lourdes.jpgO ponašanju civilnih i crkvenih vlasti prema svetoj Bernardici i Marijinim ukazanjima, sve do 1862. godine kada Biskupsko povjerenstvo potvrđuje istinitost ukazanja. Nakon objavljenih i priznatih ozdravljenja, Lourdes postaje mjesto za francusko nacionalno hodočašće.
Dok je djevojčica prerastala u ženu, špilja je postala svetište. Fotografija u počecima prati rađanje pobožnosti, oblikuje sveti lik Bernardice u narodnoj pirenejskoj nošnji. Prikazuje je s krunicom u ruci na pozadini pirenejskih brda bez primjesa moderne civilizacije, katolici svih uzrasta imaju u čemu uživati. Njezina slika zamjenjuje njezinu nazočnost, a sudjeluje u rastu upravljanja mjestima ambiciozne biskupije: s jedne strane špilja, s druge pak kapela završena 1872., proglašena bazilikom Bezgrješnoga začeća 1874. godine. Sagrađena po uzoru na baziliku Svetoga Srca u Montmartreu, a naslov bazilike podsjeća na papinu dogmu, ona veliča pobjedničku i borbenu Crkvu koja, nakon poraza 1870. godine, zahtijeva pokoru za grijehe Francuske. Lourdes je nacionalno svetište, a sve više se učvršćuje misao da malo po malo postane mjesto nacionalnog hodočašća.
U političkome ozračju sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, dolaskom treće republike u Francuskoj i privremenog papina poraza u Italiji, nacionalno hodočašće u Lourdes dobiva obilježje monarhijske obnove, proturepubličke i protumoderne križarske bojne. Hodočašće od 1873. godine, pod vodstvom oca Emmanuela D’Alzona, utemeljitelja družbe asumpcionista, nastoji Francusku staviti pod zaštitničku zastavu nadnaravnoga i voditi narod prema novom i boljem društvu. Čitava je društvena mreža u službi te nade. Asumpcionisti ustanovljuju karitativna društva, također i društvo za potporu hodočašćima. Uključuju se plemkinje sa svojim dobrima koje u djela Lourdesa uključuju svoje prijatelje. Kao bijele sestre bore se protiv sestara zadojenih crvenim idejama nadirućih socijalista. Marijine kćeri – udruga ustanovljenja 1845. godine – najvećim se dijelom oblače u plavo-bijelo odijelo djevojaka posvećenih Djevici, koja se ukazala u bijelo-plavoj haljini. Uključile su se u pobjedničku vojsku spasa nad položajem žene i nad neprijateljem, bio on pruski, komunist ili bezbožac. Tim ženama u organiziranju hodočašća pomažu male sestre Uznesenja, koje uključuju pobožne gospođe i sve koji mogu hodočasnicima posvetiti malo slobodnoga vremena. Pod vodstvom sestara hodočašće se učvršćuje. Molitva ‘Zdravo Marijo’ u Lourdesu ujedinjuje katoličku Francusku. U Lourdes dolazi sve više bolesnika i hodočasnika. 1880. godine sedam vlakova iz Pariza vozi za Lourdes 700 bolesnika. Oni su smješteni u Gostinjcu Naše Gospe od zdravlja i u bolnici Žalosne Gospe, čija je izgradnja započela 1874. godine. Bolesnici se na nosilima ili bolesničkim kolicima spuštaju u bazene izgrađene uz zgrade. To je fizički i psihički jak doživljaj. Trenutak milosnoga uskrsnuća za one koji izlaze zdravi i govore o čudu, primjerice Marie Lemarchad, koja je nadahnula Zolin ‘Lourdes’. Muškarci i žene na svršetku stoljeća doživljavaju hodočašće kao preobraženje tijela i duše, čin u kojem sudjeluje čitava osoba, poput Bernardice u susretu s Bezgrješnom Djevicom. Gorljivost se miješa s pokorničkom pobožnošću. Dnevnik „Hodočasnik“ – osnovan 1873. godine – u svakom hodočasniku gleda Krista na križu. Kršćanstvo cvate i stoga jer ga podupiru nezamjetljive snage. One su povod novih oblika društvene sloge koja se savršeno očituje u odnosu između bolesnika i skrbnika, između trpećega tijela i dragovoljca, tako se ostvaruje jedinstvo tijela Kristova, što žele i propovijedaju svećenici. To je povod i euharistijskoj procesiji, čiji je cilj očitovanje jedinstva; procesija postaje sastavnicom hodočašća. (kta/rv)

lourdes.jpgO ponašanju civilnih i crkvenih vlasti prema svetoj Bernardici i Marijinim ukazanjima, sve do 1862. godine kada Biskupsko povjerenstvo potvrđuje istinitost ukazanja. Nakon objavljenih i priznatih ozdravljenja, Lourdes postaje mjesto za francusko nacionalno hodočašće.
Dok je djevojčica prerastala u ženu, špilja je postala svetište. Fotografija u počecima prati rađanje pobožnosti, oblikuje sveti lik Bernardice u narodnoj pirenejskoj nošnji. Prikazuje je s krunicom u ruci na pozadini pirenejskih brda bez primjesa moderne civilizacije, katolici svih uzrasta imaju u čemu uživati. Njezina slika zamjenjuje njezinu nazočnost, a sudjeluje u rastu upravljanja mjestima ambiciozne biskupije: s jedne strane špilja, s druge pak kapela završena 1872., proglašena bazilikom Bezgrješnoga začeća 1874. godine. Sagrađena po uzoru na baziliku Svetoga Srca u Montmartreu, a naslov bazilike podsjeća na papinu dogmu, ona veliča pobjedničku i borbenu Crkvu koja, nakon poraza 1870. godine, zahtijeva pokoru za grijehe Francuske. Lourdes je nacionalno svetište, a sve više se učvršćuje misao da malo po malo postane mjesto nacionalnog hodočašća.
U političkome ozračju sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, dolaskom treće republike u Francuskoj i privremenog papina poraza u Italiji, nacionalno hodočašće u Lourdes dobiva obilježje monarhijske obnove, proturepubličke i protumoderne križarske bojne. Hodočašće od 1873. godine, pod vodstvom oca Emmanuela D’Alzona, utemeljitelja družbe asumpcionista, nastoji Francusku staviti pod zaštitničku zastavu nadnaravnoga i voditi narod prema novom i boljem društvu. Čitava je društvena mreža u službi te nade. Asumpcionisti ustanovljuju karitativna društva, također i društvo za potporu hodočašćima. Uključuju se plemkinje sa svojim dobrima koje u djela Lourdesa uključuju svoje prijatelje. Kao bijele sestre bore se protiv sestara zadojenih crvenim idejama nadirućih socijalista. Marijine kćeri – udruga ustanovljenja 1845. godine – najvećim se dijelom oblače u plavo-bijelo odijelo djevojaka posvećenih Djevici, koja se ukazala u bijelo-plavoj haljini. Uključile su se u pobjedničku vojsku spasa nad položajem žene i nad neprijateljem, bio on pruski, komunist ili bezbožac. Tim ženama u organiziranju hodočašća pomažu male sestre Uznesenja, koje uključuju pobožne gospođe i sve koji mogu hodočasnicima posvetiti malo slobodnoga vremena. Pod vodstvom sestara hodočašće se učvršćuje. Molitva ‘Zdravo Marijo’ u Lourdesu ujedinjuje katoličku Francusku. U Lourdes dolazi sve više bolesnika i hodočasnika. 1880. godine sedam vlakova iz Pariza vozi za Lourdes 700 bolesnika. Oni su smješteni u Gostinjcu Naše Gospe od zdravlja i u bolnici Žalosne Gospe, čija je izgradnja započela 1874. godine. Bolesnici se na nosilima ili bolesničkim kolicima spuštaju u bazene izgrađene uz zgrade. To je fizički i psihički jak doživljaj. Trenutak milosnoga uskrsnuća za one koji izlaze zdravi i govore o čudu, primjerice Marie Lemarchad, koja je nadahnula Zolin ‘Lourdes’. Muškarci i žene na svršetku stoljeća doživljavaju hodočašće kao preobraženje tijela i duše, čin u kojem sudjeluje čitava osoba, poput Bernardice u susretu s Bezgrješnom Djevicom. Gorljivost se miješa s pokorničkom pobožnošću. Dnevnik „Hodočasnik“ – osnovan 1873. godine – u svakom hodočasniku gleda Krista na križu. Kršćanstvo cvate i stoga jer ga podupiru nezamjetljive snage. One su povod novih oblika društvene sloge koja se savršeno očituje u odnosu između bolesnika i skrbnika, između trpećega tijela i dragovoljca, tako se ostvaruje jedinstvo tijela Kristova, što žele i propovijedaju svećenici. To je povod i euharistijskoj procesiji, čiji je cilj očitovanje jedinstva; procesija postaje sastavnicom hodočašća. (kta/rv)