sveti_ivan_mostar.jpgBio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja prvi je s Andrijom pošao za Kristom.

sveti_ivan_mostar.jpgBio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja prvi je s Andrijom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijega, brata svog, rekli bismo, kao neko povlašteno mjesto. Na posljednjoj večeri kao »onaj koga je Isus osobito ljubio nalazio se za stolom Isusu do krila« (Iv 13,23). A najveću vjernost i hrabrost pokazao je kad je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem.

Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra, kao na primjer kod izlječenja čovjeka hroma od rođenja pred hramskim vratima ili kod dijeljenja sakramenta potvrde u Samariji. Za vrijeme Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko godine 50., uz Petra i Jakova Mlađega ubraja se među stupove prvotne Crkve. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima priznaje: »Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stupovima, dadnu desnice meni i Barnabi u znak međusobnog zajedništva, da mi idemo među pogane, a oni među obrezane« (2,9).

Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu. Odlična predaja, koja potječe iz II. stoljeća, tvrdi da je Ivan, počevši od godine 60., djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle negdje oko godine 100.

On u sebi ujedinjuje ne samo apostolsko i poapostolsko doba, već u svojim knjigama jasno odražava novu situaciju kršćanstva koja je nastala razorenjem Jeruzalema godine 70. Njegovo evanđelje, koje je Klement Aleksandrijski nazvao »pneumatsko«, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. On u njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. On, na primjer, u Evanđelju ne opisuje samo gole činjenice, već i upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje.

Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III. stoljeća: »Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje.« Ivanove poslanice mogu se nazvati, a navlastito prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!«

Otkrivenje je proročka knjiga, teško se razumije, no ipak vrijedno je i nju češće uzeti u ruke te čitati jer ćemo u njoj naći mnogo ohrabrenja u podnošenju životnih poteškoća i mnogo nade u konačnu pobjedu Isusa Krista.

Kako je ova knjiga namijenjena široj publici, našem puku, želimo baciti pogled na svetog Ivana Evanđelistu i na jednostavniji način, onako kako ga je pučki opjevao u desetercu o. Milan Pavelić.

Šetnju šeta Spas čitava svijeta,
Po obali, što zelena cvjeta
Podno gora i podno timora
Ukraj jasna Galilejskog mora.
Namjera ga namjerila bila
Na dva momka, do dva brata mila,
Dva ribara iz malena grada,
Baš Jakova i Ivana mlada.
»Hajte za mnom«, reče Isus njima,
I oni se rastaše sa svima,
Sa mrežama oca ostaviše,
Za Spasom se smjesta otpraviše.

Al gle, djeva, sjetna oka crna,
Doskakuta potiho ko srna
Pa k Ivanu prikuči se bliže,
Šapćuć zbori, biser-suze niže:
»O Ivane, od očiju draži,
Kamo krećeš, što ti duša traži?
Zašto rodnu ostavljaš kućicu
sv. Ivan Evanđelist
I još mene svoju zaručnicu?

Kakvu to se tamo nadaš jadu?
Zašto sreću razaraš nam mladu?«
Tiha bola Ivi srce para,
Ne gledeć je njojzi odgovara:
»Da i život sav mi je u tebi,
Sestro moja, uzeo te ne bih.
Otkupitelj svijeta došao je
I u društvo pozvao me svoje,
Meni red je za života moga
Ljubit, služit Njega jedinoga,
Njemu živjet, Njemu umirati,
Dušu, tijelo Njemu darovati.
Sestro moja, Bog nam veze neće,
Pa gdje u njoj bilo bi nam sreće?
Budi, seko, duše uzvišene,
Sjekni srcem i pregori mene,
Još momaka rodila je mati,
Bog će tebi boljeg druga dati,
A djevom li ostaneš do kraja,
S lijerom ćemo naći se sred raja,
Tu će ljubav združiti nas nova
Čišća, slađa, trajnija neg ova.«

Gleda djeva duše zadivljene,
A Ivana Božje motre zjene,
Iz njih ljubav silnog Srca teče,
Kojom rane svakakve se liječe.

Od Isusa Ivan već se ne da,
Za Njim ide, Njega posvud gleda,
O Njem misli, o Njem u snu sniva,
Dan za danom sličniji Mu biva.
Čist ko dijete, pun ljubavi žarke,
Za tog svijeta on ne mari varke;
Od svih bolje Učitelja shvaća,
A Učitelj ljubavlju mu vraća:
S prva trena izabire njega
Za drugara, svoga najdražega,
Kod večere glava Ivanova
Ćuti kucaj Srca Isusova,
Isus s križa njega raspoznaje,
Majku svoju za majku mu daje,
Silnog orla krila pripinje mu,
Poput munja oči daje njemu.
U visine duh Ivanov leti,
Gdje se vidi Bog tri puta sveti,
Gdje od svega divnija i slađa
Riječ se vječna od svog Oca rađa.
Tu besjede on božanske piše
Sve krasote i strahote diše
Tajinstvenih čudesnih viđenja,
Što ih priča knjiga Otkrivenja.
Do starosti drevne živujući
U Gospodnjoj on revnuje kući,
A kad smrt mu u pohode zađe,
S Majkom Isus kod njega se nađe,
Dušu svoga ljubimca uzeše
I u rajske dvore je odniješe.

Silna, krotka dušo Ivanova,
Bjelja i od snijega Libanova,
Plamenija od munje za tmina,
Poletnija od orla s visina:
Gledni Crkvu, gdje u jada trista
Rat ratuje s vojskom Antikrista!
»Sine groma«, gromom s neba smjeri
Grdnu glavu stare strašne zvijeri;
S našom Gospom, s pukom svetitelja
Moli, moli našeg Spasitelja,
Da rasplamsa svećeničke grudi,
Sveti zanos u momcima budi,
Muževima muški duh da prene,
Snagom paše starce, djecu, žene,
Očajnima uzme misli crne,
Zalutale iz propasti vrne,
Da sred tmica Crkva Zaručnica
Sine Mu ko slavna Pobjednica!