filip_neri_sveti.jpg

Firenza je rodni grad mnogih velikana duha i mnogih svetaca. Ona je u svome krilu dala život i jednome od najoriginalnijih svetaca Katoličke crkve. To je sv. Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika. "Pippo buono" – dobri Filip, za pobožne je Rimljane još i danas veoma zanimljiv i privlačiv svetac. To sam doživio i sam nalazeći se u Rimu u crkvi gdje je njegov grob. Jedna starija gospođa odmah me uputila upravo s nekim oduševljenjem i pobožnošću gdje treba da se pomolim.

Filip se rodio 21. srpnja 1515. usred žarkog ljeta u popularnoj gradskoj četvrti Firenze, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Živahni je i veseli dječak proveo sretne najranije godine svoga djetinjstva okružen sigurnošću jedne obitelji. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena.

Kao petnaestogodišnji dječak Filip je g. 1530. doživio napad carskih četa Karla V. pod zapovjedništvom vojvode od Orangea na svoj rodni grad, što ga je kao i sve građane Firenze duboko potreslo. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu Sv. Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga "mučenika" Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači. Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera.

Još dosta mlad god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim.

Došavši u Rim, Filip se nastanio kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače njemu nije mnogo trebalo jer je bio veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode.

Filip je u Vječnom gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo slobodnog vremena upotrebljavao je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u "unutarnju molitvu".

Filip Neri je zaređen za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita. I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. U poslijepodnevnim satima u jednoj maloj ćeliji s najodabranijima bi zajedno čitao sv. Ivana, sv. Pavla – svoje biblijske ljubimce – pa onda Augustina, Kasijana, Tomu Akvinca, Gersona i Colombinija. Koji put bi sa svojim odgajanicima išao na šetnju, a onda uvečer skupa s njima dugo klečao u molitvi i klanjanju u crkvi Sv. Jeronima. Doskora je za sve veći priliv posjetiteljia njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše oratorium, a od g. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako.

Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života. U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima. Među prve Nerijeve učenike valja ubrojiti mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, i slavnoga Baroniusa, jednoga od najslavnijih oratorijanaca, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti.

Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. morao preuzeti kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572-1582) Filip Neri je imao oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dva put došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim.

Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je g. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj Chiesa Nuova, koja i danas postoji (u njoj je i svečev grob) tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.

Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpla u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika i na njih izvršavala blagotvoran utjecaj. Filip je bio savjetnik papâ, od Pija IV. do Grgura XIV. i Klementa VIII. Bio je prijatelj i duhovni savjetnik: kardinala sv. Karla i Federica Borromea, slavnoga glazbenika Palestrine i drugih manje poznatih umjetnika. Sv. Filip Neri je volio lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij, a to je vokalno-recitativno-instrumentalna skladba.

Ako se pitamo kako je taj jednostavni Firentinac mogao razviti toliku, tako svestranu i uspješnu djelatnost, onda mislim da ćemo na to pitanje najbolje odgovoriti jednim citatom iz sv. Augustina, iz njegove Dvanaeste rasprave o Ivanovu evanđelju. Svetac piše: "Nitko ne vidi Duha, pa ipak na koji onda način čujemo njegov glas? Kad odjekuje psalam: to je glas Duha. Kad odjekuje Evanđelje: to je glas Duha. Kad odjekuje Božja riječ: to je glas Duha. Čuješ njegov glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. I ako si rođen od Duha, takav ćeš biti i ti."

Filip Neri je bio rođen od Duha. Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je "bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga". I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade "drugi apostol Rima". U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom.

Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu "kličući i pjevajući od radosti". Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započe proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622.

Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove kako za života tako i poslije smrti. Osim njegovih suvremenika, štićenika i prijatelja, dosta je spomenuti još samo trojicu: Berullea iz XVII. stoljeća, Goethea iz XVIII. i Newmana iz XIX. Prvi je u Francuskoj osnovao oratorij, oslanjajući se na rimski oratorij sv. Filipa Nerija, drugi je Filipa Nerija nazivao "svojim svecem", a treći ga je ljubio kao svoga oca i duhovnog učitelja.

Ako bismo htjeli ukratko izreći duhovnost sv. Filipa Nerija, onda bi valjalo naglasiti ove elemente: sve povjerljivije i usrdnije sjedinjenje s Bogom. Sve to bez nekih naročitih putova ili pobožnosti. On koraca kraljevskom stazom jednostavne duhovnosti, koju nam pruža teologija i liturgija. Ta se duhovnost kreće oko Boga, Krista, Gospe i svetaca. Odatle i njegova duboko proživljavana euharistijska pobožnost, sinovska ljubav prema Majci Božjoj, štovanje mučenika, osjećanje s Crkvom. Odatle i njegovo oduševljeno proučavanje asketike, povijesti, arheologije i glazbe. A u svemu se tome zrcalila neobična neusiljenost, prirodnost, jednostavnost i jasnoća. On nije poznavao ni kompleksa ni zavrzlama, već nastojao biti jednostavno i veselo Božje dijete.

Filip Neri je bio i veliki prijatelj prirode pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao "capriccio", tj. svojeglavac te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Da, pravi "Pippo Buono", dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.

filip_neri_sveti.jpgFirenza je rodni grad mnogih velikana duha i mnogih svetaca. Ona je u svome krilu dala život i jednome od najoriginalnijih svetaca Katoličke crkve. To je sv. Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika. "Pippo buono" – dobri Filip, za pobožne je Rimljane još i danas veoma zanimljiv i privlačiv svetac. To sam doživio i sam nalazeći se u Rimu u crkvi gdje je njegov grob. Jedna starija gospođa odmah me uputila upravo s nekim oduševljenjem i pobožnošću gdje treba da se pomolim.

Filip se rodio 21. srpnja 1515. usred žarkog ljeta u popularnoj gradskoj četvrti Firenze, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Živahni je i veseli dječak proveo sretne najranije godine svoga djetinjstva okružen sigurnošću jedne obitelji. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena.

Kao petnaestogodišnji dječak Filip je g. 1530. doživio napad carskih četa Karla V. pod zapovjedništvom vojvode od Orangea na svoj rodni grad, što ga je kao i sve građane Firenze duboko potreslo. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu Sv. Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga "mučenika" Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači. Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera.

Još dosta mlad god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim.

Došavši u Rim, Filip se nastanio kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače njemu nije mnogo trebalo jer je bio veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode.

Filip je u Vječnom gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo slobodnog vremena upotrebljavao je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u "unutarnju molitvu".

Filip Neri je zaređen za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita. I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. U poslijepodnevnim satima u jednoj maloj ćeliji s najodabranijima bi zajedno čitao sv. Ivana, sv. Pavla – svoje biblijske ljubimce – pa onda Augustina, Kasijana, Tomu Akvinca, Gersona i Colombinija. Koji put bi sa svojim odgajanicima išao na šetnju, a onda uvečer skupa s njima dugo klečao u molitvi i klanjanju u crkvi Sv. Jeronima. Doskora je za sve veći priliv posjetiteljia njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše oratorium, a od g. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako.

Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života. U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima. Među prve Nerijeve učenike valja ubrojiti mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, i slavnoga Baroniusa, jednoga od najslavnijih oratorijanaca, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti.

Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. morao preuzeti kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572-1582) Filip Neri je imao oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dva put došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim.

Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je g. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj Chiesa Nuova, koja i danas postoji (u njoj je i svečev grob) tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.

Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpla u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika i na njih izvršavala blagotvoran utjecaj. Filip je bio savjetnik papâ, od Pija IV. do Grgura XIV. i Klementa VIII. Bio je prijatelj i duhovni savjetnik: kardinala sv. Karla i Federica Borromea, slavnoga glazbenika Palestrine i drugih manje poznatih umjetnika. Sv. Filip Neri je volio lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij, a to je vokalno-recitativno-instrumentalna skladba.

Ako se pitamo kako je taj jednostavni Firentinac mogao razviti toliku, tako svestranu i uspješnu djelatnost, onda mislim da ćemo na to pitanje najbolje odgovoriti jednim citatom iz sv. Augustina, iz njegove Dvanaeste rasprave o Ivanovu evanđelju. Svetac piše: "Nitko ne vidi Duha, pa ipak na koji onda način čujemo njegov glas? Kad odjekuje psalam: to je glas Duha. Kad odjekuje Evanđelje: to je glas Duha. Kad odjekuje Božja riječ: to je glas Duha. Čuješ njegov glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. I ako si rođen od Duha, takav ćeš biti i ti."

Filip Neri je bio rođen od Duha. Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je "bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga". I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade "drugi apostol Rima". U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom.

Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu "kličući i pjevajući od radosti". Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započe proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622.

Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove kako za života tako i poslije smrti. Osim njegovih suvremenika, štićenika i prijatelja, dosta je spomenuti još samo trojicu: Berullea iz XVII. stoljeća, Goethea iz XVIII. i Newmana iz XIX. Prvi je u Francuskoj osnovao oratorij, oslanjajući se na rimski oratorij sv. Filipa Nerija, drugi je Filipa Nerija nazivao "svojim svecem", a treći ga je ljubio kao svoga oca i duhovnog učitelja.

Ako bismo htjeli ukratko izreći duhovnost sv. Filipa Nerija, onda bi valjalo naglasiti ove elemente: sve povjerljivije i usrdnije sjedinjenje s Bogom. Sve to bez nekih naročitih putova ili pobožnosti. On koraca kraljevskom stazom jednostavne duhovnosti, koju nam pruža teologija i liturgija. Ta se duhovnost kreće oko Boga, Krista, Gospe i svetaca. Odatle i njegova duboko proživljavana euharistijska pobožnost, sinovska ljubav prema Majci Božjoj, štovanje mučenika, osjećanje s Crkvom. Odatle i njegovo oduševljeno proučavanje asketike, povijesti, arheologije i glazbe. A u svemu se tome zrcalila neobična neusiljenost, prirodnost, jednostavnost i jasnoća. On nije poznavao ni kompleksa ni zavrzlama, već nastojao biti jednostavno i veselo Božje dijete.

Filip Neri je bio i veliki prijatelj prirode pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao "capriccio", tj. svojeglavac te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Da, pravi "Pippo Buono", dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.