biskup_komarica.jpg

I ove godine Katolička Crkva u našoj zemlji obilježava prve nedjelje u mjesecu veljači (7.2.) Dan života. Želimo svoja razmišljanja, a onda i molitve, te konkretna djela usredotočiti na ljudski život – od njegova začeća do prirodne smrti. U zemlji, koja još uvijek s velikim naporima liječi prebolne rane nedavnog rata, koji je uništio ili ugrozio ogromni broj života naših sugrađana, svi smo mi pozvani pokazati svoje pravo lice, to jest u kojoj smo mjeri i s kojom odlučnošću u obrani, zaštiti i u promoviranju ljudskog života.

Kao vjernici i suradnici utjelovljenog Boga pozvani smo javno i jasno na djelu pokazati svoju vjerodostojnost. Ako nam je sam Bog Stvoritelj utjelovljenjem svoga Sina jasno pokazao koliko mu je stalo do „njegove slike i prilike" (Post 1,27) tj. do čovjeka, onda smo i mi zaduženi zalagati se za zaštitu i pomoć svakog života kada god bi i u kojem god bi obliku i mjeri on bio ugrožen. Jer čovjekova bogolikost, njegovo izvanredno dostojanstvo ima kao svoju nužnu posljedicu potrebu i nužnost zaštite i pomoći njegovu životu.

Ako se mi, kao članovi Crkve, zalažemo za život, za pravo na život koji je dostojan čovjeka, ne činimo time ništa posebno, jer se nalazimo na istoj univerzalnoj razini na kojoj se nalaze i svi drugi ljudi. Pravo na život nije pitanje samo jedne određene ideologije, jednog određenog svjetonazora niti je to pravo jedne vjerske zajednice. To je pravo čovjeka. To je njegovo najbitnije, najosnovnije pravo! Bog zapovijeda čovjeku: „Ne ubij!" (Izl 20,13). Ta je Božja zapovijed ujedno temeljni princip i norma moralnog zakona, koji je upisan u savjest svakog čovjeka. Mjerilo jedne civilizacijske sredine, jednog društva, koje je ujedno univerzalno, trajno mjerilo i obuhvaća sva vremena i sve kulture, sastoji se u odnosu te sredine prema životu. Društvo, sredina, država gdje se ne uvažava čovjek i njegovo pravo na dostojanstven život, nego se prezire i zanemaruje čovjek i njegova neotuđiva prava, takvo društvo i takva sredina zavrjeđuju da ih se naziva barbarskim, pa makar imala velike uspjehe na području privrede, tehnike, znanosti i umjetnosti.

Crkva, vjerna svome poslanju, kojeg je dobila od svoga božanskog Utemeljitelja Isusa Krista – unatoč slabostima i nevjeri mnogih svojih sinova i kćeri – uporno i ustrajno je sijala i unosila istinu o ljubavi prema čovjeku, prema ljudskom životu. Ona se trudila i trudi oko ublažavanja društvenih, etničkih i rasnih napetosti i trvenja među ljudima i narodima. Ona se zauzimala i zauzima za nerođene i rođene, za bolesne, napuštene, ostarjele, osamljene, nezbrinute, prognanike i izbjeglice, gurnute na rub društva i obespravljene svake vrste.

Crkva je učila i uči, i riječju i konkretnim djelima, najprije svoje članove, a onda i sve ljude dobre volje u sredini u kojoj djeluje, da ni jedan čovjek ne smije biti ni „počišćen", ni „očišćen", ni ubijen prije rođenja niti protjeran iz mjesta svog rođenja niti isključen iz svoje životne sredine, iz ljudske zajednice i gurnut na rub društva. Ona se zalagala i zalaže za svaki ljudski život od samog njegova začeća pod srcem majke, a zalaže i za svaki život dokle god on postoji, u svim njegovim fazama i okolnostima. Zalaže za utemeljenje i očuvanje zdravog braka i zdravih obitelji kao dragocjenih kolijevki za rađanje, očuvanje i podupiranje ljudskog života. Na razne načine bodri i pomaže i bračne parove i obitelji da budu otvoreni životu. Crkva ima srca i načina da pomogne mnogim samohranim majkama da začeto dijete pod svojim srcem, kao bogoliko stvorenje, vrlo često uz ne male poteškoće pa i prave drame donesu na svijet i s dodatnom ljubavlju podižu i odgajaju.

I naša domovinska Crkva, vjerna poslanju cijele Crkve, preko svojih duhovnih pastira dizala je i diže glas bodrenja, potpore i solidarnosti u korist rođenih i nerođenih ljudskih života, a poduzima u pojedinim svojim biskupijama i konkretne akcije materijalne pomoći i zbrinjavanja ugroženih života. Osobito se zauzimala i zauzima za mnogobrojne obespravljene svoje članove kao i druge ljude u sličnoj situaciji, kojima je zakonom jačega i drskijega oduzeto pravo na neka neupitna, osnovna ljudska prava, kao npr. pravo na rodno mjesto i život dostojan čovjeka u kolijevci njihova dolaska na svijet. Ne manje odlučno je dizala svoj upozoravajući glas u obranu i pravo nerođenog života, tražeći od aktualnih vlasti da pronađu i otvore nužne uvjete mladim ljudima da stupaju u bračne zajednice i rađaju nove živote.

Poznate su riječi velikog proroka suvremenog svijeta Sluge Božjeg Ivana Pavla II.: „Narod i država koji ubijaju svoju vlastitu djecu jesu narod i država bez budućnosti!" Svjedoci smo već dugi niz ratnih i poratnih godina u našoj zemlji dramatične borbe između civilizacije života i civilizacije smrti. Ta borba traje i danas. Za nas kršćane, ali i sve druge istinoljubive čovjekoljupce je izuzetno važno da izgrađujemo i širimo ‘kulturu života’, da iznalazimo kulturna djela i modele koji će propagirati i širiti veličinu i dostojanstvo ljudskog života, da gradimo i uspostavljamo znanstvene i odgojne ustanove koje će promicati pravu istinu i istiniti pogled o ljudskoj osobi, o bračnom i obiteljskom životu i vrijednosti. Potrebno je stvoriti udruge, organizacije i područja u kojima će se moći prakticirati u svakodnevlju milosrdna ljubav prema slabima, bolesnima, siromašnima i nerođenima.

Potrebne su nam udruge katoličkih muževa i žena, katoličkih bračnih parova i katoličkih obitelji te udruge katoličkih liječnika i medicinskih radnika, koje će u svojim statutima imati jasno izražene zadaće i ciljeve: proučavati i propagirati Evanđelje života, bogolikost čovjeka, ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Stavljanje svojih snaga u službu života ne smije se promatrati niti doživljavati tek kao neku privatnu stvar, nego kao temeljnu potrebu i zahtjev jednog pravednog i normalnog društva.

Napori u korist života moraju se očitovati na svim područjima dušobrižničkog djelovanja naših biskupijskih i župnih zajednica. Ljudski život, i rođeni i onaj koji se po planu Boga Stvoritelja treba tek roditi, ima pravo očekivati od nas Kristovih učenika da ga podržavamo, da ga hranimo i pravilno usmjeravamo prema njegovom konačnom cilju – sretnoj budućnosti. Svi ćemo, bez iznimke, odgovarati pred Božanskim Sucem kako smo se ponašali prema svakom ljudskom životu, prema svakom od njegove najmanje braće (usp. Mt 25,40).

Ovom prigodom u ime svih katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem iskrenu zahvalnost svima vama, svećenicima i drugima oko vas, koji se na razne načine trudite oko izgradnje „kulture života".
Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima onima u našoj Domovini koji s velikom sviješću odgovornosti prema Bogu, prema svojoj savjesti i prema svome narodu štite ljudski život i visoko cijene dostojanstvo braka i obitelji.
Zahvaljujem svim pomagačima zaklade „Da životu", koju smo ustanovili prije više godina, a koja pomaže naše hrabre bračne drugove, koji su spremni imati više djece.
Zahvaljujem i raznim karitativnim i molitvenim skupinama koje se mnogo trude oko pružanja pomoći mladim bračnim parovima kao i siromašnijim obiteljima.
Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkim osobama, kao i članovima obitelji koji su se istakli u spašavanju nerođenih života.

Sve Vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i ubuduće ljudski život u njegovoj sveobuhvatnosti! To je veliki zadatak i veliko poslanje za sve nas koje nam je povjerio sam Bog, Životvorac!

Neka Vas On nagradi svojim blagoslovom i svojim mirom!

Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH

Banja Luka, 28. siječnja 2010.

biskup_komarica.jpgPredsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je Poruku za Dan života koji Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ove godine obilježava u nedjelju, 7. veljače. Poruka je pisana u Banjoj Luci, 28. siječnja, a nosi naslov: „Ljudsko dostojanstvo zahtijeva zaštitu života. Prenosimo je u cijelosti:

I ove godine Katolička Crkva u našoj zemlji obilježava prve nedjelje u mjesecu veljači (7.2.) Dan života. Želimo svoja razmišljanja, a onda i molitve, te konkretna djela usredotočiti na ljudski život – od njegova začeća do prirodne smrti. U zemlji, koja još uvijek s velikim naporima liječi prebolne rane nedavnog rata, koji je uništio ili ugrozio ogromni broj života naših sugrađana, svi smo mi pozvani pokazati svoje pravo lice, to jest u kojoj smo mjeri i s kojom odlučnošću u obrani, zaštiti i u promoviranju ljudskog života.

Kao vjernici i suradnici utjelovljenog Boga pozvani smo javno i jasno na djelu pokazati svoju vjerodostojnost. Ako nam je sam Bog Stvoritelj utjelovljenjem svoga Sina jasno pokazao koliko mu je stalo do „njegove slike i prilike" (Post 1,27) tj. do čovjeka, onda smo i mi zaduženi zalagati se za zaštitu i pomoć svakog života kada god bi i u kojem god bi obliku i mjeri on bio ugrožen. Jer čovjekova bogolikost, njegovo izvanredno dostojanstvo ima kao svoju nužnu posljedicu potrebu i nužnost zaštite i pomoći njegovu životu.

Ako se mi, kao članovi Crkve, zalažemo za život, za pravo na život koji je dostojan čovjeka, ne činimo time ništa posebno, jer se nalazimo na istoj univerzalnoj razini na kojoj se nalaze i svi drugi ljudi. Pravo na život nije pitanje samo jedne određene ideologije, jednog određenog svjetonazora niti je to pravo jedne vjerske zajednice. To je pravo čovjeka. To je njegovo najbitnije, najosnovnije pravo! Bog zapovijeda čovjeku: „Ne ubij!" (Izl 20,13). Ta je Božja zapovijed ujedno temeljni princip i norma moralnog zakona, koji je upisan u savjest svakog čovjeka. Mjerilo jedne civilizacijske sredine, jednog društva, koje je ujedno univerzalno, trajno mjerilo i obuhvaća sva vremena i sve kulture, sastoji se u odnosu te sredine prema životu. Društvo, sredina, država gdje se ne uvažava čovjek i njegovo pravo na dostojanstven život, nego se prezire i zanemaruje čovjek i njegova neotuđiva prava, takvo društvo i takva sredina zavrjeđuju da ih se naziva barbarskim, pa makar imala velike uspjehe na području privrede, tehnike, znanosti i umjetnosti.

Crkva, vjerna svome poslanju, kojeg je dobila od svoga božanskog Utemeljitelja Isusa Krista – unatoč slabostima i nevjeri mnogih svojih sinova i kćeri – uporno i ustrajno je sijala i unosila istinu o ljubavi prema čovjeku, prema ljudskom životu. Ona se trudila i trudi oko ublažavanja društvenih, etničkih i rasnih napetosti i trvenja među ljudima i narodima. Ona se zauzimala i zauzima za nerođene i rođene, za bolesne, napuštene, ostarjele, osamljene, nezbrinute, prognanike i izbjeglice, gurnute na rub društva i obespravljene svake vrste.

Crkva je učila i uči, i riječju i konkretnim djelima, najprije svoje članove, a onda i sve ljude dobre volje u sredini u kojoj djeluje, da ni jedan čovjek ne smije biti ni „počišćen", ni „očišćen", ni ubijen prije rođenja niti protjeran iz mjesta svog rođenja niti isključen iz svoje životne sredine, iz ljudske zajednice i gurnut na rub društva. Ona se zalagala i zalaže za svaki ljudski život od samog njegova začeća pod srcem majke, a zalaže i za svaki život dokle god on postoji, u svim njegovim fazama i okolnostima. Zalaže za utemeljenje i očuvanje zdravog braka i zdravih obitelji kao dragocjenih kolijevki za rađanje, očuvanje i podupiranje ljudskog života. Na razne načine bodri i pomaže i bračne parove i obitelji da budu otvoreni životu. Crkva ima srca i načina da pomogne mnogim samohranim majkama da začeto dijete pod svojim srcem, kao bogoliko stvorenje, vrlo često uz ne male poteškoće pa i prave drame donesu na svijet i s dodatnom ljubavlju podižu i odgajaju.

I naša domovinska Crkva, vjerna poslanju cijele Crkve, preko svojih duhovnih pastira dizala je i diže glas bodrenja, potpore i solidarnosti u korist rođenih i nerođenih ljudskih života, a poduzima u pojedinim svojim biskupijama i konkretne akcije materijalne pomoći i zbrinjavanja ugroženih života. Osobito se zauzimala i zauzima za mnogobrojne obespravljene svoje članove kao i druge ljude u sličnoj situaciji, kojima je zakonom jačega i drskijega oduzeto pravo na neka neupitna, osnovna ljudska prava, kao npr. pravo na rodno mjesto i život dostojan čovjeka u kolijevci njihova dolaska na svijet. Ne manje odlučno je dizala svoj upozoravajući glas u obranu i pravo nerođenog života, tražeći od aktualnih vlasti da pronađu i otvore nužne uvjete mladim ljudima da stupaju u bračne zajednice i rađaju nove živote.

Poznate su riječi velikog proroka suvremenog svijeta Sluge Božjeg Ivana Pavla II.: „Narod i država koji ubijaju svoju vlastitu djecu jesu narod i država bez budućnosti!" Svjedoci smo već dugi niz ratnih i poratnih godina u našoj zemlji dramatične borbe između civilizacije života i civilizacije smrti. Ta borba traje i danas. Za nas kršćane, ali i sve druge istinoljubive čovjekoljupce je izuzetno važno da izgrađujemo i širimo ‘kulturu života’, da iznalazimo kulturna djela i modele koji će propagirati i širiti veličinu i dostojanstvo ljudskog života, da gradimo i uspostavljamo znanstvene i odgojne ustanove koje će promicati pravu istinu i istiniti pogled o ljudskoj osobi, o bračnom i obiteljskom životu i vrijednosti. Potrebno je stvoriti udruge, organizacije i područja u kojima će se moći prakticirati u svakodnevlju milosrdna ljubav prema slabima, bolesnima, siromašnima i nerođenima.

Potrebne su nam udruge katoličkih muževa i žena, katoličkih bračnih parova i katoličkih obitelji te udruge katoličkih liječnika i medicinskih radnika, koje će u svojim statutima imati jasno izražene zadaće i ciljeve: proučavati i propagirati Evanđelje života, bogolikost čovjeka, ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Stavljanje svojih snaga u službu života ne smije se promatrati niti doživljavati tek kao neku privatnu stvar, nego kao temeljnu potrebu i zahtjev jednog pravednog i normalnog društva.

Napori u korist života moraju se očitovati na svim područjima dušobrižničkog djelovanja naših biskupijskih i župnih zajednica. Ljudski život, i rođeni i onaj koji se po planu Boga Stvoritelja treba tek roditi, ima pravo očekivati od nas Kristovih učenika da ga podržavamo, da ga hranimo i pravilno usmjeravamo prema njegovom konačnom cilju – sretnoj budućnosti. Svi ćemo, bez iznimke, odgovarati pred Božanskim Sucem kako smo se ponašali prema svakom ljudskom životu, prema svakom od njegove najmanje braće (usp. Mt 25,40).

Ovom prigodom u ime svih katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem iskrenu zahvalnost svima vama, svećenicima i drugima oko vas, koji se na razne načine trudite oko izgradnje „kulture života".
Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima onima u našoj Domovini koji s velikom sviješću odgovornosti prema Bogu, prema svojoj savjesti i prema svome narodu štite ljudski život i visoko cijene dostojanstvo braka i obitelji.
Zahvaljujem svim pomagačima zaklade „Da životu", koju smo ustanovili prije više godina, a koja pomaže naše hrabre bračne drugove, koji su spremni imati više djece.
Zahvaljujem i raznim karitativnim i molitvenim skupinama koje se mnogo trude oko pružanja pomoći mladim bračnim parovima kao i siromašnijim obiteljima.
Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkim osobama, kao i članovima obitelji koji su se istakli u spašavanju nerođenih života.

Sve Vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i ubuduće ljudski život u njegovoj sveobuhvatnosti! To je veliki zadatak i veliko poslanje za sve nas koje nam je povjerio sam Bog, Životvorac!

Neka Vas On nagradi svojim blagoslovom i svojim mirom!

Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH

Banja Luka, 28. siječnja 2010.