krstenje_gospodnje.jpgBožićno vrijeme završava nedjeljom Krštenja Gospodinovog. Mnogi su pobožni ljudi Isusovog vremena pristupali sv. Ivanu – preteči Isusa Krista i zadnjem proroku Staroga zavjeta te tražili od njega krštenje.

krstenje_gospodnje.jpgBožićno vrijeme završava nedjeljom Krštenja Gospodinovog. Mnogi su pobožni ljudi Isusovog vremena pristupali sv. Ivanu – preteči Isusa Krista i zadnjem proroku Staroga zavjeta te tražili od njega krštenje. Slutili su kako tim činom počinje neko novo vrijeme, novo doba, doba koje mi zovemo Novi zavjet

A Ivan ih upozorava: ja vas krstim vodom, ali dolazi jači od mene – on će vas krstiti vodom i Duhom Svetim. A kad ono onaj koji će krstiti Duhom Svetim isto dolazi kod Ivana na krštenje. Isus dolazi na krštenje da i u tome bude objava Božjeg svetog nauma s čovjekom. I jer se Krist krstio i jer je on onaj koji krsti Duhom Svetim svaki onaj koji želi biti Kristov put svetosti započinje upravo sakramentom krštenja.

I mi smo kršteni. I nas je svećenik polio vodom – tim biblijskim znakom čišćenja i rađanja na novi život te izgovorio svete riječi: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Majka Crkva vjeruje kako nam je u tom trenutku dobri Bog izbrisao istočni grijeh. Ali još više, Crkva vjeruje i jamči nam kako smo u trenutku krštenja postali djeca Božja, njegovi sinovi i kćeri koji imaju pravo Boga zvati svojim ocem u zajedništvu Kristove Crkve. Zar ne da je za nas vjernike to velika istina i događaj: velikog i apsolutnog Boga, stvoritelja i pokretača svega, kojega nebesa ne mogu obuhvatiti, koji je razlog i počelo svega što postoji, možemo zvati svojim Ocem, u zajedništvu s cijelom Crkvom, kao njezini udovi!

Mudro bi bilo povući još jednu paralelu između Kristovog i našeg krštenja. Naime, Krist se krstio u rijeci Jordan. Do tada je, prema evanđeljima, živio skrovito, povučeno: nije činio nikakva čuda i nije javno propovijedao. Od trenutka njegovog krštenja nastaje važna i vidljiva promjena u njegovom životu: od tada Krist počinje svoj javni život, on započinje neprestano propovijedati i činiti čudesa. Što ako ovako razmišljamo: Ja sam kršten i drago mi je zbog toga jer znam da mi nitko ne može ništa, od ničega ne smijem oboljeti, ništa mi se ružno ne smije dogoditi jer se Bog mora brinuti za svoje. Tada bi zaboravili kako je krštenje početak životne priče koju zajedno trebaju ispisivati i Bog i čovjek koji je kršten. 

Bog mi je po krštenju dao da ga zovem svojim Ocem, ali ja trebam pokazati da sam njegovo dijete. Bog mi je dao vjeru, ali ja trebam vjerovati. Bog mi je dao ljubav, ali ja trebam ljubiti. Bog mi je dao mir, ali ja moram živjeti mirno i ne unositi nemir u druge ljude. Bog mi je dao snagu, ali ja se moram znati pridići kad padnem te druge podržavati i hrabriti. Bog mi je dao put, ali ja moram njime ići i drugima ga pokazivati. Bog mi je dao svjetlo, ali ja moram svijetliti u ne znam kakvoj i koliko velikoj tami. Bog mi je po krštenju dao novi život, ali ja moram znati na novi način živjeti.

Krštenjem je, dakle, dobri Bog stavio u moje biće milost koja se tada okom nije vidjela. Počelo je ono što nikada ne smijemo zaboraviti: veliki Bog, kojega smijemo zvati svojim ocem, iako je svemoguć, radije računa i na naše suradništvo.