biskup_komarica.jpgGodina koja je pred nama proglašena je od strane Europske Unije godinom starih osoba i međugeneracijske solidarnosti. Dolikuje da i mi, kao Kristovi učenici, uz ovu Nedjelju Caritasa, u našim biskupijama i župama malo razmislimo o našem odnosu prema starijim, a time vrlo često i slabim osobama, koje su često ovisne o našoj pomoći, odn. pomoći svojih bližnjih.

PORUKA BISKUPA KOMARICE ZA NEDJELJU CARITASA

Predsjednik Caritasa Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je svoju Poruku za Nedjelju Caritasa koja se obilježava u nedjelju, 11. prosinca. Poruku biskupa Komarice, koju je objavila KTA, prenosimo u cijelosti:

Dragi Kristovi vjernici,

Godina koja je pred nama proglašena je od strane Europske Unije godinom starih osoba i međugeneracijske solidarnosti. Dolikuje da i mi, kao Kristovi učenici, uz ovu Nedjelju Caritasa, u našim biskupijama i župama malo razmislimo o našem odnosu prema starijim, a time vrlo često i slabim osobama, koje su često ovisne o našoj pomoći, odn. pomoći svojih bližnjih. Prigoda je ovo da i same starije osobe malo razmisle – u duhu kršćanske poruke – o sebi, svome sadašnjem stanju, te da i one uoče što mogu i trebaju učiniti za sebe osobno, kao i za druge starije osobe u svojoj životnoj sredini.

Dakako da je ovo prigoda i da se naši župnici, drugi svećenici i redovnici, te naše redovnice, zajedno s članovima Župnoga pastoralnog vijeća, te mladima i djecom u našim župnim zajednicama zapitaju kako još bolje, u duhu Evanđelja, organizirati pastoralno zbrinjavanje starijih osoba koje su nerijetko osamljene, siromašne, a možda i ojađene.

Danas se u svijetu relativno često govori i piše o starijim ljudima, o starenju i o starosti. Ima i dosta publikacija koje se time bave. Našao sam jednu knjižicu koja nosi naslov: „Odgurnuta generacija“. U njoj se s pravom žali na činjenicu da se starije osobe danas nerijetko naprosto odbaci kao nešto manje vrijedno, pa čak i bezvrijedno, nešto što bi se moglo nazvati prezirnim imenom „staro željezo“.

Možda ćete na ovo primijetiti kako se to ne nalazi samo u spomenutoj knjižici nego je to često i kruta stvarnosti. Možda smo i mi sami takvo nešto čuli svojim ušima, a nekoji od nas možda i takvo nešto rekli – bilo o sebi ili o drugima oko nas. Ako malo o tome sada razmislimo, onda – kao kršćani – moramo i sebi i jedni drugima, osobito našoj ostarjeloj braći i sestrama jasno reći: „Ne, stariji ljudi nisu i ne smiju biti odbačene osobe niti odbačena generacija.“ Barem što se tiče Crkve i ponašanja svih onih koji predvode i sačinjavaju crkvenu zajednicu. „Odbacivanje ili čak neprihvaćanje starih osoba, osobito vlastitih roditelja za Crkvu je nepodnošljivo“, ističe blaženi papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici „Evangelium vitae“ (Evanđelje života). Pravda traži da ostarjeli roditelji, kada se približavaju kraju svoga zemaljskog života, dožive od svoje djece ono i onakvo prihvaćanje kakvo su oni pokazali, kada su njihova djeca – po Božjem promislu – ulazila u život, tj. kada su se rađala.

Drevna je Božja zapovijed – zapisana već u knjigama Starog Zavjeta – da je svatko dužan poštivati svoga oca i majku (usp. Izl 20, 12), dakle, starije svoje, ali i svakog drugog čovjeka: „Ustani pred sijedom glavom, poštuj lice starca, boj se svoga Boga. Ja sam Gospodin“ (Lev 19, 32) – riječi su svetopisamske također iz Starog Zavjeta.

U ovoj našoj poratnoj, još uvijek zbrkanoj životnoj situaciji, nerijetki sredovječni ljudi postadoše prisilno starci, dakle otpisani, odgurnuti – ne samo s njihova nekadašnjeg radnog mjesta, nego često i iz svih drugih državnih i društvenih popisa i statistika. Naše se društvo ne brine dovoljno ni za mlade i za njihovu dostojnu budućnost. Za stariju populaciju, koja je nerijetko prisilno ostala bez blizine svoje rođene djece i unučadi, svoje rodbine i susjeda iz mladosti, aktualna službena politika nažalost još manje mari. A to je ne samo nehumano i nepravedno ponašanje, nego je dvostruko pogubno. Za starije osobe, koje ne moraju čak ni biti u onoj visokoj starosnoj dobi – zbog česte nebrige politike i društva – prijeti opasnost da budu u srcu i duši duboko razočarane, ogorčene i nezadovoljne i da kao takve – s ljutnjom, a možda i mržnjom – odlaze s ovoga svijeta na Božji sud. A mlađim generacijama takvom nebrigom službene politike i društva prema starijoj populaciji – pruža se loš primjer i u biti lažan i nehuman odgoj kad je u pitanju pravo vrednovanje dostojanstva i neupitne vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama, pa i u onoj najstarijoj, najnemoćnijoj i najovisnijoj o tuđoj pomoći.

Kristova Crkva je u svome službenom naučavanju uvijek naglašavala obavezu pravilnog vrednovanja ljudske osobe u svim njezinim fazama – od začeća pa do prirodne smrti, koja redovito dolazi u poznijim, staračkim godinama. Poznata je i organizirana briga crkvenih zajednica – redovničkih i župnih, te mnogih bratovština i crkvenih laičkih udruga koje – čak i stoljećima – vode brigu za stare i nemoćne osobe. I u našoj sredini imamo još otprije takvih redovničkih zajednica. U novije vrijeme naši se biskupijski i mnogi župni Caritasi ciljano i savjesno brinu za mnoge starije sobe, osobito one koji su prisilno ostali bez vlastite djece i svojih susjeda jer su ovi, uslijed ratnih zbivanja, bili prisiljeni napustiti svoj rodni kraj pa i same svoje roditelje. Katolička Crkva trajno naučava da je njena obveza brinuti se i za starije sobe, osobito za one koji su siromašni, bolesni, nemoćni da sami sebi priskrbe najosnovnije za svakidašnji život.

U praksi će se ipak moći primijetiti da će se i župnik i njegovo Župno pastoralno vijeće, a nerijetko i redovničke zajednice truditi u brizi za izobrazbu, odgoj i pružanje pomoći mladima, što je donekle i razumljivo. Ali, za pravog dušobrižnika sigurno će se samo od sebe postavljati pitanje: „Što ću i kao ću sa starijom populacijom u svojoj župi a koja je, nažalost, nerijetko i mnogobrojnija od one mlađe populacije?“ Stari čovjek ima veći dio života već iza sebe i neminovno se mora pitati: „A što sada?“ Upravo u ovoj životnoj fazi čovjek počinje češće razmišljati o samom sebi, o pravom smislu svoga postojanja. Starci ili starice su redovito upućeni sami sebi davati račun o proteklom svom životu ali i sebi postavljati pitanje o svojoj budućnosti – kako onoj do groba, tako i o onoj nakon prelaska u vječnost.

Ako igdje i ikada, onda je upravo kod starijih ljudi potrebna spasiteljska nazočnost Crkve koja će se očitovati u raznim oblicima bogoslužja za starije osobe, u raznim drugim okupljanjima starijih osoba u crkvenim prostorijama, u kraćim hodočasnički putovanjima ili pak u osobnim pohodima svećenika i podjeljivanju svetih sakramenta teže pokretnim osobama u njihovim stanovima, odn. domovima.

Sve se to dade organizirati i uz pomoć samih starijih osoba koje su u još dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, koje su iskusne i spremne na suradnju i na pružanje pomoći drugima, a redovito imaju i dovoljno vremena. Treba ih znalački okupiti, obodriti, podijeliti im zadatke i napraviti s njima programe za tjedan, mjesec dana ili više mjeseci za sve druge starije i nemoćne osobe u župi ili barem u dijelu župe, filijali, u gradskoj četvrti. Posebno se mora planirati konkretna duhovna i materijalna skrb za bolesne i nepokretne osobe za koje bi se trebalo naći i barem po koja osoba sa stručnim znanjem; ako ne bolničare i bolničarke, a ono barem njegovateljice. Poznato mi je da u našoj zemlji nema nažalost ni izdaleka dovoljno tako obrazovanih osoba na tom polju. Tim mi je draže da je Caritasu naše Biskupske konferencije uspjelo, uz pomoć dobročinitelja iz inozemstva, započeti upravo ove jeseni s izobrazbom prve generacije socijalnih zanimanja, tj. njegovateljica starijih osoba i osoba s posebnim potrebama. To je ujedno prva škola takve vrste u našoj zemlji, čime mi kao Crkva također potičemo i društvenu zajednicu na organiziraniju i sustavniju skrb za stare i nemoćne osobe kojih će biti idućih godina sve više i više.

Ovo je ujedno prigoda da se i u svakoj našoj župi župnik, zajedno sa svojim prvim pomoćnicima, osobito članovima Župnoga pastoralnog vijeća, ali i s drugima župljanima zapita da li se u župi čini dovoljno za starce i starice, za invalide rata, za obespravljene, osamljene, napuštene, siromašne? Da li se svima njima poklanja dovoljno pažnje i kršćanske ljubavi, na što nas potiče svakonedjeljno odn. svakodnevno slavljenje svete euharistije? Čini li se sve da nijedan starac ili starica ne budu potpuno zaboravljeni od drugih župljana; nijedan teži bolesnik ostavljen bez primljenog bolesničkog pomazanja i da nitko ne umre bez utjehe svetih sakramenata: ispovijedi i svete popudbine?

Da li se dovoljno potiče mlađe članove župne zajednice, a osobito članove obitelji starih i bolesnih osoba, da spremno i s ljubavlju budu blizu starijoj populaciji, bilo u prijateljskim razgovorima s njima, bilo u pružanju kakve druge vrste usluge i pomoći?

Treba imati na pameti i slijedeće: stari čovjek se ne smije promatrati tek kao neki objekt kojem se treba poklanjati dužna pažnja, ukazivati blizina ili pružati usluga. Treba mu omogućiti da se i on, unatoč često ograničenim svojim snagama, potrudi – na temelju svoga bogatog životnog iskustva – svoju mudrost, svoje svjedočenje o nadi i ljubavi prenijeti na mlađe generacije. Na to potiče i knjiga Siraha iz Starog Zavjeta kad veli: „Kako lijepo pristaje sijedoj kosi zdrava rasudba i starcima savjet znalački. O kako je lijepa mudrost u staraca i promišljen savjet odličnika! Veliko je iskustvo kruna starcima i strah je Gospodnji istinska slava njihova“ (Sir 25, 4-6).

Ako se ovako gleda na poodmaklu životnu dob, onda stari ljudi mogu biti i u Crkvi i u društvu istinski svjedoci i učitelji ljubavi i života, čuvari kolektivnog pamćenja i zato privilegirani tumači one cjelokupne stvarnosti ispunjene zajedničkim vrijednostima i idealima koji omogućuju i podržavaju zajednički život u društvu.

Poznato je da je starim ljudima potrebna ljubav isto kao i sunce. Potiče li se mlađe da ne preziru stare i njihove dragocjene mudre savjete i da uče ispravno cijeniti ono što su stari smatrali osobito važnim u životu? To su često nadvremenske vrijednosti baštinjene od prijašnjih generacija, kao što su vjera u Trojedinog Boga, vjernost Kristovu Evanđelju i nauci Kristove Crkve, vjernost, poštenje, čestitost, savjesnost, marljivost, odanost, požrtvovnost, strpljivost,, spremnost na žrtvu i samozatajnost, ustrajnost u dobru, ljubav prema Bogu, prema čovjeku, prema svome rodu i svome domu.

Što više od toga svega bude u jednoj obitelji, u jednoj župi i biskupiji, to će biti više i plodne međugeneracijske solidarnosti, to će biti zagarantirana mirna sretna starosna dob budućih generacija, među kojima smo zasigurno i svi mi, svejedno u kojoj se životnoj dobi sada nalazimo.

Doista, stari ljudi zavrjeđuju da ih se poštuje. Ako zbog ničega drugoga, a ono zbog toga što su tako dugo nosili teret života. Ima jedna mudra izreka koja glasi: „Svi bi rado dugo živjeli, ali nitko ne bi rado ostario.“ Može se doista nadodati da nije umijeće doživjeti starost, ali jest umijeće podnositi ju. Htio ili ne htio, svatko tko dugo živi mora podnositi starost i starenje! To znači da se svatko, u poznijoj dobi svoga života, treba svjesno pripremati i za „večer“ svoga života na zemlji. Ako je zemaljski život hodočašće prema nebeskoj domovini, onda je starost vrijeme u kojem se nužno pogled upućuje na obzorje vječnosti. Istinski kršćani koji su se trudili tijekom ovog života u vjeri oslanjati na Boga, svoga Stvoritelja i Spasitelja, Suputnika i najsigurnijeg Pomoćnika svakog čovjeka na zemlji, i u starosti će to također činiti. Njima će starost, ma kako teška bila, donijeti prosvjetljenje, smirenost i blaženu sigurnost da se ide prema Očevoj kući, u sretnu vječnost za koju smo svi i stvoreni. Pred činjenicom da je smrt sve jasnija na obzorju životnog putovanja, vjernik će u starosti znati reći za svu svoju prošlost: „Hvala“, a za ono što nadolazi : „Da, prihvaćam iz Božje ruke“.

Zajedno sa starozavjetnim vjernikom iz Ps. 72 i vjernik kršćanin će s pouzdanjem vapiti svome Stvoritelju i Spasitelju: „Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja. Ne zabaci me u starosti; kad mi malakšu sile, ne zapusti me. O, Bože, ne stoj daleko od mene. Bože moj, pohitaj mi u pomoć. Trpljenja mnoga i velika bacio si na mene: ali ti ćeš me opet oživit i opet me podići iz dubine zemlje. Moje će usne klicati pjevajući tebi i moja duša koju si spasio (17. 9. 12. 20. 23).

Želim vam svima, dragi Kristovi vjernici – bilo da ste već u poodmakloj životnoj dobi ili ste u ulozi mladih pomagača starim osobama – da vas sve utjelovljeni Sin Božji obasja i ogrije svojom ljubavlju te vam i vrijeme čekanja njegova dolaska – Advent i sretni dan susreta s Njim – Božić budu garancija Vaše vječne sreće. Amen


Došašće 2011.

Franjo Komarica,

biskup banjolučki
i predsjednik Caritasa BKBIH