papst.jpgDraga braćo i sestre,
U prigodi Svjetskoga misijskoga dana, želio bih vas pozvati na razmišljanje o žurnosti naviještanja evanđelja i u ovome našem vremenu. Misionarsko je poslanje i nadalje apsolutni prioritet za sve krštene, pozvane da na početku ovoga tisućljeća budu sluge i apostoli Isusa Krista. Moj časni prethodnik, sluga Božji Pavao VI, je u apostolskoj pobudnici „Evangelii nuntiandi“ ustvrdio da je „naviještanje milost, vlastito zvanje Crkve, njezin duboki identitet“. Kao uzor toga apostolskoga djelovanja, naročito mi je drago istaknuti svetoga Pavla, apostola naroda, budući da ove godine slavimo jubilej njemu posvećen. To je Pavlova godina, koja nam pruža prigodu da se sprijateljimo s tim čuvenim apostolom, koji bi pozvan poganima naviještati evanđelje, kako mu je Gospodin navijestio: Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima! Kako ne iskoristiti prigodu koju ovaj posebni jubilej nudi lokalnim crkvama, kršćanskim zajednicama i pojedinačnim vjernicima da sve do na kraj zemlje šire evanđeoski navještaj, silu Božju za spas svakoga tko vjeruje – stoji u uvodu poruke.
Razmišljajući o stanju današnjega svijeta, Sveti otac u poruci ističe: Čovječanstvu je potrebno oslobođenje:
Čovječanstvo mora biti oslobođeno i otkupljeno. Cjelokupno stvorenje – kaže sveti Pavao – trpi i nada se ući u slobodu djece Božje. Ove su riječi istinite i u današnjem svijetu. Stvorenje pati. Čovječanstvo trpi i očekuje pravu slobodu, očekuje drukčiji svijet, bolji; očekuje „otkupljenje“. U konačnici ono zna da novi očekivani svijet pretpostavlja novoga čovjeka, pretpostavlja „djecu Božju“. Izbliza pogledajmo stanje današnjega svijeta. Međunarodna panorama, premda s jedne strane nudi obećavajuće izglede gospodarskoga i društvenoga razvoja, s druge pak stane zadaje velike zabrinutosti obzirom na budućnost samoga čovjeka. Nasilje, nerijetko, obilježava odnose između pojedinaca i naroda; siromaštvo pritišće milijune stanovnika; diskriminacije te katkada i zabrinutosti zbog rasnih, kulturnih i vjerskih razloga, brojne osobe tjeraju u bijeg iz svojih zemalja kako bi drugdje potražili utočište i zaštitu; tehnološki napredak, kada nije upravljen na dostojanstvo i dobro čovjeka niti na solidarni razvoj, gubi moć čimbenika nade te čak riskira da zaoštri postojeće neuravnoteženosti i nepravde. Osim toga, postoji stalna prijetnja odnosu čovjek-okoliš, prouzročena bezobzirnom uporabom izvora, s posljedicama za čovjekovo psihičko i fizičko zdravlje. Čovjekova je budućnost u opasnosti i zbog stalnih napada na njegov život, koji se očituju u raznim oblicima i na razne načine. Pred ovim prizorom „osjećamo težinu nemira, mučeni između nade i tjeskobe, te zabrinuti se pitamo: što će biti od čovječanstva i stvorenoga? Ima li nade za budućnost, ili, ima li budućnosti za čovječanstvo? A kakva će biti ta budućnost? Odgovor na ta pitanja nama vjernicima dolazi od evanđelja, Krist je naša budućnost, a kao što sam napisao u enciklici ‘U nadi spašeni’ njegovo je evanđelje navještaj koji „mijenja život“, ulijeva nadu, širi tamna vrata vremena i osvjetljava budućnost čovječanstva i svemira.

Sveti je Pavao dobro shvatio da čovječanstvo jedino u Kristu može naći otkupljenje i nadu. Stoga je osjećao žurnom i neodgodivom zapovijed da naviješta obećanje života u Isusu Kristu, našoj nadi, kako bi svi narodi mogli baštiniti i biti dionici evanđeoskoga obećanja. Bio je svjestan da je čovječanstvo bez Krista u svijetu lišeno nade i Boga. Uistinu, tko ne poznaje Boga, premda može imati brojne nade, u konačnici je bez nade, bez velike nade koja drži čitavi život – stoji u poruci.
Osvrćući se na iskustvo svetoga Pavla Benedikt XVI. zaključuje da je „Misijska djelatnost pitanje ljubavi“

Za sve je dakle neodgodiva dužnost naviještati Krista i njegovu spasiteljsku poruku. Jao meni – tvrdi sveti Pavao – ako ne budem propovijedati evanđelje! Na putu u Damask on je iskusio i shvatio da su otkupljenje i poslanje djelo božje i njegove ljubavi. Ljubav prema Kristu ponijela ga je da putovima rimskoga carstva prođe kao glasnik, apostol, širitelj, učitelj evanđelja, čijim se proglašavao „poslanikom u okovima“. Ljubav ga Božja uči „sve svima, da po svaku cijenu neke spasi“. Gledajući Pavlovo iskustvo, shvaćamo da je misijska djelatnost odgovor na ljubav kojom nas Bog ljubi. Njegova nas ljubav otkupljuje i potiče nas na propovijedanje narodima; ona je duhovna snaga kadra učiniti da u ljudskoj obitelji raste sklad, pravednost, zajedništvo među osobama, rasama i narodima, za čim svi čeznu. Stoga sam Bog , koji je ljubav, vodi Crkvu prema granicama čovječanstva i poziva vjerovjesnike da piju „na prvom izvornome izvoru koji je Isus Krist, iz čijeg probodenoga srca izvire ljubav Božja. Jedino iz toga izvora mogu se crpiti pozornost, nježnost, samilost, prihvat, raspoloživost, zanimanje za probleme ljudi, kao i druge vrline potrebne navjestiteljima evanđelja da sve ostave i posve i bezuvjetno se posvete da u svijetu šire miris Kristove ljubavi – potaknuo je Papa.

Papa unatoč objektivnim teškoćama upozorava kako treba ‘Uvijek naviještati evanđelje’, citirajući svetoga Pavla.
Dok u mnogim svjetskim regijama ostaje žurna prva evangelizacija, pomanjkanje svećenika i nedostatak zvanja danas muče razne biskupije i redovničke ustanove, ipak je važno istaknuti da unatoč postojećim teškoćama, Kristova zapovijed ‘svim ljudima naviještati evanđelje’ ostaje prioritet. Ništa ne može opravdati usporavanje ili zastoj, budući da je „zapovijed naviještati svim ljudima život je bitno poslanje Crkve“. Naviještanje koje je još u počecima, ali se svim snagama moramo staviti u njegovu službu. Kako se ovdje ne prisjetiti Makedonca koji se vičući u snu ukazao Pavlu: „Dođi u Makedoniju i pomogni nam!“ Bezbrojni danas očekuju naviještanje evanđelja, oni koji su žedni nade i ljubavi. Koliki se prepustu da ih zaokupi vapaj čovječanstva za pomoću, napuštaju sve radi Krista i ljudima prenose vjeru i ljubav! Jao meni ako ne naviještam evanđelje – piše sveti Otac citirajući svetoga Pavla, potom se obraća biskupima i svećenima.

Draga braćo i sestre, „dignimo se“! Iziđimo na pučinu vašega mora u svijetu i , slijedeći Kristov poziv, bez bojazni bacimo mreže, pouzdani u njegovu stalnu pomoć. Sveti nas Pavao podsjeća kako nam propovijedanje evanđelja ne daje pravo na slavu, nego je obveza i radost. Draga braćo biskupi, slijedeći Pavlov primjer, neka se svatko osjeti Kristov sužanj za pogane, znajući da u teškoćama i kušnjama može računati na snagu koja nam dolazi od Njega. Biskup je posvećen ne samo za svoju biskupiju nego za spas čitavoga svijeta. Pozvan je poput apostola Pavla ići prema dalekima koji još ne poznaju Krista, ili još nisu iskusili Njegovu oslobađajuću ljubav; biskupova je zadaća učiniti misionarskom čitavu biskupijsku zajednicu rado pridonoseći, prema vlastitim mogućnostima, da svećenike i laike šalje u druge Crkve kako bi naviještali evanđelje. Na taj način naviještanje postaje povezujuće i objedinjavajuće načelo čitave pastoralne i karitativne djelatnosti. Vi, dragi svećenici, prvi biskupovi suradnici, budite velikodušni pastiri i zaneseni vjesnici evanđelja! Nisu malobrojni među vama koji su nakon enciklike ‘Dar vjere’ ‘Fidei donum’, posljednjih desetljeća, otišli u misijske krajeve, a nedavno smo obilježili 50. obljetnicu te enciklike, kojom je moj prethodnik sluga Božji papa Pio XII. potaknuo suradnju među lokalnim Crkvama, unatoč nestašici klera koja pritišće nemali broj od njih. A vi, dragi redovnici i redovnice, koji ste po zvanju misionari, naviještajte evanđelje svima, naročito dalekima, dosljednim svjedočenjem Krista i radikalnim življenjem njegova evanđelja. Pred vama se otvara složena i raznovrsna pozornica za naviještanje, odnosno svijet. Svojim životom svjedočite da kršćani pripadaju novome društvu, prema kojem idu, a ono je već anticipirano u njihovome hodočašću – istaknuo je Benedikta XVI.
U zaključku svoje poruke Papa se ponovno osvrće na žurnost naviještanja te ističe važnost Papinskih misijskih djela. Draga braćo i sestre, neka vas obilježavanje Svjetskoga misijskoga dana potakne sve da shvatite žurnu potrebu naviještanja Evanđelja. S velikim zadovoljstvom ističem doprinos Papinskih misijskih djela evangelizatorskoj djelatnosti Crkve. Zahvaljujem im za potporu koju nude svim i naročito mladim zajednicama. Ona su valjano sredstvo za animiranje i misionarsko oblikovanje puka Božjega i podupiru zajedništvo osoba i dobara između raznih dijelova Mističnoga tijela Kristova. Milodari koji se u svim župama na Svjetski misijski dan ubiru, neka budu znak zajedništva i uzajamne skrbi među Crkvama. Neka se u kršćanskome puku sve više jača molitva, bitno duhovno sredstvo da se među svim narodima raširi Kristovo svjetlo. To je pravo svjetlo koje osvjetljava „tmine povijesti“. Dok Gospodinu povjeravam apostolski rad misionara, Crkve raspršene po svijetu i vjernike zauzete u raznim misionarskim djelatnostima, zazivajući zagovor apostola Pavla i Presvete Djevice Marije, „živoga kovčega Saveza, Zvijezde evangelizacije i nade, svima udjeljujem apostolski blagoslov. (kta/rv)

papst.jpgDraga braćo i sestre,
U prigodi Svjetskoga misijskoga dana, želio bih vas pozvati na razmišljanje o žurnosti naviještanja evanđelja i u ovome našem vremenu. Misionarsko je poslanje i nadalje apsolutni prioritet za sve krštene, pozvane da na početku ovoga tisućljeća budu sluge i apostoli Isusa Krista. Moj časni prethodnik, sluga Božji Pavao VI, je u apostolskoj pobudnici „Evangelii nuntiandi“ ustvrdio da je „naviještanje milost, vlastito zvanje Crkve, njezin duboki identitet“. Kao uzor toga apostolskoga djelovanja, naročito mi je drago istaknuti svetoga Pavla, apostola naroda, budući da ove godine slavimo jubilej njemu posvećen. To je Pavlova godina, koja nam pruža prigodu da se sprijateljimo s tim čuvenim apostolom, koji bi pozvan poganima naviještati evanđelje, kako mu je Gospodin navijestio: Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima! Kako ne iskoristiti prigodu koju ovaj posebni jubilej nudi lokalnim crkvama, kršćanskim zajednicama i pojedinačnim vjernicima da sve do na kraj zemlje šire evanđeoski navještaj, silu Božju za spas svakoga tko vjeruje – stoji u uvodu poruke.
Razmišljajući o stanju današnjega svijeta, Sveti otac u poruci ističe: Čovječanstvu je potrebno oslobođenje:
Čovječanstvo mora biti oslobođeno i otkupljeno. Cjelokupno stvorenje – kaže sveti Pavao – trpi i nada se ući u slobodu djece Božje. Ove su riječi istinite i u današnjem svijetu. Stvorenje pati. Čovječanstvo trpi i očekuje pravu slobodu, očekuje drukčiji svijet, bolji; očekuje „otkupljenje“. U konačnici ono zna da novi očekivani svijet pretpostavlja novoga čovjeka, pretpostavlja „djecu Božju“. Izbliza pogledajmo stanje današnjega svijeta. Međunarodna panorama, premda s jedne strane nudi obećavajuće izglede gospodarskoga i društvenoga razvoja, s druge pak stane zadaje velike zabrinutosti obzirom na budućnost samoga čovjeka. Nasilje, nerijetko, obilježava odnose između pojedinaca i naroda; siromaštvo pritišće milijune stanovnika; diskriminacije te katkada i zabrinutosti zbog rasnih, kulturnih i vjerskih razloga, brojne osobe tjeraju u bijeg iz svojih zemalja kako bi drugdje potražili utočište i zaštitu; tehnološki napredak, kada nije upravljen na dostojanstvo i dobro čovjeka niti na solidarni razvoj, gubi moć čimbenika nade te čak riskira da zaoštri postojeće neuravnoteženosti i nepravde. Osim toga, postoji stalna prijetnja odnosu čovjek-okoliš, prouzročena bezobzirnom uporabom izvora, s posljedicama za čovjekovo psihičko i fizičko zdravlje. Čovjekova je budućnost u opasnosti i zbog stalnih napada na njegov život, koji se očituju u raznim oblicima i na razne načine. Pred ovim prizorom „osjećamo težinu nemira, mučeni između nade i tjeskobe, te zabrinuti se pitamo: što će biti od čovječanstva i stvorenoga? Ima li nade za budućnost, ili, ima li budućnosti za čovječanstvo? A kakva će biti ta budućnost? Odgovor na ta pitanja nama vjernicima dolazi od evanđelja, Krist je naša budućnost, a kao što sam napisao u enciklici ‘U nadi spašeni’ njegovo je evanđelje navještaj koji „mijenja život“, ulijeva nadu, širi tamna vrata vremena i osvjetljava budućnost čovječanstva i svemira.

Sveti je Pavao dobro shvatio da čovječanstvo jedino u Kristu može naći otkupljenje i nadu. Stoga je osjećao žurnom i neodgodivom zapovijed da naviješta obećanje života u Isusu Kristu, našoj nadi, kako bi svi narodi mogli baštiniti i biti dionici evanđeoskoga obećanja. Bio je svjestan da je čovječanstvo bez Krista u svijetu lišeno nade i Boga. Uistinu, tko ne poznaje Boga, premda može imati brojne nade, u konačnici je bez nade, bez velike nade koja drži čitavi život – stoji u poruci.
Osvrćući se na iskustvo svetoga Pavla Benedikt XVI. zaključuje da je „Misijska djelatnost pitanje ljubavi“

Za sve je dakle neodgodiva dužnost naviještati Krista i njegovu spasiteljsku poruku. Jao meni – tvrdi sveti Pavao – ako ne budem propovijedati evanđelje! Na putu u Damask on je iskusio i shvatio da su otkupljenje i poslanje djelo božje i njegove ljubavi. Ljubav prema Kristu ponijela ga je da putovima rimskoga carstva prođe kao glasnik, apostol, širitelj, učitelj evanđelja, čijim se proglašavao „poslanikom u okovima“. Ljubav ga Božja uči „sve svima, da po svaku cijenu neke spasi“. Gledajući Pavlovo iskustvo, shvaćamo da je misijska djelatnost odgovor na ljubav kojom nas Bog ljubi. Njegova nas ljubav otkupljuje i potiče nas na propovijedanje narodima; ona je duhovna snaga kadra učiniti da u ljudskoj obitelji raste sklad, pravednost, zajedništvo među osobama, rasama i narodima, za čim svi čeznu. Stoga sam Bog , koji je ljubav, vodi Crkvu prema granicama čovječanstva i poziva vjerovjesnike da piju „na prvom izvornome izvoru koji je Isus Krist, iz čijeg probodenoga srca izvire ljubav Božja. Jedino iz toga izvora mogu se crpiti pozornost, nježnost, samilost, prihvat, raspoloživost, zanimanje za probleme ljudi, kao i druge vrline potrebne navjestiteljima evanđelja da sve ostave i posve i bezuvjetno se posvete da u svijetu šire miris Kristove ljubavi – potaknuo je Papa.

Papa unatoč objektivnim teškoćama upozorava kako treba ‘Uvijek naviještati evanđelje’, citirajući svetoga Pavla.
Dok u mnogim svjetskim regijama ostaje žurna prva evangelizacija, pomanjkanje svećenika i nedostatak zvanja danas muče razne biskupije i redovničke ustanove, ipak je važno istaknuti da unatoč postojećim teškoćama, Kristova zapovijed ‘svim ljudima naviještati evanđelje’ ostaje prioritet. Ništa ne može opravdati usporavanje ili zastoj, budući da je „zapovijed naviještati svim ljudima život je bitno poslanje Crkve“. Naviještanje koje je još u počecima, ali se svim snagama moramo staviti u njegovu službu. Kako se ovdje ne prisjetiti Makedonca koji se vičući u snu ukazao Pavlu: „Dođi u Makedoniju i pomogni nam!“ Bezbrojni danas očekuju naviještanje evanđelja, oni koji su žedni nade i ljubavi. Koliki se prepustu da ih zaokupi vapaj čovječanstva za pomoću, napuštaju sve radi Krista i ljudima prenose vjeru i ljubav! Jao meni ako ne naviještam evanđelje – piše sveti Otac citirajući svetoga Pavla, potom se obraća biskupima i svećenima.

Draga braćo i sestre, „dignimo se“! Iziđimo na pučinu vašega mora u svijetu i , slijedeći Kristov poziv, bez bojazni bacimo mreže, pouzdani u njegovu stalnu pomoć. Sveti nas Pavao podsjeća kako nam propovijedanje evanđelja ne daje pravo na slavu, nego je obveza i radost. Draga braćo biskupi, slijedeći Pavlov primjer, neka se svatko osjeti Kristov sužanj za pogane, znajući da u teškoćama i kušnjama može računati na snagu koja nam dolazi od Njega. Biskup je posvećen ne samo za svoju biskupiju nego za spas čitavoga svijeta. Pozvan je poput apostola Pavla ići prema dalekima koji još ne poznaju Krista, ili još nisu iskusili Njegovu oslobađajuću ljubav; biskupova je zadaća učiniti misionarskom čitavu biskupijsku zajednicu rado pridonoseći, prema vlastitim mogućnostima, da svećenike i laike šalje u druge Crkve kako bi naviještali evanđelje. Na taj način naviještanje postaje povezujuće i objedinjavajuće načelo čitave pastoralne i karitativne djelatnosti. Vi, dragi svećenici, prvi biskupovi suradnici, budite velikodušni pastiri i zaneseni vjesnici evanđelja! Nisu malobrojni među vama koji su nakon enciklike ‘Dar vjere’ ‘Fidei donum’, posljednjih desetljeća, otišli u misijske krajeve, a nedavno smo obilježili 50. obljetnicu te enciklike, kojom je moj prethodnik sluga Božji papa Pio XII. potaknuo suradnju među lokalnim Crkvama, unatoč nestašici klera koja pritišće nemali broj od njih. A vi, dragi redovnici i redovnice, koji ste po zvanju misionari, naviještajte evanđelje svima, naročito dalekima, dosljednim svjedočenjem Krista i radikalnim življenjem njegova evanđelja. Pred vama se otvara složena i raznovrsna pozornica za naviještanje, odnosno svijet. Svojim životom svjedočite da kršćani pripadaju novome društvu, prema kojem idu, a ono je već anticipirano u njihovome hodočašću – istaknuo je Benedikta XVI.
U zaključku svoje poruke Papa se ponovno osvrće na žurnost naviještanja te ističe važnost Papinskih misijskih djela. Draga braćo i sestre, neka vas obilježavanje Svjetskoga misijskoga dana potakne sve da shvatite žurnu potrebu naviještanja Evanđelja. S velikim zadovoljstvom ističem doprinos Papinskih misijskih djela evangelizatorskoj djelatnosti Crkve. Zahvaljujem im za potporu koju nude svim i naročito mladim zajednicama. Ona su valjano sredstvo za animiranje i misionarsko oblikovanje puka Božjega i podupiru zajedništvo osoba i dobara između raznih dijelova Mističnoga tijela Kristova. Milodari koji se u svim župama na Svjetski misijski dan ubiru, neka budu znak zajedništva i uzajamne skrbi među Crkvama. Neka se u kršćanskome puku sve više jača molitva, bitno duhovno sredstvo da se među svim narodima raširi Kristovo svjetlo. To je pravo svjetlo koje osvjetljava „tmine povijesti“. Dok Gospodinu povjeravam apostolski rad misionara, Crkve raspršene po svijetu i vjernike zauzete u raznim misionarskim djelatnostima, zazivajući zagovor apostola Pavla i Presvete Djevice Marije, „živoga kovčega Saveza, Zvijezde evangelizacije i nade, svima udjeljujem apostolski blagoslov. (kta/rv)