groblje.jpgKako je već ustaljen običaj, i ove je godine – 17. svibnja – na Radimlji kod Stoca upriličen spomen na poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću. Koncelebriranu sv. Misu za poginule predvodio je don Ivan Štironja, pastoralni vikar iz Biskupskog ordinarijata iz Mostara.            Iako su bile svibanjske pobožnosti i duhovne pripreme za sakramente sv. krizme i svetkovinu Presvetoga Trojstva, u komemoraciji je sudjelovalo više svećenika: uz dekane, stolačkoga don Rajka Markovića i trebinjskoga don Antu Luburića, koncelebrirali su msgr. Luka Pavlović, don Rade Zovko, don Ivan Pavlović, don Ante Pavlović, don Pero Pavlović, don Vinko Raguž, don Gordan Božić, don Ivan Perić i don Milenko Krešić. Pjesma i molitva krunice, prije sv. Mise, bila je namijenjena za poginule i nestale. Dirljivo je bilo vidjeti djecu okupljenu oko spomen-ploče u obliku križa, koja glasno i pobožno, s krunicom u ruci, zajedno s časnom sestrom vjeroučiteljicom i okupljenim pukom mole za sve žrtve križnoga puta. Pokoji uzdah starca ili starice bili su izraz duboke boli, tuge i ljudske nemoći, ali i znak da nisu zaboravili što crna zemlja krije na tom polju, kao i namjerno zatrpavane jame u okolici Stoca.            Predstavnici vlasti i političari na svim razinama, kao i predstavnici hrvatskoga konzulata u Mostaru, položili su cvijeće i svijeće. Potom poziv da pristupimo oltaru gdje je započeta sv. Misa, spomen-žrtva koja nadilazi sve spomenike i u koju se slijevaju sve ljudske žrtve. Više stotina vjernika pobožno i dostojanstveno sudjelovalo je u molitvi i liturgijskom pjevanju koje je predvodio zbor djevojaka „Vidoštačka kraljica“ iz stolačke župe. Propovijed predvoditelja misnog slavlja donosimo u cijelosti. ISUS – ISTINA I PILAT: ŠTO JE TO ISTINA? (Iv 18,28-40)             Najprije Istina! Pitanje je istine uvijek zaokupljalo čovjekov razum i srce. Tim se pitanjem bave filozofi, teolozi, pjesnici, umjetnici… stari, mladi… djeca i odrasli… kratko rečeno, svi. I svatko nastupa sa svojom istinom i željom da se ona maksimalno poštuje. Istina nije samo predmet znanstvenih istraživanja, nego i razlog borbi i ratova, od onih malih uličnih sukoba između dječaka do onih velikih, ratnih sukoba svjetskih razmjera. Ratni sukobi zapravo i nastaju zbog različitih pristupa i tumačenja istine: svatko bi želio da njegova istina pobijedi. Zbog toga se istina vrlo često nađe ondje gdje joj nije mjesto.             Ako netko s istinom pokušava trgovati, to ne znači da je istina roba za trgovanje. I kad ju se zlorabi, ona uvijek ostaje svjetlo koje nikakva tama laži ne može prekriti. Ona je uvijek ulje koje se može s vodom mućkati, ali nikada izmiješati ili s vodom sjediniti. Istina uvijek ostaje istina bez obzira na vještinu mutivode. Istina je svetinja po kojoj nitko ne smije gaziti. Stoga nas Sveto Pismo i poziva: Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Sir 4,28). Istina rađa najvećim i najdragocjenijim plodom koji se zove sloboda. O tome je progovorio i sam Učitelj naš Krist koji reče: Istina će vas osloboditi (Iv 8,32).            Što je istina?, pita Pilat Gospodina Isusa na povijesnom montiranom sudu do detalja opisanom u svetim Evanđeljima. Ne pita on to zato što mu je stalo do istine, nego zato da pokaže moć koju ima u rukama, pa i moć nad istinom. Zaboravlja da je njegova moć poput mača ako je na strani istine; a ako joj nije vjeran, okreće se protiv njega, obija mu se o glavu, i kosi ga poput dvosjekla mača. Pilat prezire i ruga se s istinom. Smije se dok mu Isus govori da se rodio i došao na svijet samo radi toga da svjedoči za istinu. Pitanje mu je puno ironije i cinizma, jer uopće ne traži i ne očekuje odgovora. U Isusu vidi jadnika koji bi trebao biti spreman na sve samo da očuva živu glavu. A Isus mu jasno kazuje: da je on svjedok istine, i tko je god od istine, sluša njegov glas! On nije samo svjedok istine, on je sama Istina.             Svetopisamski tekst koji se odnosi na Pilatove riječi, i koji malo prije čusmo možemo nazvati klasičnim primjerom izmotavanja istini. Kao da se židovski i rimski predstavnici natječu tko će bolje obezvrijediti istinu. Kad se ne želi nešto učiniti po istini i pravdi, onda se tako čini. Pilat dobro zna, kao i sva skupljena i naručena svjetina, da Isus nema nikakve krivice u onome zašto ga se optužuje. Iako zakon i pravda točno propisuju kako se u takvim situacijama treba postupiti, rimski se sudac poigrava: „Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.“ Odgovor je židovski više nego strašan: „Nama nije dopušteno nikoga pogubiti.“ „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.“ Isus je, dakle, već osuđen, bez ikakva suda. Predsjedniku rimskoga suda nije do istine ni do pravde. Poigrava se tuđom sudbinom. „Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?"             Znamo dobro kako je sve završilo. Pilat je Isusa predao da se razapne, licemjerno je oprao ruke, prebacio je krivnju na druge. Tobože on nije kriv iako je prešutio istinu i podlegao lažima. Zločinac i kriminalac je pomilovan, a pravedni Isus odveden je na mučilo križa. I nije na Kalvariji razapet samo Isus nego je razapeta pravda, osuđena je istina. I od tada do dana današnjega nepravednici pravdu osuđuju i lašci istinu razapinju. Međunarodni i narodni Pilati nisu nestali. Oni i danas kukavički peru ruke od istine dajući krila lažima, uvjereni da dobro čine.             Radimlja. Otisci sličnih međunarodnih i narodnih prstiju, bez obzira zovu li se oni danas demokrati ili antifašisti, dosegli su i do ove prodoline Svetoga Vida kao i do proplanaka oko staroga Stolačkoga Križevca. Jame i jarci postali su grobnice ljudi kojima se nije ni pokušala utvrditi kazna a kamoli dati prigoda da kažu svu svoju istinu. Ruke su im u „ime naroda“ vezane žicom, sprijeda ili straga. Tako su ubijani i zatrpavani u jarke ili jednostavno bacani u jame nad kojima je visio antifašistički zlikovački trijumf: Da nisu zločinci, ne bi tako završili…             Gorka nas je povijesna i nacionalna istina okupila na ovome mjestu pokraj drevne Nekropole. Grčki Nekro-polis znači grad mrtvih. Ovo je zaista grad mrtvih, grad kojemu ne znamo dokle sežu njegove zidine. Grad nad kojim visi pitanje: Što je istina? Koliko je ovdje pobijeno nevinih ljudi, žena, dječaka? Imaju li oni pravo na svoje ime, na svoj identitet, znak, spomen? Kada će se ovdje puna istina doznati? Zašto se ne poduzimaju konkretne istrage, popisi? Nije to, dakle, pitanje s jednim upitnikom, nego s mnoštvom upitnika. I svaki od tih upitnika traži odgovor ravan istini. Očevidci svjedoče o strašnim višednevnim zatrpavanjima ljudskih tijela koja nisu spuštana u grob kako se to redovito čini s pijetetom. Umjesto suza, plača i pijeteta rodbine i prijatelja, progovarala je mržnja udruženih krvnika i zločinaca zaštićenih zakonom do dana današnjega. I još traže zahvalnost i da ih se poštuje, da ih se ne dira u njihovu miru. I da ironija bude veća, nazivaju se antifašistima. Takvi postupci samozvanih antifašista, davno su nadmašili postupke njihovih protivnika.            Samo do prije nekoliko godina ovo su stratište prekrivali vinogradi. Tom plemenitom biljkom, znakom života ovoga podneblja, prekrivena je istina o kojoj nitko nije smio progovoriti pa ni oni koji su silom dovođeni i zatrpavali tijela nesretnika. S bolju u srcu i s tihom molitvom prolazili su pokraj vinograda koji je prekrivao istinu o zločinu. Rodni trsovi vinove loze doživjeli su isto što i oni koji su ih godinama hranili svojim tijelima u utrobi zemlje. Stradali su na ovom istom stratištu. Nažalost, nije tu kraj priče. Prostor od 2 km uokolo Nekropole prije koju godinu proglašen je „zaštićenom zonom“. Čudno! Nije li to novi izum i novi instrument da se zakonski prikrije zločin? Hoće li i to postati preprekom da se dozna puna i prava istina o Stolačkom stratištu.             Današnje naše okupljanje podudara se sa 63. okupljanjem na Bleiburgu i sjećanjem na zločin nad hrvatskim narodom. I mi se već nekoliko godina okupljamo na ovome mjestu iz ljubavi prema istini i iz pijeteta prema onima koji su završili svoj ovozemaljski tijek tu negdje u nekome jarku ili jami u blizini Vidoštaka. Na licima vas prisutnih čita se ozbiljnost i bol. Baš kao na sprovodu. Da, ovo je sprovod, i komemoracija. Ovo je trenutak kada skidamo kape u znak sjećanja, molitve i poštovanja prema svima onima koji su nepravedno stradali. Naši su pokojni očevi i djedovi znali što se ovdje događalo, ali nisu smjeli o tome ni progovoriti. Vozeći se preko Radimlje upirali su poglede u duge redove vinograda. Gledano izvana, divili su se vinogradu i njegovu rodu, no u srcu su se molili Raspetomu na križu za svoju pokojnu braću i očeve, za one koji su nestali na „križnome putu“ ili nekom drugom stratištu ili ratištu sličnu ovomu, molili su se za svoj rod i narod. Tek se pokoji roditelj usudio svomu sinu ili kćeri zagonetno potaknuti pamćenje: „E, moj sinko, da ti znaš što se ovdje događalo!“. To su samo naznake onoga što je blaženi Alojzije Stepinac javno svjedočio: Hrvatski je narod žrtva velikih zala! Ta velika istina uzeta mu je za zlo. I ne samo njemu nego i cijeloj Katoličkoj Crkvi koja je željela i želi, hrabro, bez straha, gajiti kulturu ljubavi prema istini. Možda će i ovo naše okupljanje netko protumačiti kao miješanje u politiku. Ne, ne želimo politizirati svoje pokojne. To su njihovi krvnici uvelike iskoristili i svijet obmanuli stavljajući našim očevima, djedovima i pradjedovima etiketu genocidnosti. I to se događa sve do dana današnjega. Nije li „križni put“ hrvatskoga naroda njegov holokaust i njegov genocid?             Jasno izričemo svoju nakanu. Ovim želimo odati dužno poštovanje i pijetet prema žrtvama partizana i komunista koji su ubijali „u ime naroda.“ Ovim želimo zaštititi istinu i iskazati ljubav prema istini. Ovo nije nikakav politički skup, nego kršćanski izraz ljubavi i poštovanja prema svim pokojnima ne samo na križnome putu koji je dopro do Stoca u Hercegovini, pa i dalje, nego i prema onima za čije se kosti ne zna. Suživot se ne može graditi na lažima. Nekadašnji Bleiburzi i Jazovke, i današnje Škabrnje i Ovčare mogu se spriječiti samo ljubavlju prema istini. Dok se osuđuju razna znakovlja, ne može se ne osuditi crvenu petokraku koja je najkrvavije znakovlje koje je doživio hrvatski narod.             Nadamo se da će ovakvi skupovi pokrenuti odgovorne da se povede proces otkrivanja istine kao što to traži i zajednička izjava koju su prije nekoliko dana potpisali članovi Komisije „Iustitia et pax“ Biskupskih konferencija BiH, Hrvatske i Slovenije o pravu na grob i o dužnosti pijeteta. U izjavi se jasno traži da se mrtvi mogu dostojno pokopati; da se istinu treba otkriti; da se partizanske i komunističke krivce treba pozvati na odgovornost i da se utvrde i obilježe sva grobišta.             Dok su nam pogledi upravljeni negdje u daljine, iščekujući vijesti o nekome svome, stavimo se u službu istine, jer pravda čeka upravo naš – moj i tvoj – osobni trud i angažman da istina progovori u punoj svojoj snazi. Dajmo sebi obećanje, nikad ne stati na stranu laži, pogotovo da bismo „pošto-poto“ spasili glavu. Stati na stranu laži, uvijek znači biti poput noja koji misli da je s glavom u pijesku spasio svoju egzistenciju. „Istina će vas osloboditi“, poručuje nam Isus. Ovo vrijedi za sve, bez obzira kojim se poslom bave. Ovo mora postati i ostati pravilo svima, pogotovo onima koji se bave javnim poslovima, koji doista rade u ime naroda.             Marijo svibnja Kraljice! Dok mi tvoja djeca donosimo molitvenu rukovet ruža pred tvoj majčinski lik, dok molimo za svoje potrebe, za potrebe svojih obitelji, djece, mladih, bolesnih i osamljenih, dok molimo za velike potrebe Crkve i Domovine, ti, Majko Crkve, odvjetnice hrvatskoga naroda, primi molitve za sve poginule i stradale, nevino pobijene i nestale i stavi ih na oltar svoga Sina Isusa. Zagovaraj nas kod Njega, koji je vječna Istina, da nam srca ne dotakne zaraza relativizma i laži, a to je isto, nego da uvijek stojimo na strani istine. Neka nam u tome Trojedini Bog Otac, Sin i Duh Sveti pomogne, a mrtvima vječni mir daruje! Amen.

KIUM, 2008-05-17

groblje.jpgKako je već ustaljen običaj, i ove je godine – 17. svibnja – na Radimlji kod Stoca upriličen spomen na poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću. Koncelebriranu sv. Misu za poginule predvodio je don Ivan Štironja, pastoralni vikar iz Biskupskog ordinarijata iz Mostara.            Iako su bile svibanjske pobožnosti i duhovne pripreme za sakramente sv. krizme i svetkovinu Presvetoga Trojstva, u komemoraciji je sudjelovalo više svećenika: uz dekane, stolačkoga don Rajka Markovića i trebinjskoga don Antu Luburića, koncelebrirali su msgr. Luka Pavlović, don Rade Zovko, don Ivan Pavlović, don Ante Pavlović, don Pero Pavlović, don Vinko Raguž, don Gordan Božić, don Ivan Perić i don Milenko Krešić. Pjesma i molitva krunice, prije sv. Mise, bila je namijenjena za poginule i nestale. Dirljivo je bilo vidjeti djecu okupljenu oko spomen-ploče u obliku križa, koja glasno i pobožno, s krunicom u ruci, zajedno s časnom sestrom vjeroučiteljicom i okupljenim pukom mole za sve žrtve križnoga puta. Pokoji uzdah starca ili starice bili su izraz duboke boli, tuge i ljudske nemoći, ali i znak da nisu zaboravili što crna zemlja krije na tom polju, kao i namjerno zatrpavane jame u okolici Stoca.            Predstavnici vlasti i političari na svim razinama, kao i predstavnici hrvatskoga konzulata u Mostaru, položili su cvijeće i svijeće. Potom poziv da pristupimo oltaru gdje je započeta sv. Misa, spomen-žrtva koja nadilazi sve spomenike i u koju se slijevaju sve ljudske žrtve. Više stotina vjernika pobožno i dostojanstveno sudjelovalo je u molitvi i liturgijskom pjevanju koje je predvodio zbor djevojaka „Vidoštačka kraljica“ iz stolačke župe. Propovijed predvoditelja misnog slavlja donosimo u cijelosti. ISUS – ISTINA I PILAT: ŠTO JE TO ISTINA? (Iv 18,28-40)             Najprije Istina! Pitanje je istine uvijek zaokupljalo čovjekov razum i srce. Tim se pitanjem bave filozofi, teolozi, pjesnici, umjetnici… stari, mladi… djeca i odrasli… kratko rečeno, svi. I svatko nastupa sa svojom istinom i željom da se ona maksimalno poštuje. Istina nije samo predmet znanstvenih istraživanja, nego i razlog borbi i ratova, od onih malih uličnih sukoba između dječaka do onih velikih, ratnih sukoba svjetskih razmjera. Ratni sukobi zapravo i nastaju zbog različitih pristupa i tumačenja istine: svatko bi želio da njegova istina pobijedi. Zbog toga se istina vrlo često nađe ondje gdje joj nije mjesto.             Ako netko s istinom pokušava trgovati, to ne znači da je istina roba za trgovanje. I kad ju se zlorabi, ona uvijek ostaje svjetlo koje nikakva tama laži ne može prekriti. Ona je uvijek ulje koje se može s vodom mućkati, ali nikada izmiješati ili s vodom sjediniti. Istina uvijek ostaje istina bez obzira na vještinu mutivode. Istina je svetinja po kojoj nitko ne smije gaziti. Stoga nas Sveto Pismo i poziva: Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Sir 4,28). Istina rađa najvećim i najdragocjenijim plodom koji se zove sloboda. O tome je progovorio i sam Učitelj naš Krist koji reče: Istina će vas osloboditi (Iv 8,32).            Što je istina?, pita Pilat Gospodina Isusa na povijesnom montiranom sudu do detalja opisanom u svetim Evanđeljima. Ne pita on to zato što mu je stalo do istine, nego zato da pokaže moć koju ima u rukama, pa i moć nad istinom. Zaboravlja da je njegova moć poput mača ako je na strani istine; a ako joj nije vjeran, okreće se protiv njega, obija mu se o glavu, i kosi ga poput dvosjekla mača. Pilat prezire i ruga se s istinom. Smije se dok mu Isus govori da se rodio i došao na svijet samo radi toga da svjedoči za istinu. Pitanje mu je puno ironije i cinizma, jer uopće ne traži i ne očekuje odgovora. U Isusu vidi jadnika koji bi trebao biti spreman na sve samo da očuva živu glavu. A Isus mu jasno kazuje: da je on svjedok istine, i tko je god od istine, sluša njegov glas! On nije samo svjedok istine, on je sama Istina.             Svetopisamski tekst koji se odnosi na Pilatove riječi, i koji malo prije čusmo možemo nazvati klasičnim primjerom izmotavanja istini. Kao da se židovski i rimski predstavnici natječu tko će bolje obezvrijediti istinu. Kad se ne želi nešto učiniti po istini i pravdi, onda se tako čini. Pilat dobro zna, kao i sva skupljena i naručena svjetina, da Isus nema nikakve krivice u onome zašto ga se optužuje. Iako zakon i pravda točno propisuju kako se u takvim situacijama treba postupiti, rimski se sudac poigrava: „Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.“ Odgovor je židovski više nego strašan: „Nama nije dopušteno nikoga pogubiti.“ „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.“ Isus je, dakle, već osuđen, bez ikakva suda. Predsjedniku rimskoga suda nije do istine ni do pravde. Poigrava se tuđom sudbinom. „Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?"             Znamo dobro kako je sve završilo. Pilat je Isusa predao da se razapne, licemjerno je oprao ruke, prebacio je krivnju na druge. Tobože on nije kriv iako je prešutio istinu i podlegao lažima. Zločinac i kriminalac je pomilovan, a pravedni Isus odveden je na mučilo križa. I nije na Kalvariji razapet samo Isus nego je razapeta pravda, osuđena je istina. I od tada do dana današnjega nepravednici pravdu osuđuju i lašci istinu razapinju. Međunarodni i narodni Pilati nisu nestali. Oni i danas kukavički peru ruke od istine dajući krila lažima, uvjereni da dobro čine.             Radimlja. Otisci sličnih međunarodnih i narodnih prstiju, bez obzira zovu li se oni danas demokrati ili antifašisti, dosegli su i do ove prodoline Svetoga Vida kao i do proplanaka oko staroga Stolačkoga Križevca. Jame i jarci postali su grobnice ljudi kojima se nije ni pokušala utvrditi kazna a kamoli dati prigoda da kažu svu svoju istinu. Ruke su im u „ime naroda“ vezane žicom, sprijeda ili straga. Tako su ubijani i zatrpavani u jarke ili jednostavno bacani u jame nad kojima je visio antifašistički zlikovački trijumf: Da nisu zločinci, ne bi tako završili…             Gorka nas je povijesna i nacionalna istina okupila na ovome mjestu pokraj drevne Nekropole. Grčki Nekro-polis znači grad mrtvih. Ovo je zaista grad mrtvih, grad kojemu ne znamo dokle sežu njegove zidine. Grad nad kojim visi pitanje: Što je istina? Koliko je ovdje pobijeno nevinih ljudi, žena, dječaka? Imaju li oni pravo na svoje ime, na svoj identitet, znak, spomen? Kada će se ovdje puna istina doznati? Zašto se ne poduzimaju konkretne istrage, popisi? Nije to, dakle, pitanje s jednim upitnikom, nego s mnoštvom upitnika. I svaki od tih upitnika traži odgovor ravan istini. Očevidci svjedoče o strašnim višednevnim zatrpavanjima ljudskih tijela koja nisu spuštana u grob kako se to redovito čini s pijetetom. Umjesto suza, plača i pijeteta rodbine i prijatelja, progovarala je mržnja udruženih krvnika i zločinaca zaštićenih zakonom do dana današnjega. I još traže zahvalnost i da ih se poštuje, da ih se ne dira u njihovu miru. I da ironija bude veća, nazivaju se antifašistima. Takvi postupci samozvanih antifašista, davno su nadmašili postupke njihovih protivnika.            Samo do prije nekoliko godina ovo su stratište prekrivali vinogradi. Tom plemenitom biljkom, znakom života ovoga podneblja, prekrivena je istina o kojoj nitko nije smio progovoriti pa ni oni koji su silom dovođeni i zatrpavali tijela nesretnika. S bolju u srcu i s tihom molitvom prolazili su pokraj vinograda koji je prekrivao istinu o zločinu. Rodni trsovi vinove loze doživjeli su isto što i oni koji su ih godinama hranili svojim tijelima u utrobi zemlje. Stradali su na ovom istom stratištu. Nažalost, nije tu kraj priče. Prostor od 2 km uokolo Nekropole prije koju godinu proglašen je „zaštićenom zonom“. Čudno! Nije li to novi izum i novi instrument da se zakonski prikrije zločin? Hoće li i to postati preprekom da se dozna puna i prava istina o Stolačkom stratištu.             Današnje naše okupljanje podudara se sa 63. okupljanjem na Bleiburgu i sjećanjem na zločin nad hrvatskim narodom. I mi se već nekoliko godina okupljamo na ovome mjestu iz ljubavi prema istini i iz pijeteta prema onima koji su završili svoj ovozemaljski tijek tu negdje u nekome jarku ili jami u blizini Vidoštaka. Na licima vas prisutnih čita se ozbiljnost i bol. Baš kao na sprovodu. Da, ovo je sprovod, i komemoracija. Ovo je trenutak kada skidamo kape u znak sjećanja, molitve i poštovanja prema svima onima koji su nepravedno stradali. Naši su pokojni očevi i djedovi znali što se ovdje događalo, ali nisu smjeli o tome ni progovoriti. Vozeći se preko Radimlje upirali su poglede u duge redove vinograda. Gledano izvana, divili su se vinogradu i njegovu rodu, no u srcu su se molili Raspetomu na križu za svoju pokojnu braću i očeve, za one koji su nestali na „križnome putu“ ili nekom drugom stratištu ili ratištu sličnu ovomu, molili su se za svoj rod i narod. Tek se pokoji roditelj usudio svomu sinu ili kćeri zagonetno potaknuti pamćenje: „E, moj sinko, da ti znaš što se ovdje događalo!“. To su samo naznake onoga što je blaženi Alojzije Stepinac javno svjedočio: Hrvatski je narod žrtva velikih zala! Ta velika istina uzeta mu je za zlo. I ne samo njemu nego i cijeloj Katoličkoj Crkvi koja je željela i želi, hrabro, bez straha, gajiti kulturu ljubavi prema istini. Možda će i ovo naše okupljanje netko protumačiti kao miješanje u politiku. Ne, ne želimo politizirati svoje pokojne. To su njihovi krvnici uvelike iskoristili i svijet obmanuli stavljajući našim očevima, djedovima i pradjedovima etiketu genocidnosti. I to se događa sve do dana današnjega. Nije li „križni put“ hrvatskoga naroda njegov holokaust i njegov genocid?             Jasno izričemo svoju nakanu. Ovim želimo odati dužno poštovanje i pijetet prema žrtvama partizana i komunista koji su ubijali „u ime naroda.“ Ovim želimo zaštititi istinu i iskazati ljubav prema istini. Ovo nije nikakav politički skup, nego kršćanski izraz ljubavi i poštovanja prema svim pokojnima ne samo na križnome putu koji je dopro do Stoca u Hercegovini, pa i dalje, nego i prema onima za čije se kosti ne zna. Suživot se ne može graditi na lažima. Nekadašnji Bleiburzi i Jazovke, i današnje Škabrnje i Ovčare mogu se spriječiti samo ljubavlju prema istini. Dok se osuđuju razna znakovlja, ne može se ne osuditi crvenu petokraku koja je najkrvavije znakovlje koje je doživio hrvatski narod.             Nadamo se da će ovakvi skupovi pokrenuti odgovorne da se povede proces otkrivanja istine kao što to traži i zajednička izjava koju su prije nekoliko dana potpisali članovi Komisije „Iustitia et pax“ Biskupskih konferencija BiH, Hrvatske i Slovenije o pravu na grob i o dužnosti pijeteta. U izjavi se jasno traži da se mrtvi mogu dostojno pokopati; da se istinu treba otkriti; da se partizanske i komunističke krivce treba pozvati na odgovornost i da se utvrde i obilježe sva grobišta.             Dok su nam pogledi upravljeni negdje u daljine, iščekujući vijesti o nekome svome, stavimo se u službu istine, jer pravda čeka upravo naš – moj i tvoj – osobni trud i angažman da istina progovori u punoj svojoj snazi. Dajmo sebi obećanje, nikad ne stati na stranu laži, pogotovo da bismo „pošto-poto“ spasili glavu. Stati na stranu laži, uvijek znači biti poput noja koji misli da je s glavom u pijesku spasio svoju egzistenciju. „Istina će vas osloboditi“, poručuje nam Isus. Ovo vrijedi za sve, bez obzira kojim se poslom bave. Ovo mora postati i ostati pravilo svima, pogotovo onima koji se bave javnim poslovima, koji doista rade u ime naroda.             Marijo svibnja Kraljice! Dok mi tvoja djeca donosimo molitvenu rukovet ruža pred tvoj majčinski lik, dok molimo za svoje potrebe, za potrebe svojih obitelji, djece, mladih, bolesnih i osamljenih, dok molimo za velike potrebe Crkve i Domovine, ti, Majko Crkve, odvjetnice hrvatskoga naroda, primi molitve za sve poginule i stradale, nevino pobijene i nestale i stavi ih na oltar svoga Sina Isusa. Zagovaraj nas kod Njega, koji je vječna Istina, da nam srca ne dotakne zaraza relativizma i laži, a to je isto, nego da uvijek stojimo na strani istine. Neka nam u tome Trojedini Bog Otac, Sin i Duh Sveti pomogne, a mrtvima vječni mir daruje! Amen.

KIUM, 2008-05-17