fra_petar_vlai.jpgU petak, 9. studenog u Međugorju u fratarsku grobnicu na groblju Kovačica, koje se nalazi u neposrednoj blizini međugorske crkve sv. Jakova apostola starijeg, pokopan je

Misu zadušnicu predvodio je biskup Ratko Perić u koncelebraciji s fra Ivanom Sesarom, fra Rozom Brkićem, gen. definitorom, fra Marinkom Šakotom, župnim upraviteljem te s još oko 180 svećenika

U petak, 9. studenog u Međugorju u fratarsku grobnicu na groblju Kovačica, koje se nalazi u neposrednoj blizini međugorske crkve sv. Jakova apostola starijeg, pokopan je međugorski župnik fra Petar Vlašić. Fra Petar je umro u četvrtak 8. studenog, ujutro, opremljen svetim sakramentima, u 75. godini života, 51. godini redovništva i 47. godini svećeništva. Obnašao je službe župnog vikara, župnika, gvardijana i definitora. U Međugorju je boravio od 1999. godine, a službu župnika obavljao je od kolovoza 2007. do svoje smrti.

Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo u župnoj crkvi od 13 sati, a sprovodni obredi započeli su Svetom misom zadušnicom u 15 sati. Misno slavlje predvodio je mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski u koncelebraciji s fra Ivanom Sesarom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije, fra Rozom Brkićem, gen. definitorom provincije, fra Marinkom Šakotom, župnim upraviteljem, te s još oko 180 svećenika.

Na početku je biskup Perić rekao da zadušnicom molimo za dušu pokojnika, a sprovodom činimo dužni ispraćaj tijela pokojnika i vraćamo ga zemlji odakle je uzeto. Izrazio je sućut cijeloj Provinciji, zatim međugorskoj, te rodnoj župi sv. Stjepana, Gorica-Sovići, te bližoj i daljoj obitelji i rodbini. Zahvalio je fra Petru na 47 godina svećeničkog služenja i rada u ovoj Biskupiji i to na deset župa. Fra Petar je umro u 75. godini, kad svećenici i biskupi idu u mirovinu, on je u toj godini otišao u Božju mirovinu i mir, zaključio je biskup Perić.

Homiliju je izrekao provincijal fra Ivan. Između ostalog, rekao je: „Na našega fra Petra dadu se doslovce primijeniti riječi starozavjetnoga pjesnika: Gospodine, ne oholi se, ne gordi se moje srce niti se moje oči uznose. Ne žudim za stvarima velikim, niti za čudima što me nadvisuju. Ne, ja sam se smirio i upokojio svoju dušu. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša moja počiva u Gospodinu (Ps 131).
Gajeći silnu ljubav prema svojoj Provinciji, svom zvanju, a napose prema Crkvi, za susret s Gospodinom fra Petar se pripremao cijeloga svoga ovozemaljskog života hraneći se svakodnevno onom hranom koju je Isus obećao za život vječni govoreći nam tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan (Iv 6,54).
Iz fra Petrova krhkog tijela zračila je istinska pobožnost i franjevačka jednostavnost. Gdje je goddjelovao, ostavljao je svijetao trag, što svjedoči i činjenica da ga se vjernici na župama na kojima je djelovao uvijek rado i sa zahvalnošću sjećaju…
Hvala ti za tvojih 47 godina svećeništva u ovoj zemlji Hercegovoj, za služenje Bogu i narodu, Gospi i tolikim hodočasnicima koji su dolazili, koji su te voljeli i rado susretali.“

Na kraju Misnog slavlja od fra Petra se oprostio fra Marinko Šakota, iznijevši njegov životopis i zahvalivši mu na bratskom životu i primjeru strpljivosti u bolesti. Također je zahvalio svima koji su fra Petru pomagali u najtežim trenucima, bolničkom osoblju u Čitluku i Mostaru, te posebno Berislavu Kozini.

U ime rodne župe, od pokojnika se oprostio fra Željko Grubišić, župnik u Gorici-Sovićima. Naglasio je da je fra Petar rado dolazio u svoju župu i bio prepoznatljiv po svom smijehu i srdačnom saobraćanju sa župljanima.

U ime fra Petrovih kolega skupu se obratio fra Marinko Leko, župnik u Rakitnu. Fra Marinko se prisjetio zajedničkih trenutaka i početaka, zahvalio Kolegi na ljudskosti, prijateljstvu i jakom svjedočanstvu svećeničkog i fratarskog života koje je fra Petar živio na svoj jednostavan ali upečatljiv i izvoran način.

Nakon što je biskup Perić podijelio misni blagoslov, provincijal fra Ivan je izrekao posljednje preporuke za pokojnika i blagoslovio lijes. Novaci su ponijeli križ, sliku i cvijeće, međugorski svećenici lijes, te se procesija, moleći slavna otajstva krunice, uputila ka groblju Kovačici. Procesija se protezala od crkve do groblja i tako spojila mjesto molitve i rada s posljednjim počivalištem na zemlji.

Nakon blagoslova groba, lijes je uz zvuke Kraljice neba, koju je predvodio međugorski župni zbor, spušten u franjevačku grobnicu. (kta/miriam)