nadbiskup_barisic.jpgPropovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića u Vepricu u nedjelju 7. rujna 2008.

 

Abrahamu se rodi Izak, Izaku se rodi Jakov…, Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
Ovim nam riječima Matejevo evanđelje predstavlja rodoslovlje Isusa i njegove majke Marije, rodoslovlje koje je po vjeri i krštenju postalo duhovno rodoslovlje i hrvatskog naroda. Marija je po Božjem promislu, promislu Božjega saveza s ljudima, zatrudnjela po Duhu Svetom i postala majka Gospodinova. Rađa i živi za svoga sina, Bogočovjeka, Isusa Krista. U svom predanju ljubavi do kraja, Isus Krist, viseći na križu, svoju ljubljenu majku i njezinu ljubav predaje svima nama.
On, Sin, potpuno vjeran Ocu, iz ljubavi prema nama, s nama je podijelio svoje božansko i ljudsko sinovstvo. Učinio je to posredništvom svoje i od križa naše majke Marije. Možda nismo dovoljno zapazili: Isus ne započinje svoju oporuku s križa riječima: Ivane, pobrini se za moju majku da ne ostane sama nego se prije svega obraća svojoj majci: Majko, evo ti sina! Sve nas, svoju braću i sestre predao je svojoj majci Mariji i tako riješio našu egzistencijalnu samoću i siromaštvo zajedništvom s Marijom.
Majka, koja je vjerno slušala i vršila riječi svoga Sina, dobro je shvatila i rado prihvatila svoju novu ulogu. Koliko god joj je bila važna jedinstvena uloga majke Sina Božjega, jednako tako, ako ne i većom ljubavlju, jer smo mi grješna djeca, rado je prihvatila, vršila i vrši ulogu naše duhovne majke.
I mi smo večeras ovdje, braćo i sestre, u Marijinu svetištu jer osjećamo i zahvalno prepoznajemo njenu prisutnost u našem životu. Zajedno smo oko svoje duhovne majke Marije, male Gospe. U radosti slavimo Majčin dan, blaženi dan njezina rođenja.
U radosti Marijina i našega slavlja, u duhovnom ozračju Veprica, svojevrsnom domu naše Majke, pozdravljam sve vas, braćo i sestre, hodočasnike Splitsko-makarske nadbiskupije, vjernike s naših otoka, iz Bosne i Hercegovine kao i sve one koji su došli ovdje sa svih strana naše Domovine. Pozdravljam sve vas umorne od hodočašća i sve vas koji ste se umorili na svojim križnim putovima; sve vas koji ste došli svojim molitvama, vapajima i prošnjama iznijeti majci svoje duhovne i tjelesne rane, svoje boli i patnje, kao i sve vas koji u srcu nosite majci svoje radosti i zahvale. Srdačan pozdrav našemu nadbiskupu u miru Anti, upravitelju svetišta i svima vama braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci.
Ovogodišnje slavlje rođenja BDM još svečanije doživljavamo jer ga slavimo u jubilejskoj Marijanskoj godini: 150 je godina od Lurdskih ukazanja i 100 godina postojanja Gospina svetišta u Vepricu, našega hrvatskog Lurda.
I Lurd ima svoje rođenje i svoju povijest. U vremenu naglašene ljudske oholosti, umišljenosti i samodostatnosti, u mentalitetu zatvorenosti i nijekanja Neba, majka Marija na nebo uznesena, vjerna svojoj majčinskoj duhovnoj ulozi, nije zaboravila svoje sinove i kćeri na putu zemaljkog hoda. Dolazi im ususret iz svoga nebeskoga prebivališta. U malom mjestu Lurdu ukazuje se siromašnoj djevojci Bernardici, očituje joj svoje Bezgrješno začeće i sve svoje duhovne sinove i kćeri poziva na obraćenje i molitvu. Od toga Marijina ukazanja Lurd je postao mjesto otvorenosti Neba zemlji i zemlje Nebu, mjesto susreta nas grješnika i bolesnika s Majkom, postao je trajnim izvorom obraćenja i ozdravljenja, jedinstvenim mjestom ljudskog i kršćanskog nadahnuća ovomu svijetu. Svi mi koji smo imali prigodu hodočastiti i koji smo hodočastili u Lurdsko svetište mogli smo to vidjeti i doživjeti.
Lurd je po Mariji doista mjesto u kojemu i iz kojega zrače snaga i vrjednote koje su toliko potrebne današnjem čovjeku, obitelji, narodu i svijetu. Tu se doživljava i daje ono što ne može dati nikakva tržišno-politička ni tehničko-znanstvena civilizacija i globalizacija. Lurd udahnjuje dušu i daje život… Svakoga pojedinca vrjednuje u njegovoj različitosti, a od svih pod okriljem jedne i zajedničke Majke stvara snažno zajedništvo. U Lurdu možemo čuti različite jezike, vidjeti raznorazne zastave i doživjeti različite kulture, narode i rase, a opet sva je ta različitost objedinjena bratskim i sestrinskim osjećajem jedne velike obitelji, obitelji Majke Marije. Možemo reći da u Lurdu čovječanstvo nastupa kao jedna velika obitelj bilo da slavi sv. Misu, bilo da sudjeluje u pobožnosti moljenja Gospine krunice, u procesiji sa svijećama, u pjevanju i molenju na raznim jezicima. Često se u Lurdu može čuti i molitva na hrvatskom jeziku. Premda malobrojni, mi Hrvati nismo nimalo manji od ostalih naroda. S njima smo potpuno jednaki pod Marijinim okriljem.
Rijetko gdje, kao u Lurdu, možemo susresti toliku pažnju i ljubav prema bolesnicima, toliko radosnih osmijeha i svjetlucavih očiju samih bolesnika. Ta radost nije samo plod mnogih tjelesnih ozdravljenja. I onda kad se ozdravljenje tijela ne dogodi, ozdravljenje duha, obraćenje srca sigurno se događa i uzrokuje radost na ispaćenim licima i tijelima. Susret s brižnom Majkom i njezinim Sinom, istinski osobni i zajednički susret, ne može a ne uzrokovati radost, čak i onu u patnjama izraženu suzama radosnicama.
Lurd i njegova snaga, njegova ljekovitost po susretu s Bogom na koji nas Marija uvijek i svugdje upućuje, širi se svijetom po zahvaćenosti ljudskih srdaca. Tu su zahvaćenost doživjeli i sudionici prvoga hrvatskoga nacionalnoga hodočašća, osobito sudionici iz naše Splitsko-makarske biskupije, tako da je njezin biskup Juraj Carić, koji je –usput rečeno – i mjesto svoga počinka izabrao u ovom svetištu, odlučio još prije stotinu godina da ovdje u Vepricu izgradi ne samo geografsko-prostornu imitaciju Lurda, nego još više da Vepric učini mjestom nasljedovanja pobožnosti Lurda. Od tada ovo naše Marijansko Gospino svetište, lurdsko svetište, iz godine u godinu tiho raste, ne samo u svojoj prostornoj ljepoti nego, što je puno značajnije, kao izvor duhovnog preporoda našega naroda i svih drugih naroda koji se ovdje utječu Marijinu zagovoru.
Na putu naših zemaljskih trka i odredišta, Vepric je doista postao mjesto razgovora s Majkom Marijom i oaza molitve i zahvale. Svakodnevno ovdje možemo susresti djecu koja navraćaju Majci, pojedince i grupe, mlade i odrasle, roditelje i djecu, grješne i slabe, zdrave i bolesne. Svima njima Vepric je duhovni ambijent, oaza mira, a prije svega svetište, mjesto duhovnih obnova i zaokreta. I ovdje kao u Lurdu nerijetko se mogu čuti različiti jezici, susresti ljudi različitih kultura i naroda, ali i ovdje kao i tamo sve njih objedinjuje i ujedinjuje isti poklik: Ave, Ave Maria! I ovdje se kao i u Lurdu svaku večer u devet sati moli krunica pred Gospinom špiljom, slavi se Mariju Bezgrješnu i utječe se njezinu moćnom zagovoru.
Tolike su, braćo i sestre, sličnosti Lurda i našega Veprica, no najvažnija je ona o ozdravljenju duše i obraćenju srca mnogih. Samo Majci Mariji, njezinom srcu i pogledu, poznata su čudesna ozdravljenja duše i tolika životna obraćenja. Kolikim je pokolebanim roditeljima majčin pogled i govor u tišini srca značio prihvaćanje novoga života? Koliki su se u susretu s Majkom iz svoje ludosti vratili s ruba ponora i spasili svoje bračno zajedništvo? Koliki su se poslije dugo vremena preporodili i postali nove osobe jer su se ovdje pomiriti s Bogom i svoj mir širili drugima? Koliki su mladići i djevojke, zaručnici i zaručnice, iznoseći Majci svoje poteškoće i neizvjesnosti, sačuvali svoje zajedništvo u ljubavi i čisti pristupili pred oltar? Koliki su mladići i djevojke ohrabreni Majčinskim savjetom i primjerom, prihvatili duhovni poziv te Bogu i bližnjemu odlučno rekli – Evo me!?
A kako ne spomenuti i doista prava čuda koja je posredovala Marija kao odgovor na molitve upravljene joj baš ovdje u Vepricu. Čuda su to pobjede izazova ovisnosti, droge, alkohola, neuredna života, kocke… Čuda su to odvraćanja od nepoštenja, krađe, kriminalnih planova, pohlepe za stvarima i požude za osobama. Mnogi bi ih i ovdje među nama mogli posvjedočiti. Mnogi su od nas upravo ovdje doživjeli čudesno ozdravljenje svoje duše. U tišini, sabranosti i blizini Majke Marije shvatili smo i prihvatili da su osobe važnije od stvari i da je smisao života važniji od sredstava za život. Uočili smo da se život ne sastoji samo od zadovoljenja različitih potreba nego daleko više od razbora i duhovne mudrosti.
Odavde smo se vraćali svojoj ženi ili mužu i svojoj djeci s čvrstom odlukom da ćemo više vremena provoditi u obitelji; ovdje smo se napajali snagom koja je plodila skladom razgovora u obitelji, uvjerenjem da se život ne sastoji od umnažanja stvari i trke za karijerom; ovdje smo učili i naučili da je istinski život satkan od umnažanja međusobne ljubavi i radosti. Ovdje u Vepricu, po Marijinu zagovoru i pomoći, mnogima se od nas voda života pretvorila u vino života. To su doista prava čuda. Zar nije čudo kad netko u teškoj i neizlječivoj bolesti zahvaljuje Bogu za dar života, kad netko prihvaća Božju volju i u po čovjeku bezizlaznim situacijama? Mnogi su posvjedočili i svjedoče da je njihov život postao nov od susreta s Bogom po Mariji i njezinom zagovoru upravo ovdje u Vepricu. Čudesnu novost života pletu sitnice. Po njima otkrivamo ono što je bitno za život.
Nedavno mi je naš upravitelj svetišta pričao o jednom teškom slučaju gubitka ali i otkrivene radosti dara života, baš ovdje u Vepricu. Svetište je pohodio jedan turist sa svojim sinom u invalidskim kolicima. Mladić je doživio tragediju u kojoj je izgubio obje noge, ruku i jedno oko. Došavši ovdje pred Gospu pomoliti se u razgovoru s drugima reče: Ali znate, ja imam desnu ruku i vidim na jedno oko. Zahvalan je Bogu što mu je sačuvao, točnije darovao život pa i takav život.
Pred Marijinim pogledom ovdje u Vepricu mnogi su posvijestili svoje kršćanstvo, uočili su darovanost i dostojanstvo svoga života, otkrili i počeli živjeti svoje krštenje i pripadnost katoličkoj Crkvi. Doživjeli su radost nedjeljne mise i snagu svakodnevne molitve. Postali su živi svjedoci kršćanskoga poziva i poslanja u društvu. I obnova moljenja Gospine krunice u tolikim obiteljima nije daleko od čuda na Marijin zagovor.
Svjedok sam i ovakvih iskustava: sve mi se u životu moglo dogoditi, ali da ćemo ja, moja supruga i djeca svaku večer zajedno moliti krunicu, to ni u snu nisam mogao zamisliti… Kao intelektualac i moderan čovjek vjeru sam smatrao glupošću a krunicu znakom zaostalosti. Želio sam biti moderan a ne kršćanin. Dogodilo se pravo čudo jer sada za mene biti moderan znači biti kršćanin. Ovaj je intelektualac doista u pravu. Pogrešna je dilema biti moderan ili biti kršćanin. Biti kršćanin znači biti trajno moderan – suvremen, jer ako je prava modernost biti u službi humanijeg života čovjeka i društva, a jest, kršćani su najmoderniji, štoviše, nezamjenjivi su u promicanju humanosti. Istinska i prava molitva, posebno obiteljska, nezaobilazan je čimbenik istinske humanosti.
Slično iskustvo imao je i mladi hrvatski intelektualac, europski student i doktor, blaženi Ivan Merz, na svom prvom hodočašću u Lurd. Zapisao je: Zaista u Lurdu ima neki predokus Neba… Da, u Lurdu sam naučio što je krunica… U Lurdu sam zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba… Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju.
Lurd nam je, braćo i sestre, doista potreban. Posebna mjesta iskustva Marijina majčinstva i skrbi, pa makar bila i imitacija Lurda kao ovo naše u Vepricu, potrebna su svakom i u svakom narodu. Biskup Carić je doista imao božansko nadahnuće kad nam je prije stotinu godina podario ovo mjesto gdje se mnogi rađaju na novi život, gdje mnogi uče i usvajaju Marijin pogled na svijet i život. Uz Majku se lako prihvaća da zlo nije jače od dobra, da smrt nije jača od života. U Majci se brzo otkriva vjernička nada, a s njom se lako uspijevaju otkrivati i otkriti nova obzorja života. Nikakvo čudo, braćo i sestre, jer majka Marija je početak novoga svijeta. Ona, milosti puna, rodila je najveću novost – Bogočovjeka, začetnika svakoga i novoga života. Svaka je majka sretna kad je sretno njezino dijete. A Sin majke Marije, naš Gospodin Isus Krist, sretan je kad u nama prepozna svoju braću i sestre pod okriljem one koju nam je i ostavio za Majku. Marijino ukazanje u Lurdu potpuno je u službi sreće svoga Sina i sreće nas njezinih sinova u Sinu. Zato joj se i utječemo pouzdanom i poniznom molitvom:
Majko Marijo, uz jubilej Lurda i našega Veprica, uz još veći jubilej tvoga rođenja hvala ti za dar tvoga majčinstva i za ljubav kojom nas pratiš. Dok ti, majko, zahvaljujemo na svim dobrima, duhovnim i tjelesnim, molimo te za sve one koji su udaljeni, osamljeni i izgubljeni u svojim duhovnim i tjelesnim poteškoćama. Pogledaj na njih, i nas da ih ne zaboravimo, utješi ih i ublaži njihove boli. Majko Kristova i majko naša, slušateljice Božjega poziva i službenice žurnoga i spremnoga odaziva, u godini duhovnih zvanja, ohrabri tolike naše mladiće i djevojke da se radosno odazovu i prihvate služiti Bogu i bližnjima. Bezgrješna kraljice neba i kraljice našeg Hrvatskog naroda, Ti koja si ušla u naše vjerničko i nacionalno rodoslovlje, daj da s Tobom i po Tebi, pravednim zakonima, te ljudskom i kršćanskom zauzetošću i odgovornošću tražimo, navješćujemo i svjedočimo budućnost koju nam je obećao Tvoj Sin.
Majko Marijo, Gospe veprička, mi tvoja djeca molimo Te večeras za naše duhovno ozdravljenje, za obraćenje života, za prijelaz iz nevjere u vjeru, iz djetinjaste u djetinju, iskrenu, osobnu, odgovornu i svjedočku vjeru. Pomozi, Majko, i učini da mi, sljedbenici tvoga Sina i tvoji štovatelji, postanemo svjetlo i kvasac radosne vijesti života u svom hrvatskom narodu. Amen!

nadbiskup_barisic.jpgPropovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića u Vepricu u nedjelju 7. rujna 2008.

Abrahamu se rodi Izak, Izaku se rodi Jakov…, Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
Ovim nam riječima Matejevo evanđelje predstavlja rodoslovlje Isusa i njegove majke Marije, rodoslovlje koje je po vjeri i krštenju postalo duhovno rodoslovlje i hrvatskog naroda. Marija je po Božjem promislu, promislu Božjega saveza s ljudima, zatrudnjela po Duhu Svetom i postala majka Gospodinova. Rađa i živi za svoga sina, Bogočovjeka, Isusa Krista. U svom predanju ljubavi do kraja, Isus Krist, viseći na križu, svoju ljubljenu majku i njezinu ljubav predaje svima nama.
On, Sin, potpuno vjeran Ocu, iz ljubavi prema nama, s nama je podijelio svoje božansko i ljudsko sinovstvo. Učinio je to posredništvom svoje i od križa naše majke Marije. Možda nismo dovoljno zapazili: Isus ne započinje svoju oporuku s križa riječima: Ivane, pobrini se za moju majku da ne ostane sama nego se prije svega obraća svojoj majci: Majko, evo ti sina! Sve nas, svoju braću i sestre predao je svojoj majci Mariji i tako riješio našu egzistencijalnu samoću i siromaštvo zajedništvom s Marijom.
Majka, koja je vjerno slušala i vršila riječi svoga Sina, dobro je shvatila i rado prihvatila svoju novu ulogu. Koliko god joj je bila važna jedinstvena uloga majke Sina Božjega, jednako tako, ako ne i većom ljubavlju, jer smo mi grješna djeca, rado je prihvatila, vršila i vrši ulogu naše duhovne majke.
I mi smo večeras ovdje, braćo i sestre, u Marijinu svetištu jer osjećamo i zahvalno prepoznajemo njenu prisutnost u našem životu. Zajedno smo oko svoje duhovne majke Marije, male Gospe. U radosti slavimo Majčin dan, blaženi dan njezina rođenja.
U radosti Marijina i našega slavlja, u duhovnom ozračju Veprica, svojevrsnom domu naše Majke, pozdravljam sve vas, braćo i sestre, hodočasnike Splitsko-makarske nadbiskupije, vjernike s naših otoka, iz Bosne i Hercegovine kao i sve one koji su došli ovdje sa svih strana naše Domovine. Pozdravljam sve vas umorne od hodočašća i sve vas koji ste se umorili na svojim križnim putovima; sve vas koji ste došli svojim molitvama, vapajima i prošnjama iznijeti majci svoje duhovne i tjelesne rane, svoje boli i patnje, kao i sve vas koji u srcu nosite majci svoje radosti i zahvale. Srdačan pozdrav našemu nadbiskupu u miru Anti, upravitelju svetišta i svima vama braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci.
Ovogodišnje slavlje rođenja BDM još svečanije doživljavamo jer ga slavimo u jubilejskoj Marijanskoj godini: 150 je godina od Lurdskih ukazanja i 100 godina postojanja Gospina svetišta u Vepricu, našega hrvatskog Lurda.
I Lurd ima svoje rođenje i svoju povijest. U vremenu naglašene ljudske oholosti, umišljenosti i samodostatnosti, u mentalitetu zatvorenosti i nijekanja Neba, majka Marija na nebo uznesena, vjerna svojoj majčinskoj duhovnoj ulozi, nije zaboravila svoje sinove i kćeri na putu zemaljkog hoda. Dolazi im ususret iz svoga nebeskoga prebivališta. U malom mjestu Lurdu ukazuje se siromašnoj djevojci Bernardici, očituje joj svoje Bezgrješno začeće i sve svoje duhovne sinove i kćeri poziva na obraćenje i molitvu. Od toga Marijina ukazanja Lurd je postao mjesto otvorenosti Neba zemlji i zemlje Nebu, mjesto susreta nas grješnika i bolesnika s Majkom, postao je trajnim izvorom obraćenja i ozdravljenja, jedinstvenim mjestom ljudskog i kršćanskog nadahnuća ovomu svijetu. Svi mi koji smo imali prigodu hodočastiti i koji smo hodočastili u Lurdsko svetište mogli smo to vidjeti i doživjeti.
Lurd je po Mariji doista mjesto u kojemu i iz kojega zrače snaga i vrjednote koje su toliko potrebne današnjem čovjeku, obitelji, narodu i svijetu. Tu se doživljava i daje ono što ne može dati nikakva tržišno-politička ni tehničko-znanstvena civilizacija i globalizacija. Lurd udahnjuje dušu i daje život… Svakoga pojedinca vrjednuje u njegovoj različitosti, a od svih pod okriljem jedne i zajedničke Majke stvara snažno zajedništvo. U Lurdu možemo čuti različite jezike, vidjeti raznorazne zastave i doživjeti različite kulture, narode i rase, a opet sva je ta različitost objedinjena bratskim i sestrinskim osjećajem jedne velike obitelji, obitelji Majke Marije. Možemo reći da u Lurdu čovječanstvo nastupa kao jedna velika obitelj bilo da slavi sv. Misu, bilo da sudjeluje u pobožnosti moljenja Gospine krunice, u procesiji sa svijećama, u pjevanju i molenju na raznim jezicima. Često se u Lurdu može čuti i molitva na hrvatskom jeziku. Premda malobrojni, mi Hrvati nismo nimalo manji od ostalih naroda. S njima smo potpuno jednaki pod Marijinim okriljem.
Rijetko gdje, kao u Lurdu, možemo susresti toliku pažnju i ljubav prema bolesnicima, toliko radosnih osmijeha i svjetlucavih očiju samih bolesnika. Ta radost nije samo plod mnogih tjelesnih ozdravljenja. I onda kad se ozdravljenje tijela ne dogodi, ozdravljenje duha, obraćenje srca sigurno se događa i uzrokuje radost na ispaćenim licima i tijelima. Susret s brižnom Majkom i njezinim Sinom, istinski osobni i zajednički susret, ne može a ne uzrokovati radost, čak i onu u patnjama izraženu suzama radosnicama.
Lurd i njegova snaga, njegova ljekovitost po susretu s Bogom na koji nas Marija uvijek i svugdje upućuje, širi se svijetom po zahvaćenosti ljudskih srdaca. Tu su zahvaćenost doživjeli i sudionici prvoga hrvatskoga nacionalnoga hodočašća, osobito sudionici iz naše Splitsko-makarske biskupije, tako da je njezin biskup Juraj Carić, koji je –usput rečeno – i mjesto svoga počinka izabrao u ovom svetištu, odlučio još prije stotinu godina da ovdje u Vepricu izgradi ne samo geografsko-prostornu imitaciju Lurda, nego još više da Vepric učini mjestom nasljedovanja pobožnosti Lurda. Od tada ovo naše Marijansko Gospino svetište, lurdsko svetište, iz godine u godinu tiho raste, ne samo u svojoj prostornoj ljepoti nego, što je puno značajnije, kao izvor duhovnog preporoda našega naroda i svih drugih naroda koji se ovdje utječu Marijinu zagovoru.
Na putu naših zemaljskih trka i odredišta, Vepric je doista postao mjesto razgovora s Majkom Marijom i oaza molitve i zahvale. Svakodnevno ovdje možemo susresti djecu koja navraćaju Majci, pojedince i grupe, mlade i odrasle, roditelje i djecu, grješne i slabe, zdrave i bolesne. Svima njima Vepric je duhovni ambijent, oaza mira, a prije svega svetište, mjesto duhovnih obnova i zaokreta. I ovdje kao u Lurdu nerijetko se mogu čuti različiti jezici, susresti ljudi različitih kultura i naroda, ali i ovdje kao i tamo sve njih objedinjuje i ujedinjuje isti poklik: Ave, Ave Maria! I ovdje se kao i u Lurdu svaku večer u devet sati moli krunica pred Gospinom špiljom, slavi se Mariju Bezgrješnu i utječe se njezinu moćnom zagovoru.
Tolike su, braćo i sestre, sličnosti Lurda i našega Veprica, no najvažnija je ona o ozdravljenju duše i obraćenju srca mnogih. Samo Majci Mariji, njezinom srcu i pogledu, poznata su čudesna ozdravljenja duše i tolika životna obraćenja. Kolikim je pokolebanim roditeljima majčin pogled i govor u tišini srca značio prihvaćanje novoga života? Koliki su se u susretu s Majkom iz svoje ludosti vratili s ruba ponora i spasili svoje bračno zajedništvo? Koliki su se poslije dugo vremena preporodili i postali nove osobe jer su se ovdje pomiriti s Bogom i svoj mir širili drugima? Koliki su mladići i djevojke, zaručnici i zaručnice, iznoseći Majci svoje poteškoće i neizvjesnosti, sačuvali svoje zajedništvo u ljubavi i čisti pristupili pred oltar? Koliki su mladići i djevojke ohrabreni Majčinskim savjetom i primjerom, prihvatili duhovni poziv te Bogu i bližnjemu odlučno rekli – Evo me!?
A kako ne spomenuti i doista prava čuda koja je posredovala Marija kao odgovor na molitve upravljene joj baš ovdje u Vepricu. Čuda su to pobjede izazova ovisnosti, droge, alkohola, neuredna života, kocke… Čuda su to odvraćanja od nepoštenja, krađe, kriminalnih planova, pohlepe za stvarima i požude za osobama. Mnogi bi ih i ovdje među nama mogli posvjedočiti. Mnogi su od nas upravo ovdje doživjeli čudesno ozdravljenje svoje duše. U tišini, sabranosti i blizini Majke Marije shvatili smo i prihvatili da su osobe važnije od stvari i da je smisao života važniji od sredstava za život. Uočili smo da se život ne sastoji samo od zadovoljenja različitih potreba nego daleko više od razbora i duhovne mudrosti.
Odavde smo se vraćali svojoj ženi ili mužu i svojoj djeci s čvrstom odlukom da ćemo više vremena provoditi u obitelji; ovdje smo se napajali snagom koja je plodila skladom razgovora u obitelji, uvjerenjem da se život ne sastoji od umnažanja stvari i trke za karijerom; ovdje smo učili i naučili da je istinski život satkan od umnažanja međusobne ljubavi i radosti. Ovdje u Vepricu, po Marijinu zagovoru i pomoći, mnogima se od nas voda života pretvorila u vino života. To su doista prava čuda. Zar nije čudo kad netko u teškoj i neizlječivoj bolesti zahvaljuje Bogu za dar života, kad netko prihvaća Božju volju i u po čovjeku bezizlaznim situacijama? Mnogi su posvjedočili i svjedoče da je njihov život postao nov od susreta s Bogom po Mariji i njezinom zagovoru upravo ovdje u Vepricu. Čudesnu novost života pletu sitnice. Po njima otkrivamo ono što je bitno za život.
Nedavno mi je naš upravitelj svetišta pričao o jednom teškom slučaju gubitka ali i otkrivene radosti dara života, baš ovdje u Vepricu. Svetište je pohodio jedan turist sa svojim sinom u invalidskim kolicima. Mladić je doživio tragediju u kojoj je izgubio obje noge, ruku i jedno oko. Došavši ovdje pred Gospu pomoliti se u razgovoru s drugima reče: Ali znate, ja imam desnu ruku i vidim na jedno oko. Zahvalan je Bogu što mu je sačuvao, točnije darovao život pa i takav život.
Pred Marijinim pogledom ovdje u Vepricu mnogi su posvijestili svoje kršćanstvo, uočili su darovanost i dostojanstvo svoga života, otkrili i počeli živjeti svoje krštenje i pripadnost katoličkoj Crkvi. Doživjeli su radost nedjeljne mise i snagu svakodnevne molitve. Postali su živi svjedoci kršćanskoga poziva i poslanja u društvu. I obnova moljenja Gospine krunice u tolikim obiteljima nije daleko od čuda na Marijin zagovor.
Svjedok sam i ovakvih iskustava: sve mi se u životu moglo dogoditi, ali da ćemo ja, moja supruga i djeca svaku večer zajedno moliti krunicu, to ni u snu nisam mogao zamisliti… Kao intelektualac i moderan čovjek vjeru sam smatrao glupošću a krunicu znakom zaostalosti. Želio sam biti moderan a ne kršćanin. Dogodilo se pravo čudo jer sada za mene biti moderan znači biti kršćanin. Ovaj je intelektualac doista u pravu. Pogrešna je dilema biti moderan ili biti kršćanin. Biti kršćanin znači biti trajno moderan – suvremen, jer ako je prava modernost biti u službi humanijeg života čovjeka i društva, a jest, kršćani su najmoderniji, štoviše, nezamjenjivi su u promicanju humanosti. Istinska i prava molitva, posebno obiteljska, nezaobilazan je čimbenik istinske humanosti.
Slično iskustvo imao je i mladi hrvatski intelektualac, europski student i doktor, blaženi Ivan Merz, na svom prvom hodočašću u Lurd. Zapisao je: Zaista u Lurdu ima neki predokus Neba… Da, u Lurdu sam naučio što je krunica… U Lurdu sam zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba… Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju.
Lurd nam je, braćo i sestre, doista potreban. Posebna mjesta iskustva Marijina majčinstva i skrbi, pa makar bila i imitacija Lurda kao ovo naše u Vepricu, potrebna su svakom i u svakom narodu. Biskup Carić je doista imao božansko nadahnuće kad nam je prije stotinu godina podario ovo mjesto gdje se mnogi rađaju na novi život, gdje mnogi uče i usvajaju Marijin pogled na svijet i život. Uz Majku se lako prihvaća da zlo nije jače od dobra, da smrt nije jača od života. U Majci se brzo otkriva vjernička nada, a s njom se lako uspijevaju otkrivati i otkriti nova obzorja života. Nikakvo čudo, braćo i sestre, jer majka Marija je početak novoga svijeta. Ona, milosti puna, rodila je najveću novost – Bogočovjeka, začetnika svakoga i novoga života. Svaka je majka sretna kad je sretno njezino dijete. A Sin majke Marije, naš Gospodin Isus Krist, sretan je kad u nama prepozna svoju braću i sestre pod okriljem one koju nam je i ostavio za Majku. Marijino ukazanje u Lurdu potpuno je u službi sreće svoga Sina i sreće nas njezinih sinova u Sinu. Zato joj se i utječemo pouzdanom i poniznom molitvom:
Majko Marijo, uz jubilej Lurda i našega Veprica, uz još veći jubilej tvoga rođenja hvala ti za dar tvoga majčinstva i za ljubav kojom nas pratiš. Dok ti, majko, zahvaljujemo na svim dobrima, duhovnim i tjelesnim, molimo te za sve one koji su udaljeni, osamljeni i izgubljeni u svojim duhovnim i tjelesnim poteškoćama. Pogledaj na njih, i nas da ih ne zaboravimo, utješi ih i ublaži njihove boli. Majko Kristova i majko naša, slušateljice Božjega poziva i službenice žurnoga i spremnoga odaziva, u godini duhovnih zvanja, ohrabri tolike naše mladiće i djevojke da se radosno odazovu i prihvate služiti Bogu i bližnjima. Bezgrješna kraljice neba i kraljice našeg Hrvatskog naroda, Ti koja si ušla u naše vjerničko i nacionalno rodoslovlje, daj da s Tobom i po Tebi, pravednim zakonima, te ljudskom i kršćanskom zauzetošću i odgovornošću tražimo, navješćujemo i svjedočimo budućnost koju nam je obećao Tvoj Sin.
Majko Marijo, Gospe veprička, mi tvoja djeca molimo Te večeras za naše duhovno ozdravljenje, za obraćenje života, za prijelaz iz nevjere u vjeru, iz djetinjaste u djetinju, iskrenu, osobnu, odgovornu i svjedočku vjeru. Pomozi, Majko, i učini da mi, sljedbenici tvoga Sina i tvoji štovatelji, postanemo svjetlo i kvasac radosne vijesti života u svom hrvatskom narodu. Amen!