nuncij.jpgApostolski nuncij u BiH, nadbiskup Alessandro D’Errico, na poziv ministra za ljudska prava i izbjeglice prof. dr. Safeta Halilovića, u subotu 27. rujna održao je na Fakultetu političkih nauka polaznicima postdiplomskoga studija predavanje o diplomaciji Svete stolice.
U svom predavanju, u dva akademska sata uz mogućnost da postdiplomci postavljaju pitanja na kraju izlaganja, mons. D’Errico je u prvom dijelu najprije govorio općenito o papinskoj diplomaciji. Podsjetio je najprije da je Sveta stolica, pod čime se razumije središnje vodstvo Katoličke crkve na čelu s papom, subjekt međunarodnoga prava koji u ovom času ima diplomatske odnose sa 176 država u svijetu. Njima treba dodati još Ujedinjene narode, Europsku zajednicu i Malteški red te tridesetak međunarodnih i regionalnih organizacija diljem svijeta gdje Sveta stolica također ima svoje stalne predstavnike.

Diplomacija Svete stolice

Budući da su pape kroz duga stoljeća postojanja Papinske države (754.-1870.) bili i svjetovni poglavari, naravno da su imali svoje predstavnike u drugim državama, na način kako je to u kojem vremenu bio običaj. Međutim, i mnogo prije toga pape su npr. na carskom dvoru u Carigradu, u ranom srednjem vijeku u vrijeme istočnoga Rimskoga carstva, imali svoje stalne predstavnike koji su bili nazivani poklisari (grč. apokrisiários – diplomatski predstavnik, veleposlanik). Jednake izaslanike pape su imali i kod vladara u novim kraljevstvima koja su nastajala u zapadnoj Europi nakon propasti zapadnoga rimskoga carstva a među njima je posebnu važnost imao poklisar kod franačkoga dvora. Stoga mnogi, pozivajući se na tu prastaru praksu, vatikansku diplomaciju smatraju najstarijom iako se početak moderne diplomacije smješta u 1445. godinu kad je Venecija otvorila stalno poslanstvo u Firenci.
Figura poklisara polako se gasi nakon 1500. godine kada su bile otvorene dvije apostolske nuncijature u modernom smislu: u Veneciji i Parizu. Riječ „apostolski“ ustvari znači „papinski“ i potječe iz dalekih vremena kad se papu, kao nasljednika sv. Petra, nazivalo „Apostolik“, u smislu: prvi apostol, apostol nad apostolima. A „nuncij“ u latinskom prvenstveno znači „glasnik“ no ima smisao modernoga „veleposlanika“.
Običaj slanja apostolskih nuncija nastavljen je i nakon propasti Papinske države i sjedinjenja Italije (1870.) a pitanje je pravno uređeno 1929. godine Lateranskim ugovorima. Tada je papi priznat puni i apsolutni suverenitet u njegovu duhovnom poslanju, ali i vlast na malom teritoriju od 44 hektara oko Vatikanskoga brijega koji nosi službeno ime Država Grad Vatikan (SCV). Tako su subjekti međunarodnoga prava i Sveta stolica, pod čime se misli na središnju upravu Katoličke crkve na čelu s papom, i država Vatikan, čiji je papa poglavar, i čija je svrha osiguravanje suvereniteta Svete stolice. Zato i nije ispravno reći „vatikanska diplomacija“ jer taj pojam ne izriče ono što nunciji jesu kao članovi „papinske diplomacije“, ili diplomacije Svete stolice, i koji stoga imaju diplomatsku putovnicu upravo Svete stolice, a ne vatikansku.
Apostolski nuncij je papin predstavnik kod države u koju je poslan, ali istovremeno i kod lokalne Crkve. Zato svaki nuncij na početku svoje službe prima dva akreditivna pisma: jedno za državnu vlast i drugo za predsjednika lokalne biskupske konferencije.
Prema suvremenom međunarodnom pravu, apostolski nunciji pripadaju u prvu kategoriju vođa diplomatskih poslanstava. U mnogim državama po svijetu, posebice u onima s katoličkom većinom, oni su, čim predaju akreditive, po službi također dekani diplomatskoga zbora u državi u kojoj djeluju. Tako je npr. u Hrvatskoj i Sloveniji ali u BiH nije.
Službeni jezik Svete stolice, koja se personalno sve više internacionalizira, i koja članove svoje diplomacije regrutira na svim kontinentima, jest latinski. U rimskom središtu najviše se, naravno, govori talijanski ali su kao radni jezici prihvaćeni također engleski, francuski, španjolski, portugalski i njemački.
Služba nuncija je uvijek trostruka: diplomatska kod država ili organizacija kojima je poslan, crkvena za lokalnu katoličku zajednicu, te ekumenska u odnosu na druge kršćane i međureligijska prema sljedbenicima nekršćanskih vjera.

Načela djelovanja

U drugom dijelu svoga izlaganja nadbiskup D’Errico je predstavio načela, koja posvuda po svijetu usmjeravaju djelovanje diplomacije Svete stolice, te na kraju progovorio o diplomatskim aktivnostima u BiH.
Prvo načelo, koje ravna djelovanje svakoga nuncija, sastoji se u činjenici da je Sveta stolica posvema svjesna svoje posebne uloge u međunarodnoj zajednici. Ta uloga se zasniva isključivo na moralnom i duhovnom a ne nekom vremenitom autoritetu. Crkva ne posjeduje ni ekonomsku ni vojnu moć već insistira na snazi ideja i razuma. Stoga joj nije uvijek lako djelovati na diplomatskom planu kojemu nije strana ekonomska i vojna moć. No usprkos tomu rezultati takva djelovanja često su iznenađujuće učinkoviti.
U središtu djelovanja nalazi se ljudska osoba i njezina temeljna prava, bez obzira na rasu, kulturu ili vjeru. Pravo na život, na odgoj, na slobodu, na sudjelovanje u političkom životu, sloboda savjesti i vjere najčešće su spominjana prava.
Sveta stolica ne nudi nikakav stereotipan model ljudskoga okupljanja no protivi se svakom obliku neokolonijalizma. Ne predlaže ni jedan politički sustav kao najbolji ali smatra da demokratski ideali najbolje osiguravaju sudjelovanje građana u političkim procesima i potrebnu suodgovornost za sudbinu vlastite zemlje.
Sveta stolica na razini međunarodnih odnosa podržava nastojanja multilateralne diplomacije i poštivanje međunarodnoga prava i uvijek odbacuje nasilje, silu, zastrašivanje i pritiske. Zato je uvijek podržavala ulogu Ujedinjenih naroda, no ne kao birokratskoga i administrativnoga već kao moralnoga središta, gdje svi narodi razvijaju svijest pripadnosti velikoj obitelji naroda u kojoj se mora izgrađivati međusobno povjerenje, podrška i poštovanje.
Peto načelo, koje je nuncij D’Errico predstavio, kaže da rat ne predstavlja rješenje sukoba. Naspram tomu, Sveta stolica čvrsto vjeruje u snagu i mogućnost dijaloga i pregovora kao sredstava u traženju potpunoga pomirenja među stranama u sukobu. Osuđuje terorizam i svaki oblik nasilja. Ipak, u iznimnim slučajevima, kad je baš neizbježna uporaba oružja radi zaštite zemlje ili međunarodne zajednice, prihvaća uporabu sile ali smatra da ta uporaba sile mora biti vrlo definirana i ograničena specifičnim humanitarnim kriterijima kako bi se izbjegao svaki zločin.

Na primjeru BiH

Spomenuta načela vodila su djelovanje Svete stolice i u slučaju BiH, počevši od njezina priznanja i uspostave međusobnih odnosa 1992. godine. Ovaj prostor je mjesto susreta različitih civilizacija, kultura i religija što, međutim, nerijetko dovodi i do napetosti kao što je bilo u nedavnom ratu. U takvim situacijama Sveta stolica karitativno pomaže ugrožene i poziva na prekid sukoba, dogovor i solidarnost. Upravo zato je papa Ivan Pavao II. toliko želio doći u BiH. A kad su mu 1997. godine, dok se spremao u pohod ovim krajevima, rekli da se sprema atentat na njega u Sarajevu, odgovorio je: „Idem svejedno. Moram ići u Sarajevo. I tako svi moramo jednom umrijeti.“
Dejtonsku ugovor je zaslužan za prestanak rata. No, 13 godina nakon rata trebalo bi privesti kraju započeto djelo. Prije svega, mora biti uspostavljen pravedan mir koji će svima, kako pojedincima tako grupama, omogućiti punu slobodu izražavanja vlastitih mogućnosti. Zbog toga velika se nada polaže u ustavnu reformu koja bi trebala uspostaviti pravednu ravnotežu i potrebne mehanizme da se svakomu osiguranju potrebna prava i obveze.
Potrebno je, rekao je potom mons. D’Errico, dinamizirati proces pomirenja i u službi toga otvoriti prostor pozitivnom i konstruktivnom dijalogu. Izrazio se optimistom glede toga ali naglasio i da želi biti realista budući da je svjestan složenosti pitanja i količine problema. Crkva kao takva, i Sveta stolica posebice, svjesne su postojanja i znakova koji pružaju utemeljenu nadu. Tome služe također posjeti visokih državnih dužnosnika Svetoj stolici koji redovito izražavaju zahvalnost za ono što je Crkva učinila naročito u najtežem razdoblju. U tome smislu treba razumjeti i potpisivanje i ratifikaciju Temeljnog ugovora između Svete Stolice i BiH i Dodatnoga protokola na njega kojim je postavljen pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve ali koji može poslužiti također kao model za slične ugovore s drugim vjerskim zajednicama.
Nakon ratifikacije Temeljnog ugovora slijedi razdoblje njegove primjene. U tu svrhu 29. srpnja o. g. osnovano je državno-crkveno Mješovito povjerenstvo koje će raditi i pomagati u pripravi ili dopuni zakona kojima treba primijeniti Ugovor, uključujući zakon o restituciji oduzete imovine, odnosno na izradi dodatnih ugovora kojima će biti regulirana pojedina pitanja kako to predviđa Temeljni ugovor. (kta/t.v.)

nuncij.jpgApostolski nuncij u BiH, nadbiskup Alessandro D’Errico, na poziv ministra za ljudska prava i izbjeglice prof. dr. Safeta Halilovića, u subotu 27. rujna održao je na Fakultetu političkih nauka polaznicima postdiplomskoga studija predavanje o diplomaciji Svete stolice.
U svom predavanju, u dva akademska sata uz mogućnost da postdiplomci postavljaju pitanja na kraju izlaganja, mons. D’Errico je u prvom dijelu najprije govorio općenito o papinskoj diplomaciji. Podsjetio je najprije da je Sveta stolica, pod čime se razumije središnje vodstvo Katoličke crkve na čelu s papom, subjekt međunarodnoga prava koji u ovom času ima diplomatske odnose sa 176 država u svijetu. Njima treba dodati još Ujedinjene narode, Europsku zajednicu i Malteški red te tridesetak međunarodnih i regionalnih organizacija diljem svijeta gdje Sveta stolica također ima svoje stalne predstavnike.

Diplomacija Svete stolice

Budući da su pape kroz duga stoljeća postojanja Papinske države (754.-1870.) bili i svjetovni poglavari, naravno da su imali svoje predstavnike u drugim državama, na način kako je to u kojem vremenu bio običaj. Međutim, i mnogo prije toga pape su npr. na carskom dvoru u Carigradu, u ranom srednjem vijeku u vrijeme istočnoga Rimskoga carstva, imali svoje stalne predstavnike koji su bili nazivani poklisari (grč. apokrisiários – diplomatski predstavnik, veleposlanik). Jednake izaslanike pape su imali i kod vladara u novim kraljevstvima koja su nastajala u zapadnoj Europi nakon propasti zapadnoga rimskoga carstva a među njima je posebnu važnost imao poklisar kod franačkoga dvora. Stoga mnogi, pozivajući se na tu prastaru praksu, vatikansku diplomaciju smatraju najstarijom iako se početak moderne diplomacije smješta u 1445. godinu kad je Venecija otvorila stalno poslanstvo u Firenci.
Figura poklisara polako se gasi nakon 1500. godine kada su bile otvorene dvije apostolske nuncijature u modernom smislu: u Veneciji i Parizu. Riječ „apostolski“ ustvari znači „papinski“ i potječe iz dalekih vremena kad se papu, kao nasljednika sv. Petra, nazivalo „Apostolik“, u smislu: prvi apostol, apostol nad apostolima. A „nuncij“ u latinskom prvenstveno znači „glasnik“ no ima smisao modernoga „veleposlanika“.
Običaj slanja apostolskih nuncija nastavljen je i nakon propasti Papinske države i sjedinjenja Italije (1870.) a pitanje je pravno uređeno 1929. godine Lateranskim ugovorima. Tada je papi priznat puni i apsolutni suverenitet u njegovu duhovnom poslanju, ali i vlast na malom teritoriju od 44 hektara oko Vatikanskoga brijega koji nosi službeno ime Država Grad Vatikan (SCV). Tako su subjekti međunarodnoga prava i Sveta stolica, pod čime se misli na središnju upravu Katoličke crkve na čelu s papom, i država Vatikan, čiji je papa poglavar, i čija je svrha osiguravanje suvereniteta Svete stolice. Zato i nije ispravno reći „vatikanska diplomacija“ jer taj pojam ne izriče ono što nunciji jesu kao članovi „papinske diplomacije“, ili diplomacije Svete stolice, i koji stoga imaju diplomatsku putovnicu upravo Svete stolice, a ne vatikansku.
Apostolski nuncij je papin predstavnik kod države u koju je poslan, ali istovremeno i kod lokalne Crkve. Zato svaki nuncij na početku svoje službe prima dva akreditivna pisma: jedno za državnu vlast i drugo za predsjednika lokalne biskupske konferencije.
Prema suvremenom međunarodnom pravu, apostolski nunciji pripadaju u prvu kategoriju vođa diplomatskih poslanstava. U mnogim državama po svijetu, posebice u onima s katoličkom većinom, oni su, čim predaju akreditive, po službi također dekani diplomatskoga zbora u državi u kojoj djeluju. Tako je npr. u Hrvatskoj i Sloveniji ali u BiH nije.
Službeni jezik Svete stolice, koja se personalno sve više internacionalizira, i koja članove svoje diplomacije regrutira na svim kontinentima, jest latinski. U rimskom središtu najviše se, naravno, govori talijanski ali su kao radni jezici prihvaćeni također engleski, francuski, španjolski, portugalski i njemački.
Služba nuncija je uvijek trostruka: diplomatska kod država ili organizacija kojima je poslan, crkvena za lokalnu katoličku zajednicu, te ekumenska u odnosu na druge kršćane i međureligijska prema sljedbenicima nekršćanskih vjera.

Načela djelovanja

U drugom dijelu svoga izlaganja nadbiskup D’Errico je predstavio načela, koja posvuda po svijetu usmjeravaju djelovanje diplomacije Svete stolice, te na kraju progovorio o diplomatskim aktivnostima u BiH.
Prvo načelo, koje ravna djelovanje svakoga nuncija, sastoji se u činjenici da je Sveta stolica posvema svjesna svoje posebne uloge u međunarodnoj zajednici. Ta uloga se zasniva isključivo na moralnom i duhovnom a ne nekom vremenitom autoritetu. Crkva ne posjeduje ni ekonomsku ni vojnu moć već insistira na snazi ideja i razuma. Stoga joj nije uvijek lako djelovati na diplomatskom planu kojemu nije strana ekonomska i vojna moć. No usprkos tomu rezultati takva djelovanja često su iznenađujuće učinkoviti.
U središtu djelovanja nalazi se ljudska osoba i njezina temeljna prava, bez obzira na rasu, kulturu ili vjeru. Pravo na život, na odgoj, na slobodu, na sudjelovanje u političkom životu, sloboda savjesti i vjere najčešće su spominjana prava.
Sveta stolica ne nudi nikakav stereotipan model ljudskoga okupljanja no protivi se svakom obliku neokolonijalizma. Ne predlaže ni jedan politički sustav kao najbolji ali smatra da demokratski ideali najbolje osiguravaju sudjelovanje građana u političkim procesima i potrebnu suodgovornost za sudbinu vlastite zemlje.
Sveta stolica na razini međunarodnih odnosa podržava nastojanja multilateralne diplomacije i poštivanje međunarodnoga prava i uvijek odbacuje nasilje, silu, zastrašivanje i pritiske. Zato je uvijek podržavala ulogu Ujedinjenih naroda, no ne kao birokratskoga i administrativnoga već kao moralnoga središta, gdje svi narodi razvijaju svijest pripadnosti velikoj obitelji naroda u kojoj se mora izgrađivati međusobno povjerenje, podrška i poštovanje.
Peto načelo, koje je nuncij D’Errico predstavio, kaže da rat ne predstavlja rješenje sukoba. Naspram tomu, Sveta stolica čvrsto vjeruje u snagu i mogućnost dijaloga i pregovora kao sredstava u traženju potpunoga pomirenja među stranama u sukobu. Osuđuje terorizam i svaki oblik nasilja. Ipak, u iznimnim slučajevima, kad je baš neizbježna uporaba oružja radi zaštite zemlje ili međunarodne zajednice, prihvaća uporabu sile ali smatra da ta uporaba sile mora biti vrlo definirana i ograničena specifičnim humanitarnim kriterijima kako bi se izbjegao svaki zločin.

Na primjeru BiH

Spomenuta načela vodila su djelovanje Svete stolice i u slučaju BiH, počevši od njezina priznanja i uspostave međusobnih odnosa 1992. godine. Ovaj prostor je mjesto susreta različitih civilizacija, kultura i religija što, međutim, nerijetko dovodi i do napetosti kao što je bilo u nedavnom ratu. U takvim situacijama Sveta stolica karitativno pomaže ugrožene i poziva na prekid sukoba, dogovor i solidarnost. Upravo zato je papa Ivan Pavao II. toliko želio doći u BiH. A kad su mu 1997. godine, dok se spremao u pohod ovim krajevima, rekli da se sprema atentat na njega u Sarajevu, odgovorio je: „Idem svejedno. Moram ići u Sarajevo. I tako svi moramo jednom umrijeti.“
Dejtonsku ugovor je zaslužan za prestanak rata. No, 13 godina nakon rata trebalo bi privesti kraju započeto djelo. Prije svega, mora biti uspostavljen pravedan mir koji će svima, kako pojedincima tako grupama, omogućiti punu slobodu izražavanja vlastitih mogućnosti. Zbog toga velika se nada polaže u ustavnu reformu koja bi trebala uspostaviti pravednu ravnotežu i potrebne mehanizme da se svakomu osiguranju potrebna prava i obveze.
Potrebno je, rekao je potom mons. D’Errico, dinamizirati proces pomirenja i u službi toga otvoriti prostor pozitivnom i konstruktivnom dijalogu. Izrazio se optimistom glede toga ali naglasio i da želi biti realista budući da je svjestan složenosti pitanja i količine problema. Crkva kao takva, i Sveta stolica posebice, svjesne su postojanja i znakova koji pružaju utemeljenu nadu. Tome služe također posjeti visokih državnih dužnosnika Svetoj stolici koji redovito izražavaju zahvalnost za ono što je Crkva učinila naročito u najtežem razdoblju. U tome smislu treba razumjeti i potpisivanje i ratifikaciju Temeljnog ugovora između Svete Stolice i BiH i Dodatnoga protokola na njega kojim je postavljen pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve ali koji može poslužiti također kao model za slične ugovore s drugim vjerskim zajednicama.
Nakon ratifikacije Temeljnog ugovora slijedi razdoblje njegove primjene. U tu svrhu 29. srpnja o. g. osnovano je državno-crkveno Mješovito povjerenstvo koje će raditi i pomagati u pripravi ili dopuni zakona kojima treba primijeniti Ugovor, uključujući zakon o restituciji oduzete imovine, odnosno na izradi dodatnih ugovora kojima će biti regulirana pojedina pitanja kako to predviđa Temeljni ugovor. (kta/t.v.)