bendictus.jpgPapa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na općoj audijenciji nastavio razmišljanje o svetome Pavlu, apostolu naroda. Zbog velikog broja hodočasnika audijencija je održana na Trgu svetoga Petra. Draga braćo i sestre, poštovanje i čast što ju je Pavao uvijek pokazivao prema Dvanaestorici nije se umanjila kad je jasno branio istinu Evanđelja, koje nije ništa drugo doli Isus Krist, Gospodin. Danas želimo zastati nad dva događaja iz kojih je vidljivo poštovanje i istodobno sloboda kojom se Pavao obraća Kefi i ostalim apostolima. Riječ je o takozvanom Jeruzalemskom "saboru" i o događaju u Antiohiji Sirijskoj, o čemu se govori u Poslanici Galaćanima. Svaki crkveni sabor i sinoda "događaj su Duha", a za njegova održavanja dolaze na vidjelo potrebe cijeloga naroda Božjega. Iskusili su to svi koji su osobno primili taj dar da sudjeluju na II. vatikanskom saboru – kazao je Sveti Otac.
Stoga sveti Luka, izvješćujući nas o tom prvom saboru Crkve koji je održan u Jeruzalemu, ovako započinje pismo što su ga apostoli tom prigodom poslali kršćanskim zajednicama u dijaspori: "Zaključismo Duh Sveti i mi…" (Dj 15,28). Duh koji djeluje u Crkvi, za ruku vodi apostole dok polaze novim putovima u ostvarenje njegovih nauma: On je prvotni graditelj u izgradnji Crkve. Pa ipak, jeruzalemski sastanak održavao se u trenutku nemale napetosti unutar zajednica s kršćanskih početaka. Valjalo je, naime, odgovoriti na pitanje treba li zahtijevati od pogana koji su pristajali uz Isusa Krista, Gospodina, obrezanje ili ih je dopušteno osloboditi od Mojsijeva Zakona, pa onda i od obrezanja. O tom jeruzalemskom skupu izvješćuje i sveti Pavao u Gal 2,1-10: četrnaest godina nakon susreta s Uskrslim na putu za Damask – u drugoj smo polovici 40-ih godina – Pavao s Barnabom kreće iz Antiohije Sirijske i uzima kao pratitetlja Tita, svoga vjernoga suradnika koji, premda grčkoga podrijetla, nije bio prisiljen na obrezanje da bi ušao u Crkvu nastavio ja nadalje Papa.
Nakon što je Dvanaestorici, označenima kao najuglednije osobe, izložio svoje evanđelje slobode od Zakona, Pavao u Poslanici Galaćanima s malo riječi opisuje tijek sabora: s entuzijazmom napominje da su evanđelje slobode potvrdili Jakov, Kefa i Ivan, "smatrani stupovima", koji su mu pružili desnicu zajedništva. Ako, kao što smo primijetili, za Luku jeruzalemski sabor predstavlja djelovanje Duha, za Pavla on predstavlja konačno priznanje slobode koju su prihvatili svi oni koji su u saboru sudjelovali: to je sloboda od obveza koje proistječu iz obrezanja i Zakona; ona sloboda za koju nas je "Krist oslobodio", da ostanemo slobodni i da ne dopustimo više da nam bude nametnut jaram ropstva. Dva načina kako Pavao i Luka opisuju sastanak u Jeruzalemu povezana su osloboditeljskim djelovanjem Duha, jer "gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda", reći će Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima – istaknuo je Benedikt XVI.
Ipak, kršćanska se sloboda nikad ne poistovjećuje s razuzdanošću ili samovoljom po kojoj se čini ono što se želi; ona se ostvaruje u istinskom služenju braći, ponajprije u služenju onima najpotrebitijima. Stoga se Pavlovo izvješće o ovom saboru zaključuje spominjanjem preporuke što su mu je dali apostoli: "Samo neka se sjećamo siromaha, što sam vjerno i činio" (Gal 2,10). Svaki sabor rađa se iz Crkve i Crkvi se vraća: u ovom slučaju vraća joj se brigom za siromahe, pri čemu se, na temelju Pavlovih riječi u njegovim poslanicama, u prvom redu misli na one u jeruzalemskoj Crkvi. U brizi za siromahe, potvrđenoj naročito u Drugoj poslanici Korinćanima i u zaključnom dijelu Poslanice Rimljanima , Pavao pokazuje vjernost odlukama koje su sazrele za jeruzalemske skupštine – rekao je Benedikt XVI.
Drugi je događaj poznati sukob u Atniohiji, u Siriji, koji govori kakvu nutarnju slobodu imao Pavao. Pitanje je bilo: kako se ponašati u odnosu na zajedništvo stola između vjernika židovskog podrijetla i onih poganskoga roda? Ispočetka Kefa je dijelio stol s jednima i drugima; no po dolasku nekih kršćana povezanih s Jakovom, "bratom Gospodinovim" (Gal 1,19), Petar je počeo izbjegavati zajedničko blagovanje s poganima, kako ne bi sablaznio one koji su nastavili obdržavati zakone o čistoći hrane. Njegovu odluku podržao je i Barnaba. Takvo je ponašanje potaklo oštru Pavlovu reakciju, koji je došao do toga da je Petra i ostale optužio za licemjerje: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 2,14). Pavao je zapravo u vidu imao stvari različite od onih koje su bile na umu Petru i Barnabi. Za njih dvojicu, odvojenost pogana predstavljala je oblik brige za vjernike iz židovstva, kako ih se ne bi sablaznilo. Za Pavla to je, međutim, predstavljalo opasnost da se krivo razumije univerzalno spasenje koje je ponuđeno u Kristu kako poganima tako i Židovima podcrtao ja Sveti Otac.
Sukob u Antiohiji pokazao se, dakle, kao pouka kako za Petra tako i za Pavla. Samo iskreni dijalog, otvoren istini Evanđelja, mogao je upraviti hod Crkve: "Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14,17). Pouka je to koju moramo naučiti i mi: različitim karizmama povjerenim Petru i Pavlu, dopustimo da nas vodi Duh, tražeći da živimo u slobodi koja se daruje služenjem braći. Temeljna briga mora uvijek ostati da se ponašamo prema istini Evanđelja, kako je to nepokolebljivom hrabrošću činio Pavao u svim okolnostima – ovim je riječima završio svoju katehezu Benedikt XVI. (kta/rv)

bendictus.jpgPapa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na općoj audijenciji nastavio razmišljanje o svetome Pavlu, apostolu naroda. Zbog velikog broja hodočasnika audijencija je održana na Trgu svetoga Petra. Draga braćo i sestre, poštovanje i čast što ju je Pavao uvijek pokazivao prema Dvanaestorici nije se umanjila kad je jasno branio istinu Evanđelja, koje nije ništa drugo doli Isus Krist, Gospodin. Danas želimo zastati nad dva događaja iz kojih je vidljivo poštovanje i istodobno sloboda kojom se Pavao obraća Kefi i ostalim apostolima. Riječ je o takozvanom Jeruzalemskom "saboru" i o događaju u Antiohiji Sirijskoj, o čemu se govori u Poslanici Galaćanima. Svaki crkveni sabor i sinoda "događaj su Duha", a za njegova održavanja dolaze na vidjelo potrebe cijeloga naroda Božjega. Iskusili su to svi koji su osobno primili taj dar da sudjeluju na II. vatikanskom saboru – kazao je Sveti Otac.
Stoga sveti Luka, izvješćujući nas o tom prvom saboru Crkve koji je održan u Jeruzalemu, ovako započinje pismo što su ga apostoli tom prigodom poslali kršćanskim zajednicama u dijaspori: "Zaključismo Duh Sveti i mi…" (Dj 15,28). Duh koji djeluje u Crkvi, za ruku vodi apostole dok polaze novim putovima u ostvarenje njegovih nauma: On je prvotni graditelj u izgradnji Crkve. Pa ipak, jeruzalemski sastanak održavao se u trenutku nemale napetosti unutar zajednica s kršćanskih početaka. Valjalo je, naime, odgovoriti na pitanje treba li zahtijevati od pogana koji su pristajali uz Isusa Krista, Gospodina, obrezanje ili ih je dopušteno osloboditi od Mojsijeva Zakona, pa onda i od obrezanja. O tom jeruzalemskom skupu izvješćuje i sveti Pavao u Gal 2,1-10: četrnaest godina nakon susreta s Uskrslim na putu za Damask – u drugoj smo polovici 40-ih godina – Pavao s Barnabom kreće iz Antiohije Sirijske i uzima kao pratitetlja Tita, svoga vjernoga suradnika koji, premda grčkoga podrijetla, nije bio prisiljen na obrezanje da bi ušao u Crkvu nastavio ja nadalje Papa.
Nakon što je Dvanaestorici, označenima kao najuglednije osobe, izložio svoje evanđelje slobode od Zakona, Pavao u Poslanici Galaćanima s malo riječi opisuje tijek sabora: s entuzijazmom napominje da su evanđelje slobode potvrdili Jakov, Kefa i Ivan, "smatrani stupovima", koji su mu pružili desnicu zajedništva. Ako, kao što smo primijetili, za Luku jeruzalemski sabor predstavlja djelovanje Duha, za Pavla on predstavlja konačno priznanje slobode koju su prihvatili svi oni koji su u saboru sudjelovali: to je sloboda od obveza koje proistječu iz obrezanja i Zakona; ona sloboda za koju nas je "Krist oslobodio", da ostanemo slobodni i da ne dopustimo više da nam bude nametnut jaram ropstva. Dva načina kako Pavao i Luka opisuju sastanak u Jeruzalemu povezana su osloboditeljskim djelovanjem Duha, jer "gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda", reći će Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima – istaknuo je Benedikt XVI.
Ipak, kršćanska se sloboda nikad ne poistovjećuje s razuzdanošću ili samovoljom po kojoj se čini ono što se želi; ona se ostvaruje u istinskom služenju braći, ponajprije u služenju onima najpotrebitijima. Stoga se Pavlovo izvješće o ovom saboru zaključuje spominjanjem preporuke što su mu je dali apostoli: "Samo neka se sjećamo siromaha, što sam vjerno i činio" (Gal 2,10). Svaki sabor rađa se iz Crkve i Crkvi se vraća: u ovom slučaju vraća joj se brigom za siromahe, pri čemu se, na temelju Pavlovih riječi u njegovim poslanicama, u prvom redu misli na one u jeruzalemskoj Crkvi. U brizi za siromahe, potvrđenoj naročito u Drugoj poslanici Korinćanima i u zaključnom dijelu Poslanice Rimljanima , Pavao pokazuje vjernost odlukama koje su sazrele za jeruzalemske skupštine – rekao je Benedikt XVI.
Drugi je događaj poznati sukob u Atniohiji, u Siriji, koji govori kakvu nutarnju slobodu imao Pavao. Pitanje je bilo: kako se ponašati u odnosu na zajedništvo stola između vjernika židovskog podrijetla i onih poganskoga roda? Ispočetka Kefa je dijelio stol s jednima i drugima; no po dolasku nekih kršćana povezanih s Jakovom, "bratom Gospodinovim" (Gal 1,19), Petar je počeo izbjegavati zajedničko blagovanje s poganima, kako ne bi sablaznio one koji su nastavili obdržavati zakone o čistoći hrane. Njegovu odluku podržao je i Barnaba. Takvo je ponašanje potaklo oštru Pavlovu reakciju, koji je došao do toga da je Petra i ostale optužio za licemjerje: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 2,14). Pavao je zapravo u vidu imao stvari različite od onih koje su bile na umu Petru i Barnabi. Za njih dvojicu, odvojenost pogana predstavljala je oblik brige za vjernike iz židovstva, kako ih se ne bi sablaznilo. Za Pavla to je, međutim, predstavljalo opasnost da se krivo razumije univerzalno spasenje koje je ponuđeno u Kristu kako poganima tako i Židovima podcrtao ja Sveti Otac.
Sukob u Antiohiji pokazao se, dakle, kao pouka kako za Petra tako i za Pavla. Samo iskreni dijalog, otvoren istini Evanđelja, mogao je upraviti hod Crkve: "Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14,17). Pouka je to koju moramo naučiti i mi: različitim karizmama povjerenim Petru i Pavlu, dopustimo da nas vodi Duh, tražeći da živimo u slobodi koja se daruje služenjem braći. Temeljna briga mora uvijek ostati da se ponašamo prema istini Evanđelja, kako je to nepokolebljivom hrabrošću činio Pavao u svim okolnostima – ovim je riječima završio svoju katehezu Benedikt XVI. (kta/rv)