Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2010.

Draga braćo i sestre, proslava Svjetskog dana selilaca i izbjeglica iznova mi pruža priliku izraziti stalnu brigu koju Crkva gaji prema onima koji, na različite načine, iskusili život u iseljeništvu. Riječ je o pojavi koja, kao što sam napisao o enciklici Caritas in veritate, impresionira zbog broja osoba koji su njome pogođene, zbog društvenih, ekonomskih, političkih, kulturnih i religijskih problema koje pokreće kao i zbog dramatičnih izazova koje postavlja pred nacionalnu i međunarodnu zajednicu. Selilac je čovjek s neotuđivim temeljnim pravima koje moraju poštivati svi i u svim okolnostima (usp. 62).

Tema ove godine, "Maloljetni selioci i izbjeglice", dotiče vidik kojem kršćani pridaju posebnu pažnju, spominjući se Kristove opomene, koji će na posljednjem sudu sve ono što je učinjeno ili nije učinjeno "jednomu od ove moje najmanje braće" (usp. Mt 25,40.45) smatrati učinjenim sebi samom. A zar možemo "najmanjima" ne smatrati također maloljetne selioce i izbjeglice? Sam je Isus kao dijete iskusio iskustvo selioca jer je, kako prenosi evanđelje, da bi izbjegao Herodove prijetnje, morao zajedno s Josipom i Marijom pobjeći u Egipat (usp. Mt 2,14).

Premda Povelja o pravima djeteta jasno kaže da se mora uvijek štititi interes maloljetnika (usp. Čl. 3), kojem se moraju priznati temeljna prava osobe jednako kao i odraslima, to nažalost u praksi nije uvijek slučaj. Dok u javnome mnijenju raste svijest o nužnosti poduzimanja točno određenih i učinkovitih akcija u cilju zaštite maloljetnika, u stvarnosti su mnogi od njih napušteni i, na razne načine, izloženi opasnosti izrabljivanja. Na dramatično stanje u kojem se nalaze upozorio je još moj časni prethodnika Ivan Pavao II. u poruci upućenoj 22. rujna 1990. generalnom tajniku Ujedinjenih naroda povodom sastanka na vrhu o djeci: "Svjedok sam – pisao je on – bolnoga stanja u kojem se nalaze milijuni djece sa svih kontinenata. Oni su najranjiviji jer im je mnogo teže postići da se čuje njihov glas" (Insegnamenti XIII, 2, 1990., str. 672). Toplo se nadam da će se posvetiti dolična pozornost maloljetnim seliocima, koji trebaju društvenu sredinu koja omogućuje i pridonosi njihovu tjelesnom, kulturnom, duhovnom i moralnom razvoju. Živjeti u stranoj zemlji bez stvarnih referentnih točaka stvara im, osobito onima koji žive bez potpore obitelji, bezbrojne a katkad i silne nevolje i poteškoće.

Tipični aspekt maloljetničke migracije predstavlja situacija u kojoj se nalaze maloljetnici rođeni u zemljama odredišta odnosno djeca koja ne žive s roditeljima emigrantima od svoga rođenja, već im se pridružuju naknadno. Ti adolescenti pripadaju dvjema kulturama s prednostima i problematikama vezanim uz njihovu dvostruku pripadnost. Ipak, to im stanje može pružiti mogućnost iskusiti bogatstvo susreta različitih kulturnih tradicija. Važno je pružiti im mogućnost školovanja i kasnijeg uključivanja u svijet rada te olakšati njihovo uključivanje u društvo putem obrazovnih i društvenih struktura. Ne smije se nikada smetnuti s uma da adolescencija predstavlja temeljnu etapu za oblikovanje ljudskog bića.

Posebnu kategoriju maloljetnika predstavljaju izbjeglice koja traže azil, koja, iz različitih razloga, bježe iz svoje zemlje, gdje im nije pružena prikladna zaštita. Statistike pokazuju da je njihov broj u porastu. Riječ je dakle o pojavi koju treba pomno istražiti i koja zahtijeva poduzeti koordinirane akcije kao i prikladne mjere prevencije, zaštite i prihvaćanja, sukladno onome što predviđa također sama Povelja o pravima djeteta (usp. Čl. 22).
Obraćam se sada osobito župama i mnogobrojnim katoličkim udruženjima koja, nadahnuta duhom vjere i ljubavi, čine velike napore kako bi izašli ususret potrebama te naše braće i sestara. Dok izražavam zahvalnost za sve ono što se čini s velikom velikodušnošću, htio bih pozvati sve kršćane da postanu svjesni društvenog i pastoralnog izazova koji predstavlja položaj maloljetnih selilaca i izbjeglica.

U našem srcu odjekuju Isusove riječi: "Bijah putnik, i primiste me" (Mt 25,35), kao i glavna zapovijed koju nam je On ostavio: ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, ali ujedno ljubiti i bližnjega (usp. Mt 22,37-39). To nas potiče da shvatimo kako se svaki naš konkretni pothvat mora nadahnjivati prije svega na vjeri u djelovanje milosti i Božje providnosti. Na taj način i prihvaćanje i solidarnost prema strancu, osobito ako je riječ o djeci, postaje navještaj evanđelja solidarnosti. Crkva to evanđelje naviješta kada širi svoje ruke i zauzima se za poštivanje prava selilaca i izbjeglica, potičući vođe naroda kao i čelne ljude u tijelima i međunarodnim institucijama da promiču prikladne inicijative kojima će se tim osobama pružiti potrebna pomoć i potpora.

Neka nad nama bdije Blažena Djevica Marija i pomogne nam shvatiti teškoće s kojima se susreću oni koji su daleko od vlastite domovine. Svima onima koji su uključeni u golemi svijet selilaca i izbjeglica jamčim svoju molitvu i od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 16. listopada 2009.