjek često i ozbiljno razmišlja o tome da će se morati Bogu podnijeti račun za vlastita djela i vlastiti način življenja te nastoji ne gomilati bogatstva na ovoj zemlji, već živi jednostavno i s ljubavlju tako da gomila dobra na nebu. U De gemitu columbae – Jecaju golubice, gdje golubica predstavlja Crkvu – snažno podsjeća kler i sve vjernike na osobnu i konkretnu obnovu vlastitog života držeći se onoga što uči Sveto pismo i sveci, među kojima posebno citira svetog Grgura Nazijanskog, svetog Ivana Zlatoustog, svetog Jeronima i svetog Augustina, kao i velike utemeljitelje redovnički redova kao što su sveti Benedikt, sveti Dominik i sveti Franjo. Belarmin s velikom jasnoćom i primjerom života uči da ne može biti prave reforme Crkve ako joj ne prethodi naša osobna obnova i obraćenje našega srca.

Iz Duhovnih vježbi svetoga Ignacija, Belarmin je crpio savjete kako da na dublji način, također najjednostavnijim ljudima, priopći ljepote otajstava vjere: "Ako imaš mudrosti, shvati da si stvoren za slavu Božju i za svoje vječno spasenje. To je tvoj cilj, to je središte tvoje duše, to je blago tvojega srca. Zato smatraj pravim dobrom ono što te vodi k tvojemu cilju, a pravim zlom ono što te od njega odvraća. Uspjehe i protivštine, bogatstva i siromaštva, zdravlje i bolest, časti i uvrede, život i smrt, mudar ne smije ni tražiti niti izbjegavati za samoga sebe. Ali su dobri i poželjni ako pridonose slavi Božjoj i tvojoj vječnoj sreći, a zli i za izbjegavati ako je priječe" (De ascensione mentis in Deum, grad. 1).

To, očito, nisu zastarjele riječi, već nad njima treba nadugo razmatrati da bi pravilno usmjerili svoje putovanje na ovoj zemlji. One nas podsjećaju da je cilj našega života Gospodin, Bog koji se objavio u Isusu Kristu, u kojem nas on nastavlja pozivati i obećavati nam zajedništvo s njim. Podsjećaju nas također na važnost pouzdanja u Gospodina, izgaranja u životu vjernom evanđelju, prihvaćanja i prosvjetljivanja s vjerom i molitvom svake okolnosti i svakog djelovanja u našem životu, uvijek usmjereni k jedinstvu s njim. Hvala! (kta/ika)