Na Nedjelju božanskog milosrđa 1. svibnja 2011., tijekom svečanog misnog slavlja beatifikacije sluge Božjega Ivana Pavla II. na Trgu Sv. Petra, papa Benedikt XVI. uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Prije šest godina okupili smo se na ovom Trgu kako bismo slavili sprovodne obrede pape Ivana Pavla II. Prožimala nas je duboka bol zbog gubitka, ali još veći je bio osjećaj neizrecive milosti koja se nadvila nad Rimom i cijelim svijetom: milost kao plod cijelog života mog ljubljenog predšasnika i, posebno, njegovo svjedočanstvo patnje. Već onoga dana osjećali smo ozračje njegove svetosti i Božji je narod na mnoge načine prema njemu iskazao duboko poštovanje. Stoga sam želio, s dužnim poštivanjem Crkvenih propisa, pospješiti proces njegove beatifikacije. I evo, dan koji smo iščekivali  je došao: stigao je  brzo, jer se Gospodinu tako svidjelo: Ivan Pavao II. je blaženik!

U ovoj radosnoj prigodi želim svima vama koji ste – u tako velikom broju pristigli u Rim iz svih krajeva svijeta – uputiti srdačnu dobrodošlicu:  vama, gospodo kardinali, patrijarsima Istočnih Katoličkih crkvi, subraći u biskupstvu i svećeništvu, službenim izaslanstvima, veleposlanicima i vlastima, posvećenim osobama i vjernicima laicima. Pozdrav upućujem i svima koji su povezani sa nama putem radija i televizije.   Ovu, drugu  vazmenu nedjelju,  blaženi Ivan Pavao II. posvetio je Božanskom Milosrđu. Zbog toga je odabran upravo ovaj datum za današnje slavlje, jer je po providonosnom naumu moj prethodnik u predvečerje ovoga blagdana predao duh Bogu. Osim toga, danas je prvi dan mjeseca svibnja, Marijinog mjeseca; danas je i spomen svetog Josipa radnika. Sve ovo obogaćuje našu molitvu, pomaže nama koji smo još uvijek hodočasnici kroz vrijeme i na zemlji; dok je na nebu među anđelima i svecima drugačije slavlje. Ipak, jedan je Bog, jedan je Krist Gospodin koji kao most povezuje zemlju i nebo i mi se u ovom trenutku, više no ikad, osjećamo tako bliski, gotovo sudionici nebeske liturgije.   „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,29). U današnjem Evanđelju Isus izgovara ovo blaženstvo: blaženstvo vjere. Ono nas pogađa na osobit način, jer smo ovdje okupljeni upravo zato da bismo proslavili beatifikaciju i još više, jer danas je proglašen blaženim jedan papa, jedan Petrov nasljednik, onaj koji je bio pozvan utvrditi braću u vjeri.Ivan Pavao II. je blažen zbog svoje vjere, jake, velikodušne, apostolske. Odmah se prisjećamo i drugog blaženstva: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima (Mt 16,17). Što je to nebeski Otac objavio Šimunu? Da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Zbog ove vjere Šimun postaje „Petar", stijena na kojoj Isus može sagraditi svoju Crkvu. Vječno blaženstvo Ivana Pavla II, kojega danas Crkva s radošću proglašava, sadržano je u ovim Kristovim riječima: „Blago tebi Šimune" i „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!". To je Blaženstvo vjere koju je također i Ivan Pavao II kao dar primio od Boga da bi gradio Kristovu Crkvu.   Naša misao ide prema jednom drugom blaženstvu, koje u Evanđelju prethodi svim ostalima. To je blaženstvo Djevice Marije, Otkupiteljeve Majke. Njoj, koja je tek začela Isusa u svom krilu, sveta Elizabeta kaže: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,45). Blaženstvo vjere ima svoj uzor u Mariji i svi smo radosni što se  beatifikacija Ivana Pavla II. događa  prvog dana Marijinog  mjeseca, pod majčinim pogledom One koja je svojom vjerom podržala vjeru apostola i neprekidno podržava vjeru njihovih nasljednika, posebno onih koji su pozvani na Petrovu stolicu. Marija se ne pojavljuje u izvještajima o Kristovom uskrsnuću, ali njezina prisutnost kao da je svagdje na skriven način prisutna: ona je majka kojoj je Isus povjerio svakog pojedinog apostola i cijelu zajednicu. Posebno, zapažamo da su stvarnu i majčinsku prisutnost zabilježili sveti Ivan i sveti Luka u kontekstu koji prethodi današnjem evanđelju i prvom čitanju: u izvješću o Isusovoj smrti gdje se Marija pojavljuje u podnožju križa (usp Iv 19,25); i na početku Djela Apostolskih gdje se spominje  zajedno s učenicima koji su sjedinjeni u molitvi u dvorani posljednje večere (usp. Dj 1,14).   I drugo današnje čitanje govori o vjeri, i upravo je sveti Petar koji piše, pun duhovnog zanosa, naznačujući novokrštenicima razloge njihove nade i radosti. Drago mi je primijetiti da se u ovom retku, na početku Prve poslanice, Petar ne govori poticajno već se izražava na indikativan način pišući: „Zbog toga se radujte" – i dodaje: "Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1 Pt 1, 6.8-9). Sve je u indikativu, jer postoji nova stvarnost, proizašla iz Kristova uskrsnuća, stvarnost koja je dostupna vjeri. „Gospodnje je to djelo – kaže psalam (Ps 118,23) – kakvo čudo u očima našim!", očima vjere.   Draga braćo i sestre, danas je zasjao pred našim očima u punom duhovnom sjaju  uskrslog Krista, ljubljeni i čašćeni lik Ivana Pavla II. Danas se njegovo ime pridodaje zboru svetaca i blaženika koje je on proglasio tijekom gotovo 27 godina pontifikata, snažno podsjećajući na univerzalni poziv uzvišenosti kršćanskog života, na svetost, kako svjedoči koncilska konstitucija Lumen gentium o Crkvi. Svi članovi Božjeg naroda – biskupi, svećenici, đakoni, vjernici laici, redovnici, redovnice – u hodu smo prema nebeskoj domovini. Ondje nam je prethodila Djevica Marija, pridružena, na jedinstven i savršen način, otajstvu Krista i Crkve. Karol Wojtyla, najprije kao pomoćni biskup a potom kao nadbiskup Krakova, sudjelovao je na II. Vatikanskom saboru i znao je dobro da posvećenje Mariji posljednjeg poglavlje dokumenta o Crkvi znači staviti Otkupiteljevu Majku kao lik i uzor svetosti za svakog kršćanina i za cijelu Crkvu. Ovakvo  teološko shvaćanje je blaženi Ivan Pavao II. otkrio kao mladić  te ga tijekom čitava života gajio i produbljivao. Ovakvo shvaćanje ponovo izvire u biblijskoj slici Krista na križu zajedno sa Marijom, njegovom majkom;  slike koja se nalazi u Ivanovom evanđelju (19, 25-27) i koju susrećemo u biskupskom, a kasnije i papinskom grbu Karola Wojtyle: zlatni križ, slovo „M" desno dolje i geslo „Totus tuus", koje je sukladno slavnom izrazu svetog Ljudevita Marie Grigniona de Montforta, u kojem je Karol Wojtyla našao temeljno načelo svoga života:"Totus tutus ego sum et omnia mea tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor tuum, MariaSav sam tvoj i sve moje tvoje je. Ti postaješ čitavo moje dobro. Daj mi tvoje srce o Marijo" (Traktat istinske pobožnosti Djevici Mariji, br. 266).   U svojoj oporuci novi Blaženik je napisao:" Kada su u konklavama 16. listopada 1978. kardinali izabrali Ivana Pavla II., poljski primas kardinal Stefan Wyszyñski mi je rekao: ‘Zadaća novoga pape bit će uvesti Crkvu u treće tisućljeće.’ I još je pridodao: ‘Još jednom želim izraziti zahvalnost Duhu Svetome na velikom daru II. vatikanskoga sabora kojemu se zajedno s cijelom Crkvom – i nadasve s cijelim episkopatom – osjećam dužnikom. Uvjeren sam da će još dugo novi naraštaji moći crpsti iz bogatstva koja je podario taj Sabor XX. stoljeća. Kao biskup koji je sudjelovao u koncilskom događanju od prvoga do posljednjega dana, tu veliku baštinu želim povjeriti svima onima koji jesu i koji će u budućnosti biti pozvani na njezino ostvarivanje. Sa svoje strane zahvaljujem vječnome Pastiru koji mi je dopustio služiti ovom velikom djelu u tijeku svih godina mojega pontifikata." Koje je to najveće „djelo"? Ono isto koje je Ivan Pavao II. navijestio tijekom svečane nastupne mise na trgu svetog Petra nezaboravnim riječima: „Ne bojte se! Otvorite, dapače, širom otvorite vrata Kristu!" Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, to  je on prvi učinio: društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave otvorio je Kristu , te je ogromnom snagom – snagom koja je dolazila od Boga – preusmjeravao stremljenja koja su se činila nepovratnim.   Swoim œwiadectwem wiary, mi³oœci i odwagi apostolskiej, pe³nym ludzkiej wra�liwoœci, ten znakomity syn Narodu polskiego pomóg³ chrzeœcijanom na ca³ym œwiecie, by nie lêkali siê być chrzeœcijanami, nale�eć do Koœcio³a, g³osić Ewangeliê. Jednym s³owem: pomóg³ nam nie lêkać siê prawdy, gdy� prawda jest gwarancj¹ wolnoœci. [Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolskom hrabrošću, uz veliku ljudsku snagu, ovaj primjeran sin poljskog naroda pomogao je kršćanima cijelog svijeta da se ne boje zvati kršćanima, da pripadaju Crkvi, da govore o Evanđelju. Jednom riječju: pomogao nam je ne bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode.] Još konkretnije: ojačao nas je da vjerujemo u Krista, jer je Krist Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih.   Karol Wojtyla stupio je na Petrov prag donoseći duboka promišljanja o konfrontaciji marksizama i kršćanstva, koja se tiču usredotočenosti na čovjeka. Njegova je poruka slijedeća: čovjek je put Crkve i Krist je put čovjeka. Tom porukom, koja je na tragu II. vatikanskog sabora i njegovog „kormilara" Pavla VI., Ivan Pavao II. vodio je Božji narod kako bi prešao prag trećeg tisućljeća, koji je upravo, zahvaljujući Kristu, on mogao nazvati „pragom nade".Da, preko dugog hoda priprave Velikog jubileja, on je dao kršćanstvu obnovljeni putokaz za budućnost, Božju budućnost, ona koja transcendira u odnosu na povijest, koja istodobno na nju utječe. Onaj naboj nade koji je na neki način bio ustupljen marksizmu i ideologiji napretka, on je legitimno vratio kršćanstvu, vraćajući autentičan oblik nade koju treba živjeti u povijesti u duhu „došašća", u osobnom i zajedničkom životu usmjerenom prema Kristu, punini čovjeka i ispunjenju očekivanja pravde i mira.   Na koncu bih želio zahvaliti Bogu i za jedno osobno iskustvo koje mi je udijelio, što sam mogao dugo surađivati sa blaženim papom Ivanom Pavlom II. Već sam ga i prije upoznao i cijenio, ali od 1982. kada me pozvao u Rim kao perfekta Kongregacije za nauk vjere, tijekom 23 godine mogao sam mu biti blizu i poštivati ga sve više kao osobu. Moja služba bila je podupirana njegovom dubokom duhovnošću, bogatom intuicijom, a primjer njegove molitve uvijek me doticao i izgrađivao: uranjao je u susret s Bogom, iako usred višestrukih zadaća svojega služenja. Zatim njegovo svjedočenje tijekom patnje: Gospodin ga je polako lišavao svega, a on je uvijek ostao „stijena", kakvog ga je Krist želio.Njegova duboka poniznost ukorijenjena u osobnom jedinstvu s Kristom, dopustila mu je nastaviti voditi Crkvu i dati još jasniju poruku svijetu upravo kada su fizičke snage nestajale. Tako je na izvanredni način ostvario poziv svakog svećenika i biskupa: postati jedno s onim Isusom, koga svakodnevno prima i pruža u Euharistiji.   Blago tebi, ljubljeni Ivane Pavle II, jer si povjerovao! Nastavi – molimo te – s neba jačati vjeru Božjeg naroda. Puno si nas puta iz Apostolske palače blagoslovio na ovom trgu. Danas te molimo: Blagoslovi nas, Sveti Oče! Amen. (kta/m.u.)