Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 9. svibnja 2012.

Papinu katehezu na općoj audijenciji u srijedu prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, danas ću se zadržati na posljednjem događaju iz života sv. Petra opisanog u Djelima apostolskim: njegovo utamničenje po želji Heroda Agripe i njegovo oslobođenje čudesnim zahvatom anđela Gospodnjeg, neposredno uoči njegova procesa u Jeruzalemu (usp. Dj 12, 1-17).

Izvješće je i ovaj put označeno molitvom Crkve. Sveti Luka, naime, piše: "Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega" (Dj 12, 5). I, nakon što je čudesno napustio zatvor, prigodom njegova posjeta kući Marije, majke Ivana nazvanog Marko, kaže se da "ondje se mnogi bijahu sabrali i molili" (Dj 12, 12). Između te dvije važne crtice koje pokazuju držanje kršćanske zajednice pred opasnošću i progonima, donosi se opis Petrova zatočeništva i njegova oslobođenja, koji obuhvaća čitavu noć. Snaga trajne molitve Crkve uzdiže se Bogu i Gospodin sluša i ostvaruje nezamislivo i neočekivano oslobođenje – šalje svoga anđela.

Opis doziva u svijet velike sastavnice Izraelova oslobođenja iz egipatskog ropstva, židovsku Pashu. Kao što se zbilo u tome temeljnom događaju, i u ovom zahvatu glavnu riječ ima anđeo Gospodnji koji oslobađa Petra. I sami Apostolovi čini – od kojeg se traži da brzo ustane, da se opaše i da si priveže obuću – istovjetni su onima koje je učinio izabrani narod u noći oslobođenja po Božjem zahvatu, kada je pozvan žurno blagovati janje opasanih bokova, sa sandalama na nogama, štapom u ruci, spreman izaći iz zemlje (usp. Izl 12, 11). Tako Petar može uskliknuti: "Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod" (Dj 12, 11). Ali taj anđeo ne podsjeća samo na događaj oslobođenja iz Egipta, već također na događaj Kristova uskrsnuća. Djela apostolska, naime, opisuju: "Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga…" (Dj 12, 7). Svjetlo koje je ispunilo tamnicu, sam anđelov čin buđenja, podsjećaju na oslobađajuće svjetlo Gospodinova Uskrsa koje pobjeđuje tamu noći i zla. Poziv, na kraju: "Zaogrni se i hajde za mnom" (Dj 12, 8), učinio je da u srcu ponovno odjekne Isusov prvi poziv (usp. Mk 1, 17), koji se ponavlja nakon uskrsnuća na Tiberijadskom jezeru, gdje je Gospodin dva put rekao Petru: "Idi za mnom" (Iv 21, 19-22). To je žurni poziv na nasljedovanje: samo ako izađemo iz samih sebe da bismo kročili s Gospodinom i činili njegovu volju, samo tada živimo u pravoj slobodi.
Želim istaknuti još jedan vidik Petrova držanja u zatvoru; opažamo, naime, da, dok je zajednica ustrajno molila za njega, Petar je "spavao" (Dj 12, 6). U jednoj tako kritičnoj situaciji i ozbiljnoj opasnosti to se držanje može činiti čudnim, no ono je međutim znak spokoja i pouzdanja; on se uzda u Boga, zna da je okružen solidarnošću i molitvom svojih i potpuno se predaje u Gospodinove ruke. Takva mora biti naša molitva: ustrajna, solidarna s drugima, puna pouzdanja prema Bogu koji nas poznaje do dna duše i brine se za nas dotle da – kaže Isus – "vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca" (Mt 10, 30-31). Petar je doživio noć u tamnici i oslobođenje iz zatvora kao trenutak svoga nasljedovanja Gospodina, koji pobjeđuje tamu noći i izbavlja iz ropstva okova i smrtne opasnosti. Njegovo je oslobođenje čudesno, označeno raznim pomno opisanim dijelovima naracije: vođen od anđela, usprkos budnom nadzoru straže, prolazi pokraj prve i druge straže, sve do vrata koja vode u grad: a vrata se sama otvoriše pred njima (usp. Dj 12, 10). Petar i anđeo su prošli zajedno dio puta sve dok, došavši k sebi, Apostol nije shvatio da ga je Gospodin oslobodio i, nakon što je to uočio, odlazi u kuću Marije, Markove majke, gdje su mnogi učenici bili ujedinjeni u molitvi; još je jednom odgovor zajednice na teškoće i opasnost pouzdanje u Boga, učvršćivanje odnosa s njim.

Ovdje mi se čini korisnim podsjetiti na drugu tešku situaciju koju je proživjela prva kršćanska zajednica. O njoj nam govori Jakov u svojoj poslanici. To je zajednica u krizi, u nevolji, ne toliko zbog progona, već zato što su u samoj njoj prisutne ljubomore i prepirke (usp. Jak 3, 14-16). Apostol se propitkuje zašto je došlo do te situacije. On tomu nalazi dva osnovna razloga: prvi je taj što su dopustili da njima zavladaju strasti, diktatura samovolje, sebičnost (usp. Jak 4, 1-2a); drugi je razlog izostanak molitve – "ne ištete" (Jak 4, 2b) – ili pak prisutnost molitve koja to zapravo nije – "ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite" (Jak 4, 3). Ta bi se situacija promijenila, prema svetom Jakovu, da je čitava zajednica zajedno obratila Bogu, da je revno i jednodušno molila. I obraćanju Bogu, naime, prijeti opasnost da izgubi svoju unutarnju snagu i svjedočanstvo slabi ako nisu nadahnuti, podupirani i praćeni molitvom, kontinuitetom živog dijaloga s Gospodinom. Važan je to podsjetnik i za nas i naše zajednice, bilo one male poput obitelji, bilo one veće kao što su župa, biskupija, čitava Crkva. To me navodi na zaključak kako su u toj zajednici sv. Jakova, istina, molili, ali su molili loše, samo za vlastite strasti. Moramo uvijek iznova učiti moliti dobro, moliti stvarno, okretati se prema Bogu a ne vlastitom dobru.

Naprotiv, zajednica koja prati Petra zatočenog u tamnici je zajednica koja moli, čitavu noć, duboko ujedinjena. Srca svih je preplavila neobuzdana radost kada je Apostol pokucao na vrata. To su radost i divljenje zbog djelovanja Boga koji sluša. Tako se iz Crkve uzdiže molitva za Petra i u Crkvi on "pripovjedi kako ga Gospodin izvede iz tamnice" (Dj 12, 17). U toj Crkvi u kojoj je on postavljen kao stijena (usp. Mt 16, 18), Petar opisuje svoju "pashu" oslobođenja: on doživljava da se u nasljedovanju Isusa krije prava sloboda, da čovjek biva obasjan blještavim svjetlom uskrsnuća i zato može svjedočiti sve do mučeništva da je Gospodin Uskrsli i da je "uistinu… poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke" (Dj 12, 11). Mučeništvo koje će kasnije podnijeti u Rimu jednom zasvagda će ga sjediniti s Kristom, koji mu je rekao: kada ostariš drugi će te voditi kamo nećeš, da mu nagovijesti kakvom će smrću proslaviti Boga (usp. Iv 21, 18-19).

Draga braćo i sestre, događaj Petrova oslobođenja kojeg je opisao Luka govori nam da Crkva, svaki od nas, prolazi kroz tamu kušnje, ali je stalna budnost molitve to što nas drži. I ja sam, od prvog trenutka svoga izbora za nasljednika apostola Petra, uvijek osjećao da me podupire molitva Crkve, vaša molitva, poglavito u najtežim trenucima. Stalnom i zaufanom molitvom Gospodin nas oslobađa od okova, vodi nas kroz svaku tamu zatočeništva koja može zarobiti naše srce, daje nam da se vedra srca možemo uhvatiti u koštac s teškoćama života, pa i odbacivanjem, protivštinama, progonom. Ovaj događaj kojeg je doživio Petar pokazuje tu snagu molitve. Apostol se i u okovima osjeća spokojnim, siguran je da nije nikada sam: zajednica moli za njega, Gospodin mu je blizu; štoviše on zna da se Kristova milost u punini očituje u slabosti (usp. 2 Kor 12, 9). Stalna i jednodušna molitva je dragocjeno sredstvo također za prebrođivanje svake kušnje koja se može javiti na životnom putu, jer duboko sjedinjenje s njim nam omogućuje da budemo duboko sjedinjeni također s drugima. Hvala! (kta/ika)