nikola_tavelic_sveti.jpgIako smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe – kršćansko ime nosimo već 13. stoljeća – službeno proglašenog sveca tek smo dobili god. 1970., kad je Pavao VI. u bazilici Sv. Petra proglasio svetim Nikolu Tavelića, mučenika za kršćansku vjeru. Nikola se rodio oko god. 1340. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te je veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.

Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. 3. 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca kao misionar pošao u Svetu zemlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, u zemlju Otkupitelja ljudi, da one narode privedu Kristovu nauku. Vođeni takvom odlukom, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11.11. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.

Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali. Papa Pavao VI. proglasio je Nikolu svetim, 21. 6. 1970. Blagdan mu se slavi 14. studenog.

nikola_tavelic_sveti.jpgIako smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe – kršćansko ime nosimo već 13. stoljeća – službeno proglašenog sveca tek smo dobili god. 1970., kad je Pavao VI. u bazilici Sv. Petra proglasio svetim Nikolu Tavelića, mučenika za kršćansku vjeru. Nikola se rodio oko god. 1340. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te je veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.

Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. 3. 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca kao misionar pošao u Svetu zemlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, u zemlju Otkupitelja ljudi, da one narode privedu Kristovu nauku. Vođeni takvom odlukom, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11.11. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.

Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali. Papa Pavao VI. proglasio je Nikolu svetim, 21. 6. 1970. Blagdan mu se slavi 14. studenog.