pastir_dobri_krist.jpgČetvrta uskrsna nedjelja – u Crkvi je poznata i kao nedjelja Dobrog Pastira. Kao takva ona je tradicionalno posvećena molitvi i razmišljanju o duhovnim zvanjima.

pastir_dobri_krist.jpgČetvrta uskrsna nedjelja – u Crkvi je poznata i kao nedjelja Dobrog Pastira. Kao takva ona je tradicionalno posvećena molitvi i razmišljanju o duhovnim zvanjima. Na prvi pogled možda neobično. Zašto baš povezivati Dobrog Pastira i duhovno zvanje? Mogao se izabrati i bilo koji drugi dan, možda neki malo bliži suvremenom čovjeku. Pa ipak, ako zastanemo na trenutak i razmislimo razlozi počinju nicati pred nama.

Dobri Pastir – jer Isus poznaje i poziva svaku ovcu po imenu, svakome od nas upućuje poziv, bez obzira kakav on bio, drugačijim riječima, na drugi način, s drugačijim poslanjem…

Dobri Pastir – jer među ljudima bira one koji će u Njegovo ime biti pastiri – koji će više primiti, ali će se od njih više i tražiti, oni koji će nositi teška bremena odgovornosti za druge, ali i radost povjerenja koje im je iskazano, oni kojima će uvijek biti stalo, koji će uvijek htjeti, koji će ići naprijed ne pitajući za cijenu…

Dobri Pastir – onaj koji je tražio izgubljenu ovcu, ma kako daleko ona odlutala i ma kako malo ona zaslužila to traženje…Dobri Pastir treba ljude koje čini pastirima kako bi tražili izgubljene po bespućima svijeta…

Isus i danas poziva tolike mladiće i djevojke da ga izbliza slijede. Papa Benedikt XVI. u svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan molitve za zvanja, navodeći riječi blaženog pape Ivana Pavla II., kaže: “Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, (…) a Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Pastores dabo vobis, 41). Zato je važno hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećeništvo i redovništvo, “da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi”. Također, nastavlja papa, “potrebno je da čitava mjesna Crkva bude sve osjetljivija i pozornija prema pastoralu zvanja, odgajajući na obiteljskoj i župnoj razini kao i na razini udruga, napose djevojčice, dječake i mlade ljude”.

“Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3, 20). Koliko li samo kucanja, a da se vrata nisu otvorila zbog straha, obzira, nesigurnosti? Koliko li neostvarenih susreta – gozbi, a gladnih i osamljenih srdaca? Zar nije naš život i naše življeno svećeništvo i redovništvo jedan utjelovljeni i vidljivi znak poput onih snažnih riječi Ivana Pavla II., upućenih upravo mladima: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Otvorite svoja srca, svoje živote, svoje sumnje i poteškoće, svoje radosti i osjećaje njegovoj spasonosnoj snazi, i dopustite mu da uđe u vaša srca. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjekovoj nutrini. Jedini On to zna! Dopustite da Krist vlada vašim mladim životima, služite mu s ljubavlju. Služiti Kristu je sloboda!” (Usp. Homiliju prigodom otvaranja Velikog Jubileja).

Dragi mladi! Lijepo je biti svećenik, lijepo je biti redovnik, lijepo je biti redovnica! Uistinu, neizmjerna je radost i sreća služiti Bogu i braći ljudima!