emaus_-_potoci.jpgOvogodišnji drugi turnus duhovnih vježbi svećenicima hercegovačkih biskupija od 29. kolovoza do 1. rujna održao je msgr. dr. Ðuro Hranić, pomoćni biskup đakovačko-osječke nadbiskupije. Po ustaljenu rasporedu duhovne se vježbe održavaju u Emausu, u kući susreta, u Bijelom Polju kod Mostara. Sudjelovalo je 19 svećenika. Duhovne su vježbe započele zazivom Duha Svetoga i uvodnim razmatranjem na temu "Duh Gospodnji na meni je" (Lk 4,16-21). "Ulazimo u duhovne vježbe. To je okolnost koja nas poziva da obnovimo idealizam i oduševljenje kojim smo išli na svećeničko ređenje te da se vratimo prvom zanosu i prvoj ljubavi prema svećeničkom zvanju i službi. Istodobno, samo radosni svećenici, koji vole svoje zvanje, mogu biti poticaj i mladima da budu velikodušni pred Gospodinom koji zove", započeo je voditelj. Ulazimo u duhovne vježbe. To je vrijeme kad nailazi Isus i kad pred njim čujemo glas Ivana Krstitelja: "Evo Jaganjca Božjega, Onoga koji oduzima grijeh svijeta." Dolazi Isus i odnosi grijeh, teret, muku, slabost svijeta. Čitajući ovaj tekst za sebe, riječ grijeh smijemo zamijeniti i nekom drugom riječju: slabost, ovisnost, navezanost, strast, blokada, umor, teret koji nas je pritisnuo. U oslobođenju od grijeha očituje se slava Božja, ističe biskup. Nakana mu je jasna – susret svećenika s Isusom, vrhovnim svećenikom, i u tom smislu, msgr. Hranić svoja razmatranja temelji na dobro nam poznatom doživljaju dvojice učenika, koji uskrsne večeri napuštaju grad svojih razočaranja i vjerojatno odlaze nekamo gdje ih ne će svaki detalj podsjećati na propast koja se zbila proteklih dana.

     Taj biblijski odlomak o ukazanju učenicima na putu u Emaus (Lk 24,13-35) biskup obrazlaže kroz slijedeće teme i naslove: "Dvojica zajedno na putu", "Stranac propovijeda", " Stranac za vjernike", "Dopusti da budeš poslan" i nastoji ih primijeniti na svećenički život.

     Različitost naših situacija i razmišljanja jest očevidna. Ali jedno je sigurno: u sve te naše situacije ulazi uskrsli Krist koji je stvarno, bitno i osobno nazočan u Euharistiji. On je nazočan u našoj stvarnosti do kraja vremena, ali ostaje otvoreno pitanje našega prepoznavanja Krista i njegova djelovanja. Jer moguće je, kako vidimo i iz primjera učenika na putu u Emaus, hoditi zajedno s Kristom, slušati ga, govoriti mu svoje jade – ali ga ipak ne prepoznati. Susret na putu u Emaus i prepoznavanje u lomljenju kruha uvode nas u otajstvo uskrsne preobrazbe. Bog je htio postati tijelom, prihvatio je ljudski život obilježen posljedicama grijeha. I u ljudskoj slabosti očitovala se božanska slava. Ondje gdje mi ljudi ne vidimo izlaza, Bog otvara nove horizonte i novu neslućenu mogućnost. Bog nudi preobrazbu, zoru, novi slavni početak kada smo sve izgubili, kada se nad naše horizonte nadvije mrak, ondje gdje je nama najteže i odakle ne vidimo izlaza.  Bog se ne boji naših slabosti, ne boji se problema u koje upadamo ili smo upali, ne boji se našega grješnog života ni naših osobnih i crkvenih „bezizlaznih situacija". Bog se očituje na djelu onda kad je najteže. On stvara obrat.

     Susret u Emausu uvodi nas u otajstvo Euharistije. Riječ „euharistija" točno prevedena znači: „čin zahvaljivanja". Slaviti Euharistiju i živjeti euharistijski – a to je naš svećenički život – jako je vezano sa zahvaljivanjem. Živjeti euharistijski, znači živjeti život kao dar, na kojem treba zahvaliti. Ali zahvaljivanje nije prva reakcija na život, pogotovo ne ako život doživljavamo kao niz gubitaka! Unatoč tomu, veliko otajstvo koje slavimo u Euharistiji i ostvarujemo u euharistijskom životu, upravo je ovo: da iz žalosti zbog svojih gubitaka naučimo kako je život dar. Prepoznavanje Krista prisutnoga u Euharistiji jest dar milosti Božje. Uskrsli je Krist otvorio pameti dvojice učenika tumačeći im sve što se imalo zbiti s njima (usp. Lk 24,27). Kristovo tumačenje onoga "što se na njega odnosilo u svim Pismima" jest milosni trenutak koji u učenicima stvara želju da budu u njegovoj prisutnosti: "Ostani s nama, Gospodine". To je priprava za otvaranje očiju i prepoznavanje Krista u lomljenju kruha. 

     Prepoznati Krista u lomljenju kruha i njegovu nazočnost u životu Crkve nije čin ljudske volje ili razuma, puke želje ili potrebe trenutka. To je otajstvo vjere (mysterium fidei) i kao takvo ne može se dokazati niti pokazati. Euharistija je otajstvo u koje se proniče samo milošću vjere, otajstvo koje se osjeća vjerničkim srcem, otajstvo koje jača vjeru i razveseljuje srce. "Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!" (Lk 24,32). Slavljenje Euharistije jest, dakle, dinamičan proces u kojem čovjek vjerom slavi otajstvo a otajstvo mu jača vjeru.

     Upravo iz toga dinamičnog procesa rađa se sljedeći element euharistijskog slavlja – poslanje, koje se sastoji u radosnu svjedočenju da smo doživjeli Krista i susreli se s njime. Iskustvo susreta s Kristom i njegova nazočnost u našem životu te obećanje besmrtnoga života jesu postavke koje životu kršćanina, posebno svećenika, daju drukčiji smisao. Svaki aspekt njegova života, bilo radost ili žalost, uspjeh ili neuspjeh, poprima drukčije značenje u svjetlu činjenice Kristova uskrsnuća i njegove nazočnosti među nama. Zato kršćanin ne strahuje i ne zdvaja, nego ide radostan u svijet i naviješta: "Zaista je Gospodin uskrsnuo…" (Lk 24,32). To je ono što Euharistija znači u životu kršćanina, a posebno svećenika.

     Voditelj je, osim navedenih razmatranja, održao i homilije na sljedeće teme: "Posljednja večera – homilija o služenju. "Petrova vjeroispovijest kod Cezareje Filipove" – Tko je Krist za nas svećenike? "Marija i Euharistija" – Njezin život trajni hod za Isusom.

     U ponedjeljak uvečer imali smo euharistijsko klanjanje pred Presvetim koje smo namijenili za naš svećenički pomladak: bogoslove i sjemeništarce.

Drugi dan duhovnih vježbi imali smo Pokorničko slavlje i mogućnost za pojedinačnu ispovijed.

     Uvečer istoga dana imali smo slobodan razgovor s biskupom voditeljem na temu "Svećeničke radosti i krizni trenutci u svećeničkom životu", gdje smo iznosili svoja iskustva i poteškoće na koje nailazimo u svome pastoralnom djelovanju.

     Duhovne su vježbe završile misnim slavljem koje je predvodio mjesni biskup msgr. Ratko Perić, a propovijedao biskup voditelj msgr. Ðuro Hranić. Zahvalili smo Bogu himnom "Te Deum" na ovim milosnim danima rasta i susreta s Isusom u našem "Emausu".

     Biskup je Ratko zahvalio voditelju na predvođenju duhovnih vježbi, a poslije sv. Mise, za vrijeme bratskoga druženja u blagovaonici, u ime svih sudionika riječi zahvale biskupu Hraniću uputio je msgr. Luka Pavlović, katedralni župnik. Na kraju biskup je Hranić zahvalio biskupu ordinariju na pozivu da održi duhovne vježbe svećenicima hercegovačkih biskupija, kao i svećenicima na pozornu i djelatnu sudjelovanju.

     Svi se slažu u jednome: ovo su doista bili dani milosti i susreta s Isusom uskrslim i živim ne samo u lomljenju kruha nego i u svećeničkom zajedništvu.

emaus_-_potoci.jpgOvogodišnji drugi turnus duhovnih vježbi svećenicima hercegovačkih biskupija od 29. kolovoza do 1. rujna održao je msgr. dr. Ðuro Hranić, pomoćni biskup đakovačko-osječke nadbiskupije. Po ustaljenu rasporedu duhovne se vježbe održavaju u Emausu, u kući susreta, u Bijelom Polju kod Mostara. Sudjelovalo je 19 svećenika. Duhovne su vježbe započele zazivom Duha Svetoga i uvodnim razmatranjem na temu "Duh Gospodnji na meni je" (Lk 4,16-21). "Ulazimo u duhovne vježbe. To je okolnost koja nas poziva da obnovimo idealizam i oduševljenje kojim smo išli na svećeničko ređenje te da se vratimo prvom zanosu i prvoj ljubavi prema svećeničkom zvanju i službi. Istodobno, samo radosni svećenici, koji vole svoje zvanje, mogu biti poticaj i mladima da budu velikodušni pred Gospodinom koji zove", započeo je voditelj. Ulazimo u duhovne vježbe. To je vrijeme kad nailazi Isus i kad pred njim čujemo glas Ivana Krstitelja: "Evo Jaganjca Božjega, Onoga koji oduzima grijeh svijeta." Dolazi Isus i odnosi grijeh, teret, muku, slabost svijeta. Čitajući ovaj tekst za sebe, riječ grijeh smijemo zamijeniti i nekom drugom riječju: slabost, ovisnost, navezanost, strast, blokada, umor, teret koji nas je pritisnuo. U oslobođenju od grijeha očituje se slava Božja, ističe biskup. Nakana mu je jasna – susret svećenika s Isusom, vrhovnim svećenikom, i u tom smislu, msgr. Hranić svoja razmatranja temelji na dobro nam poznatom doživljaju dvojice učenika, koji uskrsne večeri napuštaju grad svojih razočaranja i vjerojatno odlaze nekamo gdje ih ne će svaki detalj podsjećati na propast koja se zbila proteklih dana.

     Taj biblijski odlomak o ukazanju učenicima na putu u Emaus (Lk 24,13-35) biskup obrazlaže kroz slijedeće teme i naslove: "Dvojica zajedno na putu", "Stranac propovijeda", " Stranac za vjernike", "Dopusti da budeš poslan" i nastoji ih primijeniti na svećenički život.

     Različitost naših situacija i razmišljanja jest očevidna. Ali jedno je sigurno: u sve te naše situacije ulazi uskrsli Krist koji je stvarno, bitno i osobno nazočan u Euharistiji. On je nazočan u našoj stvarnosti do kraja vremena, ali ostaje otvoreno pitanje našega prepoznavanja Krista i njegova djelovanja. Jer moguće je, kako vidimo i iz primjera učenika na putu u Emaus, hoditi zajedno s Kristom, slušati ga, govoriti mu svoje jade – ali ga ipak ne prepoznati. Susret na putu u Emaus i prepoznavanje u lomljenju kruha uvode nas u otajstvo uskrsne preobrazbe. Bog je htio postati tijelom, prihvatio je ljudski život obilježen posljedicama grijeha. I u ljudskoj slabosti očitovala se božanska slava. Ondje gdje mi ljudi ne vidimo izlaza, Bog otvara nove horizonte i novu neslućenu mogućnost. Bog nudi preobrazbu, zoru, novi slavni početak kada smo sve izgubili, kada se nad naše horizonte nadvije mrak, ondje gdje je nama najteže i odakle ne vidimo izlaza.  Bog se ne boji naših slabosti, ne boji se problema u koje upadamo ili smo upali, ne boji se našega grješnog života ni naših osobnih i crkvenih „bezizlaznih situacija". Bog se očituje na djelu onda kad je najteže. On stvara obrat.

     Susret u Emausu uvodi nas u otajstvo Euharistije. Riječ „euharistija" točno prevedena znači: „čin zahvaljivanja". Slaviti Euharistiju i živjeti euharistijski – a to je naš svećenički život – jako je vezano sa zahvaljivanjem. Živjeti euharistijski, znači živjeti život kao dar, na kojem treba zahvaliti. Ali zahvaljivanje nije prva reakcija na život, pogotovo ne ako život doživljavamo kao niz gubitaka! Unatoč tomu, veliko otajstvo koje slavimo u Euharistiji i ostvarujemo u euharistijskom životu, upravo je ovo: da iz žalosti zbog svojih gubitaka naučimo kako je život dar. Prepoznavanje Krista prisutnoga u Euharistiji jest dar milosti Božje. Uskrsli je Krist otvorio pameti dvojice učenika tumačeći im sve što se imalo zbiti s njima (usp. Lk 24,27). Kristovo tumačenje onoga "što se na njega odnosilo u svim Pismima" jest milosni trenutak koji u učenicima stvara želju da budu u njegovoj prisutnosti: "Ostani s nama, Gospodine". To je priprava za otvaranje očiju i prepoznavanje Krista u lomljenju kruha. 

     Prepoznati Krista u lomljenju kruha i njegovu nazočnost u životu Crkve nije čin ljudske volje ili razuma, puke želje ili potrebe trenutka. To je otajstvo vjere (mysterium fidei) i kao takvo ne može se dokazati niti pokazati. Euharistija je otajstvo u koje se proniče samo milošću vjere, otajstvo koje se osjeća vjerničkim srcem, otajstvo koje jača vjeru i razveseljuje srce. "Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!" (Lk 24,32). Slavljenje Euharistije jest, dakle, dinamičan proces u kojem čovjek vjerom slavi otajstvo a otajstvo mu jača vjeru.

     Upravo iz toga dinamičnog procesa rađa se sljedeći element euharistijskog slavlja – poslanje, koje se sastoji u radosnu svjedočenju da smo doživjeli Krista i susreli se s njime. Iskustvo susreta s Kristom i njegova nazočnost u našem životu te obećanje besmrtnoga života jesu postavke koje životu kršćanina, posebno svećenika, daju drukčiji smisao. Svaki aspekt njegova života, bilo radost ili žalost, uspjeh ili neuspjeh, poprima drukčije značenje u svjetlu činjenice Kristova uskrsnuća i njegove nazočnosti među nama. Zato kršćanin ne strahuje i ne zdvaja, nego ide radostan u svijet i naviješta: "Zaista je Gospodin uskrsnuo…" (Lk 24,32). To je ono što Euharistija znači u životu kršćanina, a posebno svećenika.

     Voditelj je, osim navedenih razmatranja, održao i homilije na sljedeće teme: "Posljednja večera – homilija o služenju. "Petrova vjeroispovijest kod Cezareje Filipove" – Tko je Krist za nas svećenike? "Marija i Euharistija" – Njezin život trajni hod za Isusom.

     U ponedjeljak uvečer imali smo euharistijsko klanjanje pred Presvetim koje smo namijenili za naš svećenički pomladak: bogoslove i sjemeništarce.

Drugi dan duhovnih vježbi imali smo Pokorničko slavlje i mogućnost za pojedinačnu ispovijed.

     Uvečer istoga dana imali smo slobodan razgovor s biskupom voditeljem na temu "Svećeničke radosti i krizni trenutci u svećeničkom životu", gdje smo iznosili svoja iskustva i poteškoće na koje nailazimo u svome pastoralnom djelovanju.

     Duhovne su vježbe završile misnim slavljem koje je predvodio mjesni biskup msgr. Ratko Perić, a propovijedao biskup voditelj msgr. Ðuro Hranić. Zahvalili smo Bogu himnom "Te Deum" na ovim milosnim danima rasta i susreta s Isusom u našem "Emausu".

     Biskup je Ratko zahvalio voditelju na predvođenju duhovnih vježbi, a poslije sv. Mise, za vrijeme bratskoga druženja u blagovaonici, u ime svih sudionika riječi zahvale biskupu Hraniću uputio je msgr. Luka Pavlović, katedralni župnik. Na kraju biskup je Hranić zahvalio biskupu ordinariju na pozivu da održi duhovne vježbe svećenicima hercegovačkih biskupija, kao i svećenicima na pozornu i djelatnu sudjelovanju.

     Svi se slažu u jednome: ovo su doista bili dani milosti i susreta s Isusom uskrslim i živim ne samo u lomljenju kruha nego i u svećeničkom zajedništvu.