Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 23. kolovoza prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Već nekoliko nedjelja liturgija nam predlaže razmišljati o šestom poglavlju Ivanova Evanđelja, u kojem se Isus predstavlja kao „kruh života koji je s neba sišao" i dodaje: „Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta" (Iv 6, 51). Židovima koji su međusobno žustro raspravljali pitajući se: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (r. 52), Isus odgovara: „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!" (r. 53). Danas, na 21. nedjelju kroz godinu, razmišljamo nad završnim dijelom toga poglavlja, u kojem četvrti evanđelist prenosi reakciju ljudi i samih učenika, koje su sablaznile Gospodinove riječi, i tu u tolikoj mjeri da mnogi, koji su ga do tada slijedili, rekoše: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!" (r. 60). I od tada „mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime" (r. 66). Isus međutim ne ublažava svoje tvrdnje, štoviše obraća se izravno Dvanaestorici riječima: „Da možda i vi ne kanite otići?".
To izazovno pitanje nije upravljeno samo tadašnjim slušateljima, već dopire i do vjernika i ljudi svih vremena. I danas mnogi ostaju „sablažnjeni" pred paradoksom kršćanske vjere. Isusov se nauk čini „tvrdim", previše teškim za prihvatiti i provoditi u djelo. Ima dakle onih koji prihvaćaju i onih koji napuštaju Isusa; ima onih koji pokušavaju „prilagoditi" njegovu riječ duhu vremena iskrivljujući njezin smisao i vrijednost. „Da možda i vi ne kanite otići?". To uznemirujuće provokativno pitanje odjekuje nam u srcu i čeka da svatko na nj osobno odgovori. Isus se naime ne zadovoljava površnom i formalnom pripadnošću, nije mu dosta prvi i oduševljeni pristanak; potrebno je, naprotiv, čitavim svojim životom prionuti „uz njegovu misao i njegovu volju". Njega slijediti ispunja srce radošću i daje puni smisao našem životu, ali sa sobom donosi poteškoće i odricanja jer se često put mora ići protiv struje.
„Da ne kanite i vi otići?". Na Isusovo pitanje, Petar odgovara u ime svih apostola: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!" (rr. 68-69). Draga braćo i sestre, i mi možemo ponoviti Petrov odgovor, svjesni, sigurno, svoje ljudske krhkosti, ali s pouzdanjem u silu Duha Svetoga, koji se izražava i očituje u zajedništvu s Isusom. Vjera je Božji dar čovjeku i, istodobno, slobodno i potpuno čovjekovo pouzdanje u Boga; vjera je poučljivo slušanje Gospodinove riječi, koja je „svjetiljka" našim nogama i „svjetlo" na našem putu (usp. Psalam 119, 105). Ako otvorimo s povjerenjem srce Kristu, ako pustimo da nas On osvoji, moći ćemo i mi, zajedno sa svetim Arškim župnikom, iskusiti da je „jedina naša radost na ovoj zemlji ljubiti Krista i znati da nas On ljubi". Tražimo od Djevice Marije da uvijek održi budnom tu vjeru protkanu ljubavlju, koja je Nju, skromnu nazaretsku djevojku, učinila Majko Božjom i majkom i uzorom svim vjernicima.

Nakon Angelusa

Danas je u Riminiju otvoren 30. Susret za prijateljstvo među narodima, koji ove godine ima za temu „Spoznaja je uvijek jedan događaj". Upućujući srdačan pozdrav svima onima koji sudjeluju na tome značajnom događaju, želim da to bude prilika da se shvati da „spoznavati nije samo materijalni čin, jer… u svakom spoznanju i u svakom činu ljubavi čovjek doživljava nešto više što mnogo nalikuje jednom primljenom daru, jednoj visini na koju se osjećamo uzdignuti" (enc. Caritas in veritate, br. 77). (kta/ika)