caritas.jpgPoruka predsjednika Caritasa BKBiH za Nedjelju

Caritasa – 14.12.2014.

“Ja sam Glas koji viče u pustinji.” (Iv 1,23)To su riječi Ivana Krstitelja. On sebe smatra pretečom koji priprema dolazak Krista kao Spasitelja svakog čovjeka.

Drama ljudskog roda

I u Ivanovo vrijeme bilo je, a i u ovom našem vremenu ima, različitih vrsta pustinja. Ima vidljivih, izvanjskih pustinjâ siromaštva, ima pustinjâ gladovanja i žeđi. Ima pustinjâ napuštenosti, pustinjâ samoće. Ima pustinjâ koje su posljedice iznevjerene, prezrene ljubavi. Ima i unutarnjih duhovnih pustinja: pustinja nevjere, pustinja pomrčine Božje nazočnosti i utjehe, pustinja prazne duše. Sve te pustinje ne poznaju i ne uvažavaju čovjeka kao bogoliko stvorenje, njegovo dostojanstvo niti njegovu životnu situaciju i njegov životni put. Danas se u svijetu, a i u našoj životnoj sredini izvanjske pustinje sve više šire zato jer nutarnje pustinje postaju sve veće, sve češće i sve utjecajnije sa svojim dramatičnim posljedicama. Isus i nevolje ljudi Od Ivana Krstitelja naviješteni Isus Krist došao je i u nutarnje i u izvanjske pustinje čovječanstva. Poslan je i pomazan od Duha Svetoga da te pustinje oživi, da iscijeli srca slomljena (usp. Lk 4,18), da uspravi zgaženog, da otare suzu s lica tužnog, da objavi definitivno Božju istinu o čovjeku kao Božjem miljeniku. Da nas pouči kako je svima nama ljudima jedan zajednički Otac – a mi se međusobno trebamo smatrati braćom, – sretni što imamo i Oca i braću odn. sestre. Svojim naukom i svojim djelima jasno je svima dao do znanja da je Bog Ljubav i da je svatko od nas, svaki čovjek plod te Ljubavi. Svatko od nas ljudi ima u sebi sposobnost ljubiti Boga, svoga Stvoritelja, a to mu je i dužnost. Tu svoju ljubav prema Bogu svaki čovjek treba a i može izraziti u svojim djelima ljubavi prema svome bližnjem, osobito onome za kojega sazna da je u potrebi, u nevolji, bilo duhovnoj, duševnoj ili tjelesnoj. Tko ima osjećaja za potrebe drugih, taj izlazi iz svoje samoće i zatvorenosti snagom djelovanja Božje ljubavi u sebi. On stupa u zajedništvo s drugim ljudima, a to zajedništvo je prijeki lijek protiv bolesti sebičnosti koja može postati smrtonosna za ljudsku dušu. – Zajedništvo s Bogom i s braćom ljudima koje je također

Bog stvorio istinska je Radosna vijest za čovjeka i čovječanstvo.

U ovoj našoj životnoj sredini mnogi ljudi trpe zbog raznih životnih nevolja. Jedna od osobitih nevolja je siromaštvo. Statistike pokazuju da oko 18 % stanovništva u našoj zemlji živi u nekom relativnom siromaštvu koje podrazumijeva onaj minimum za preživljavanje. Čak 15 % stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu po kojem osobe nemaju dovoljno za život i ovisne su od pomoći drugih. Nažalost nema nikakve naznake da bi se tako veliko siromaštvo smanjivalo uslijed još uvijek nesređenog političkog uređenja zemlje, koje uzrokuje teško ekonomsko i socijalno stanje mnogih od nas.

Kršćani i nevolje ljudi

Isusove riječi: „Što se učinili jednomu od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili“ (Mt 25, 40) poticale su kršćane od samih početaka Crkve da se zauzmu za siromašne, obespravljene i prezrene, bolesne i sve druge koji pate bilo na tijelu ili na duši. Brigu za potrebite svake vrste uzeli su Isusovi učenici veoma ozbiljno kao svoju zadaću što je bilo vidljivo u prvoj kršćanskoj zajednici. Poznata je primjedba pogana, tj. nekršćana iz prvih stoljeća, koji su, gledajući kršćane i njihovu međusobnu solidarnost, govorili: „Gle, kako se ljube!“ Takva se praksa očitovala i kasnije, u životu i djelovanju bezbrojnih kršćana tijekom duge povijesti Crkve. A očituje se – hvala Bogu – i u naše vrijeme, u brojnim slučajevima – i među nama.

Kršćanska solidarnost na djelu

Kao primjer navest ću sljedeće: Ohrabrujući je podatak koji je rezultat istraživanja siromaštva u Bosni i Hercegovini što ga je provodio Caritas BKBiH, da se 60,1 % obitelji koje su sudjelovale u tom istraživanju, izrazilo kako je spremno pomoći drugim članovima svoje zajednice koji se nalaze u stanju socijalne potrebe ili u nekoj drugoj nevolji.

U jednom ovakvom siromašnom društvu kao što je naše, potrebno je stalno isticati kršćansku solidarnost koja je povezana s našom kršćanskom odgovornošću. Oblik kršćanske solidarnosti i naše zajedničke odgovornosti osobito je jasno izrazio sv. papa Ivan Pavao II., i to mnogo puta i u različitim prigodama.

U ovogodišnjim katastrofalnim poplavama u nekim dijelovima naših (nad)biskupija, koje još uvijek pamtimo, bilo je pogođeno brojno pučanstvo koje je moralo napustiti svoje, ne rijetko nakon rata tek izgrađene domove. Spašavajući vlastite živote izgubili su mnoga materijalna dobra koja su svojim radom mukotrpno stjecali. Za povratak u svoje domove potrebna im je organizirana solidarnost mnogih. Svi oni, koji su pogođeni tom katastrofom, imaju pravo na solidarnost. Nakon poplava najveći dio pogođenog pučanstva prepušten je nažalost samom sebi. Društvene institucije u našoj zemlji pokazale su svoju slabost, nedovoljnu organiziranosti i učinkovitost radi aktualne političke i ekonomske situacije. Bez istinske organizirane solidarnosti od strane svih ljudi plemenita i otvorena srca ti jadni nastradali ljudi izgubit će i ono što im je nakon poplava ostalo, a oni će lako pasti u očaj i krajnju bijedu.

Trebamo imati na umu da je svaki od nas mogao biti u njihovoj koži i njihovoj situaciji.

Solidarnost župne zajednice

Da bi bila što učinkovitija, važno je da se naša kršćanska solidarnost oblikuje unutar naše župne zajednice. To pretpostavlja postojanje župnog Caritasa i njegovih konkretnih programa. Umreženost tih programa župnih Caritasa predstavlja jezgru svih vidova naše učinkovite kršćanske solidarnosti. U crkvenoj praksi karitativna djela ljubavi se ne trebaju svesti samo na djela milosrđa nego su ona ponajprije izričaj našeg svjedočenja koje izlazi iz pravednosti i solidarnosti.

Caritas naše Biskupske konferencije, tj. Caritasi svih naših (nad)biskupija pokazali su i ovaj put svijetlu

stranu kršćanske solidarnosti. Uz pomoć Caritasove mreže u mnogim zemljama te drugih donatora naš Caritas je učinkovito pristupio smanjenju siromaštva u našoj zemlji i saniranju šteta nastalih u nedavnim poplavama. Zato smo zahvalni svim dobrotvorima koji su preko našeg Caritasa iskazali svoju veliku i učinkovitu solidarnost sa mnogim poplavljenima. U našoj životnoj sredini imamo još mnogo bolesnih, gladnih, nezaposlenih, bez krova nad glavom i opterećenih mnogim drugim životnim nevoljama. Što nam je činiti?

Papa Benedikt XVI. je nama biskupima iz Bosne i Hercegovine na našem zajedničkom susretu („ad limina apostolorum“) s njime 24. veljače 2006. između ostalog rekao i ovo: „Ljubav, da bi na duhovnom planu bila plodna, ne treba jednostavno slijediti zemaljske zakone, već dopuštati da bude prosvijetljena od istine koja je Bog, te se primijeniti u onoj najvećoj mjeri pravednosti koja je milosrđe. Budete li djelovali u ovom duhu, moći ćete radosni nastaviti izvršavati povjereno

 vam poslanje, doprinoseći zacjeljivanju još uvijek otvorenih rana te rješavanju sukoba i podjela, nasljeđe prošlih vremena“.

Samo onaj narod, koji Boga, objavljenog, – osobito u Isusu Kristu, – dobro pozna i uvažava, te brani i promiče duhovne i moralne vrijednosti, može sebi osigurati mirnu i sigurnu budućnost. On može postati pokretačka snaga za pravedni i trajni mir i za druge narode oko sebe.

Draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju, na treću adventsku nedjelju, u „predvečerje“ dragog nam blagdana Božića, Caritas naše Biskupske konferencije tradicionalno moli za vašu pomoć. Puno je ljudi do sada primilo prijeko potrebnu pomoć od našeg Caritasa upravo radi vašeg darežljivog srca. Koliko je ljudi našlo izlaz iz svoje nevolje upravo kroz karitativnu pomoć koja im je stigla. Caritas će pomoći i ondje gdje je anonimnost i gdje su krizna područja. Žrtvujemo li svoje vrijeme pružajući konkretnu pomoć nekome u potrebi ili pak dadnemo li svoj dar u novcu ili nekom konkretnom obliku, sve je to dobro i dragocjeno u Božjim očima. U svemu nalazimo Krista koji nas susreće u našim bližnjima, jer je On sâm rekao: „Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće meni ste učinili“ (Mt 25,40). Otvorimo se i ovaj put Božjem Duhu da nas On zahvati i potakne na djelotvornu ljubav, na vjerodostojnu kršćansku solidarnost! Gospodin Isus Krist, čiji povijesni dolazak među ljude slavimo na Božić, želi u određenom smislu trajno dolaziti na zemlju i na njoj djelovati spasonosno. On trajno kuca i na vrata našeg srca i pita nas: jesi li spreman dati mi svoje tijelo, svoje srce, svoju ljubav, svoj život? – Isus bi i po nama želio ući u živote i u sudbine ljudi oko nas i usrećiti ih. Ž On traži kod nas prostor za svoje stanovanje i spasiteljsko djelovanje! Nemojmo ga odbiti, nego Mu se i ubuduće stavimo na raspolaganje, kako bi nas učinio što učinkovitijim svojim suradnicima u izgradnji svoga kraljevstva!

Blagoslovljeno sveto vrijeme Došašća te Božić i novu godinu spasenja 2015. želim Vam svima od srca!

Vaš brat u Kristu, Spasitelju svijeta

+Franjo Komarica,

biskup banjolučki,

predsjednik Caritasa BKBiH