psovka.jpgNeki siromašan čovjek je ulicom nosio vreću brašna te slučajno očešao lijepo odjevena gospodina. Ovaj sastane i opsuje mu Boga. Siromašak se mirno okrene i reče : -Gospodine, ili se vladaj kako si odjeven pa ne psuj ili svuci to sa sebe, odjeni u prnje pa budi prostak kako i govoriš!

Netko bi rekao "lijepo naše horvatko jezik", što već ima prizvuk sarkazma i aludira na mađarski. Ali što bi naginjalo na kineski, jer Splitom šeću dva Kineza i razgovaraju – kineski, kako bi drugačije? Ipak, malo-malo pa izgovore nekoliko hrvatskih riječi. Na našu sramotu njih su prvo naučili, jer ih najčešće čuju.

Razgovaraju kineski, a psuju – dakako, hrvatski!

Vlč. R. Pavličić u svojoj knjizi o psovki – iz koje su i uzeta dva primjera – ukazuje na groznu istinu, poražavajuću za nas Hrvate: Musliman ne psuje Muhameda, ni budista Budu. Čak ni komunista ne psuje Marksa ili Lenjina. Nitko riječima ne vrijeđa onoga koga kažu da slijede, čije ideje kažu da slijede, samo Hrvat kršćanin psuje sve – svoga Boga, Spasitelja, Njegovu Majku, sve svece koji mu padnu na pamet, a o zemaljskom ocu ili majci da se ne govori! Kakvi smo mi to ljudi? Jesu li Hrvati nekakav izrod? U svakom slučaju kod nas je nešto nenormalno – u svakodnevnom govoru. Zar je ovo normalno?

Jedan frajer "sočno" opsuje Boga, ali odmah primijeti da je u blizini katolički svećenik, i odmah mu priđe i počne se izvinjavati: "Zaista, vjerujte, ali zaista vas nisam vidio!… Oprostite, molim vas, tako mi je žao"! Žao mu je – čega? Zar svećenika? Ne… Žao mu je vlastitog ugleda, jer što će taj svećenik sad misliti o njemu? A što može drugo nego da je nekulturan, vulgaran, i ono najgore grješnik! Psovač, kojemu je daleko više stalo do vlastita ugleda u svećenikovim očima nego do Božjega kojeg je ukaljao, uvrijedio! Stalo mu je do osobnog dostojanstva, a što je s Božjim? Da je i truna svjestan Božjeg dostojanstva, ni njegovo nikad ne bi bilo ukaljano ovom psovkom.

Po tekstovima s foruma vidimo da mnogi mladi odlaze, da ne poštuju Zapovijedi…ni Božje ni Crkvene. Mnoge ankete pokazuju da mnogi od njih puše, piju alkohol, a koliki od njih psuju? Vjerojatno većina. To pod nastavom nisu učili. U svome društvu? Vjerojatno. No, koliko su puta čuli psovku u svojoj obitelji još u ranom djetinjstvu – od svojih roditelja, starije braće, rodbine? Koliki su roditelji sami učili dječicu da psuju da bi nasmijali prijatelje?!!

Obitelj – osnovna ćelija ljudskog društva. I za one Kineze, dakako, no sredina u kojoj se krećemo kao odrasli je ona šira "ćelija" društva. I tu sad ima jedan paradoks:

"S kim si, takav si" – poznata je uzrečica.

ZAŠTO onaj negativac djeluje tako da pozitivac počinje gubiti "pozitivni naboj" i uskoro je usvojio sve ili većinu negativnih odlika onog prvog? Ne događa se obrnuto – zbog čega?

Jesmo li predisponirani usvajati negativnosti? Čime?

Psuje se iz navike – kažu. Dakako! A ta navika je zarazna, grozna, prijemčiva, naročito na mlađi naraštaj. Pa kad je jedan svećenik izdržao 15-ak minuta i izbrojio 154 puta opsovano Božje Ime – za vrijeme nogometne utakmice devetero djece – treba li tu ikakav "komentar"?

Može li se išta reći, kad psuju svi naraštaji, od djece do staraca, i to baš sve, od majke i oca do svetaca i Boga(užasna je i pomisao zaći u grozote ostalih psovki)!

Kad bi se doista svaki psovač morao odjenuti u prnje, kao u uvodu, naše bi ulice bile pune dronjavih, u krpe odjevenih… A Kinezi i ostali inozemni gosti u ovo vrijeme godišnjih odmora, zasigurno ne bi ulagali trud kopirajući neke "klošare"?

Ovo "klošari" zasigurno mora vrijeđati te siromašne ljude, koji se trude da prežive – kopajući po smeću. Kad bi postojala mogućnost preživljavanja pri kopaju smeća što svakodnevno ispada iz naših ljudskih usta, ne bismo li brzo postali bogati? I valjda onda ne bi bilo razloga psovati Boga!

Zar ga sada ima?

Zdrave

psovka.jpgNeki siromašan čovjek je ulicom nosio vreću brašna te slučajno očešao lijepo odjevena gospodina. Ovaj sastane i opsuje mu Boga. Siromašak se mirno okrene i reče : -Gospodine, ili se vladaj kako si odjeven pa ne psuj ili svuci to sa sebe, odjeni u prnje pa budi prostak kako i govoriš!

Netko bi rekao "lijepo naše horvatko jezik", što već ima prizvuk sarkazma i aludira na mađarski. Ali što bi naginjalo na kineski, jer Splitom šeću dva Kineza i razgovaraju – kineski, kako bi drugačije? Ipak, malo-malo pa izgovore nekoliko hrvatskih riječi. Na našu sramotu njih su prvo naučili, jer ih najčešće čuju.

Razgovaraju kineski, a psuju – dakako, hrvatski!

Vlč. R. Pavličić u svojoj knjizi o psovki – iz koje su i uzeta dva primjera – ukazuje na groznu istinu, poražavajuću za nas Hrvate: Musliman ne psuje Muhameda, ni budista Budu. Čak ni komunista ne psuje Marksa ili Lenjina. Nitko riječima ne vrijeđa onoga koga kažu da slijede, čije ideje kažu da slijede, samo Hrvat kršćanin psuje sve – svoga Boga, Spasitelja, Njegovu Majku, sve svece koji mu padnu na pamet, a o zemaljskom ocu ili majci da se ne govori! Kakvi smo mi to ljudi? Jesu li Hrvati nekakav izrod? U svakom slučaju kod nas je nešto nenormalno – u svakodnevnom govoru. Zar je ovo normalno?

Jedan frajer "sočno" opsuje Boga, ali odmah primijeti da je u blizini katolički svećenik, i odmah mu priđe i počne se izvinjavati: "Zaista, vjerujte, ali zaista vas nisam vidio!… Oprostite, molim vas, tako mi je žao"! Žao mu je – čega? Zar svećenika? Ne… Žao mu je vlastitog ugleda, jer što će taj svećenik sad misliti o njemu? A što može drugo nego da je nekulturan, vulgaran, i ono najgore grješnik! Psovač, kojemu je daleko više stalo do vlastita ugleda u svećenikovim očima nego do Božjega kojeg je ukaljao, uvrijedio! Stalo mu je do osobnog dostojanstva, a što je s Božjim? Da je i truna svjestan Božjeg dostojanstva, ni njegovo nikad ne bi bilo ukaljano ovom psovkom.

Po tekstovima s foruma vidimo da mnogi mladi odlaze, da ne poštuju Zapovijedi…ni Božje ni Crkvene. Mnoge ankete pokazuju da mnogi od njih puše, piju alkohol, a koliki od njih psuju? Vjerojatno većina. To pod nastavom nisu učili. U svome društvu? Vjerojatno. No, koliko su puta čuli psovku u svojoj obitelji još u ranom djetinjstvu – od svojih roditelja, starije braće, rodbine? Koliki su roditelji sami učili dječicu da psuju da bi nasmijali prijatelje?!!

Obitelj – osnovna ćelija ljudskog društva. I za one Kineze, dakako, no sredina u kojoj se krećemo kao odrasli je ona šira "ćelija" društva. I tu sad ima jedan paradoks:

"S kim si, takav si" – poznata je uzrečica.

ZAŠTO onaj negativac djeluje tako da pozitivac počinje gubiti "pozitivni naboj" i uskoro je usvojio sve ili većinu negativnih odlika onog prvog? Ne događa se obrnuto – zbog čega?

Jesmo li predisponirani usvajati negativnosti? Čime?

Psuje se iz navike – kažu. Dakako! A ta navika je zarazna, grozna, prijemčiva, naročito na mlađi naraštaj. Pa kad je jedan svećenik izdržao 15-ak minuta i izbrojio 154 puta opsovano Božje Ime – za vrijeme nogometne utakmice devetero djece – treba li tu ikakav "komentar"?

Može li se išta reći, kad psuju svi naraštaji, od djece do staraca, i to baš sve, od majke i oca do svetaca i Boga(užasna je i pomisao zaći u grozote ostalih psovki)!

Kad bi se doista svaki psovač morao odjenuti u prnje, kao u uvodu, naše bi ulice bile pune dronjavih, u krpe odjevenih… A Kinezi i ostali inozemni gosti u ovo vrijeme godišnjih odmora, zasigurno ne bi ulagali trud kopirajući neke "klošare"?

Ovo "klošari" zasigurno mora vrijeđati te siromašne ljude, koji se trude da prežive – kopajući po smeću. Kad bi postojala mogućnost preživljavanja pri kopaju smeća što svakodnevno ispada iz naših ljudskih usta, ne bismo li brzo postali bogati? I valjda onda ne bi bilo razloga psovati Boga!

Zar ga sada ima?

Zdrave