bazilika_sv._pavla.jpgOtvaranje Pavlovih vrata i paljenje Pavlova plamena bila su u subotu, 28. lipnja, u papinskoj bazilici Svetoga Pavla izvan zidina, dva trenutka-simbola, kojima je svečano označen početak Pavlove godine. Papa Benedikt XVI. upalio je vatru koja će, ispred kipa svetoga Pavla, gorjeti tijekom cijele Pavlove godine. Nakon toga Sveti je Otac otvorio Pavlova vrata. To nisu Sveta vrata, nego su za ovu priliku napravljena posebna vrata na kojima su prikazane scene iz života svetoga Pavla, a koje se izmjenjuju s natpisima na latinskome i grčkome jeziku. Otkrivši i otvorivši vrata, Sveti je Otac prvi prošao kroz njih i ušao u baziliku gdje je, u nazočnosti brojnih predstavnika pravoslavnih i protestantskih Crkvi, predvodio Večernju. Prvi dan godine posvećene svetome Pavlu, obilježila su još dva važna događaja: ponovno je, naime, otvorena obnovljena opatijska pinakoteka – koju je prvi posjetio Sveti Otac, i zabilježen je rekordni broj posjeta na web stranicu Pavlove godine.
„Učitelj narodâ“ – te se riječi otvaraju prema budućnosti, prema svim narodima i svim naraštajima – kazao je Sveti Otac u propovijedi na Večernjoj naglasivši kako Pavao za nas nije lik iz prošlosti, nego je on i za nas učitelj, apostol i glasnik Isusa Krista. Pavao želi razgovarati s nama – danas. Zbog toga sam odredio ovu posebnu „Pavlovu godinu“, kako bismo ga slušali i naučili od njega „vjeru i istinu“ u kojima su ukorijenjeni razlozi jedinstva među Kristovim učenicima – napomenuo je Papa te, osvrnuvši se na nazočnost brojnih izaslanika i predstavnika drugih Crkvi i crkvenih zajednica, izrazio veliku radost zbog toga što otvaranje Pavlove godine poprima i posebno ekumensko obilježje.
Koristeći se potom tekstovima iz Novoga zavjeta, Sveti je Otac govorio o unutarnjem izgledu svetoga Pavla, o obilježjima njegove naravi. Njegova vjera je osobno iskustvo Kristove ljubavi; ona je svijest o činjenici da se Krist nije suočio sa smrću zbog nečeg nepoznatog, nego iz ljubavi prema njemu, Pavlu. I kao Uskrsli, on ga i dalje voli – rekao je Papa. Njegova vjera znači biti pogođen Kristovom ljubavi koja ga potresa u dubini i preobražava ga. Njegova vjera nije teorija, mišljenje o Bogu i svijetu, nego je ona utjecaj Božje ljubavi na njegovo srce. Tako je ta ista vjera i ljubav prema Kristu. Sveti je Otac nadalje napomenuo kako mnogi svetoga Pavla prikazuju kao borbenoga čovjeka koji znade rukovati mačem riječi. Doista, na njegovu putu apostola nije nedostajalo raspravâ, on nije tražio površan sklad – primijetio je Papa. Istina je za njega bila prevelika da bi ju žrtvovao zbog nekog vanjskog uspjeha. Istina koju je iskusio u susretu s Uskrslim bila je za njega vrijedna borbe, progona i patnje. Ali ono što ga je najdublje poticalo, bila je ljubav Isusa Krista i želja prenositi tu ljubav na druge. Tako se glavne misli njegova navještaja shvaćaju jedino na temelju toga. Spomenuvši se potom riječi koje je Krist uputio Pavlu na putu prema Damasku, Sveti je Otac napomenuo kako progoneći Crkvu, Pavao progoni samoga Isusa. Isus se poistovjećuje s Crkvom, a u pitanju Uskrsloga: Saule, Saule, zašto me progoniš?, – koje je preobrazilo Saulov život – sadržan je cijeli nauk o Crkvi kao Kristovu tijelu. Crkva nije udruga koja želi promicati neku stvar. U njoj je riječ o osobi Isusa Krista koji je i kao Uskrsli ostao „tijelo“.
Podsjetivši na koncu na trpljenje svetoga Pavla, i na njegov poziv Timoteju da i on trpi zajedno s njime radi Evanđelja, Sveti je Otac istaknuo kako su zadaća naviještanja i poziv na trpljenje radi Krista neodvojivi. Poziv da bude učitelj naroda, istovremeno je, i nerazdvojno, poziv na trpljenje u zajedništvu s Kristom. U svijetu u kojemu laž ima moć, istina se plaća trpljenjem. Tko želi izbjeći patnju, držati ju daleko od sebe, on udaljuje i sam život i njegovu veličinu; on ne može biti služitelj istine, a tako ni vjere – napomenuo je Sveti Otac te dodao kako nema ljubavi bez patnje, bez odricanja samoga sebe, bez preoblikovanja i pročišćavanja sebe radi prave slobode. Tamo gdje nema ničega zbog čega vrijedi trpjeti, i sam život gubi vrijednost. Euharistija – središte našega kršćanstva – temelji se na Isusovoj žrtvi za nas; ona je rođena iz trpljenja zbog ljubavi koja je na Križu imala svoj vrhunac. A mi živimo od te ljubavi koja se daruje – naglasio je Sveti Otac te upravio Gospodinu zahvalu za svetoga Pavla, kojega je učinio svjetlom narodâ i učiteljem svih nas. (kta/rv)

bazilika_sv._pavla.jpgOtvaranje Pavlovih vrata i paljenje Pavlova plamena bila su u subotu, 28. lipnja, u papinskoj bazilici Svetoga Pavla izvan zidina, dva trenutka-simbola, kojima je svečano označen početak Pavlove godine. Papa Benedikt XVI. upalio je vatru koja će, ispred kipa svetoga Pavla, gorjeti tijekom cijele Pavlove godine. Nakon toga Sveti je Otac otvorio Pavlova vrata. To nisu Sveta vrata, nego su za ovu priliku napravljena posebna vrata na kojima su prikazane scene iz života svetoga Pavla, a koje se izmjenjuju s natpisima na latinskome i grčkome jeziku. Otkrivši i otvorivši vrata, Sveti je Otac prvi prošao kroz njih i ušao u baziliku gdje je, u nazočnosti brojnih predstavnika pravoslavnih i protestantskih Crkvi, predvodio Večernju. Prvi dan godine posvećene svetome Pavlu, obilježila su još dva važna događaja: ponovno je, naime, otvorena obnovljena opatijska pinakoteka – koju je prvi posjetio Sveti Otac, i zabilježen je rekordni broj posjeta na web stranicu Pavlove godine.
„Učitelj narodâ“ – te se riječi otvaraju prema budućnosti, prema svim narodima i svim naraštajima – kazao je Sveti Otac u propovijedi na Večernjoj naglasivši kako Pavao za nas nije lik iz prošlosti, nego je on i za nas učitelj, apostol i glasnik Isusa Krista. Pavao želi razgovarati s nama – danas. Zbog toga sam odredio ovu posebnu „Pavlovu godinu“, kako bismo ga slušali i naučili od njega „vjeru i istinu“ u kojima su ukorijenjeni razlozi jedinstva među Kristovim učenicima – napomenuo je Papa te, osvrnuvši se na nazočnost brojnih izaslanika i predstavnika drugih Crkvi i crkvenih zajednica, izrazio veliku radost zbog toga što otvaranje Pavlove godine poprima i posebno ekumensko obilježje.
Koristeći se potom tekstovima iz Novoga zavjeta, Sveti je Otac govorio o unutarnjem izgledu svetoga Pavla, o obilježjima njegove naravi. Njegova vjera je osobno iskustvo Kristove ljubavi; ona je svijest o činjenici da se Krist nije suočio sa smrću zbog nečeg nepoznatog, nego iz ljubavi prema njemu, Pavlu. I kao Uskrsli, on ga i dalje voli – rekao je Papa. Njegova vjera znači biti pogođen Kristovom ljubavi koja ga potresa u dubini i preobražava ga. Njegova vjera nije teorija, mišljenje o Bogu i svijetu, nego je ona utjecaj Božje ljubavi na njegovo srce. Tako je ta ista vjera i ljubav prema Kristu. Sveti je Otac nadalje napomenuo kako mnogi svetoga Pavla prikazuju kao borbenoga čovjeka koji znade rukovati mačem riječi. Doista, na njegovu putu apostola nije nedostajalo raspravâ, on nije tražio površan sklad – primijetio je Papa. Istina je za njega bila prevelika da bi ju žrtvovao zbog nekog vanjskog uspjeha. Istina koju je iskusio u susretu s Uskrslim bila je za njega vrijedna borbe, progona i patnje. Ali ono što ga je najdublje poticalo, bila je ljubav Isusa Krista i želja prenositi tu ljubav na druge. Tako se glavne misli njegova navještaja shvaćaju jedino na temelju toga. Spomenuvši se potom riječi koje je Krist uputio Pavlu na putu prema Damasku, Sveti je Otac napomenuo kako progoneći Crkvu, Pavao progoni samoga Isusa. Isus se poistovjećuje s Crkvom, a u pitanju Uskrsloga: Saule, Saule, zašto me progoniš?, – koje je preobrazilo Saulov život – sadržan je cijeli nauk o Crkvi kao Kristovu tijelu. Crkva nije udruga koja želi promicati neku stvar. U njoj je riječ o osobi Isusa Krista koji je i kao Uskrsli ostao „tijelo“.
Podsjetivši na koncu na trpljenje svetoga Pavla, i na njegov poziv Timoteju da i on trpi zajedno s njime radi Evanđelja, Sveti je Otac istaknuo kako su zadaća naviještanja i poziv na trpljenje radi Krista neodvojivi. Poziv da bude učitelj naroda, istovremeno je, i nerazdvojno, poziv na trpljenje u zajedništvu s Kristom. U svijetu u kojemu laž ima moć, istina se plaća trpljenjem. Tko želi izbjeći patnju, držati ju daleko od sebe, on udaljuje i sam život i njegovu veličinu; on ne može biti služitelj istine, a tako ni vjere – napomenuo je Sveti Otac te dodao kako nema ljubavi bez patnje, bez odricanja samoga sebe, bez preoblikovanja i pročišćavanja sebe radi prave slobode. Tamo gdje nema ničega zbog čega vrijedi trpjeti, i sam život gubi vrijednost. Euharistija – središte našega kršćanstva – temelji se na Isusovoj žrtvi za nas; ona je rođena iz trpljenja zbog ljubavi koja je na Križu imala svoj vrhunac. A mi živimo od te ljubavi koja se daruje – naglasio je Sveti Otac te upravio Gospodinu zahvalu za svetoga Pavla, kojega je učinio svjetlom narodâ i učiteljem svih nas. (kta/rv)