prikazanje.jpgŽivio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga." Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"

Uočimo da se današnji blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.

Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.

Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom". dr. Mato Zovkić

Nema ljepše odlike za jednoga vjernika od ove kojom sv. Luka opisuje starca Šimuna: „Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu." Šimun je imao mesijansku nadu – vjerovao je da će Bog ispuniti svoje obećanje i da će se Krist roditi. Snagu svoje vjere Šimun je redovito tražio u hramu.

prikazanje.jpgŽivio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga." Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"

Uočimo da se današnji blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.

Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.

Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom". dr. Mato Zovkić

Nema ljepše odlike za jednoga vjernika od ove kojom sv. Luka opisuje starca Šimuna: „Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu." Šimun je imao mesijansku nadu – vjerovao je da će Bog ispuniti svoje obećanje i da će se Krist roditi. Snagu svoje vjere Šimun je redovito tražio u hramu.