krist_kralj.jpgGod. 1925. slavila je Katolička crkva 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojem je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom papa Pijo XI. podsjetio je prigodnom enciklikom "Quas primas" od 11. 12. 1925. što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista Kralja kao vrhunac otajstava spasenja.

Drugi vatikanski sabor je odredio da se svetkovina Krista Kralja svega stvorenja slavi na posljednju nedjelju crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu raspetom i uskrslom dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.

Prefacija ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Prema današnjoj prefaciji uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će o eshatonu (o koncu vremena) predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.

U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo razgovor Isusa i Pilata u tijeku suđenja pred Rimljanima. Pilat pita Isusa, da li je on kralj a Isus odgovara da jest kralj istine, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ovaj razgovor pretpostavlja povijesni razlog suđenja Isusu pred Zidovima i pred Rimljanima. Pred Zidovima je Isus odgovarao na optužbu, da li se smatra Sinom Blagoslovljenoga (usp. Mk 14, 61), tj. Mesijom u nadnaravnom, izvanrednom smislu riječi. Isus to nije mogao zanijekati, jer bi porekao svoj identitet i svoje dotadašnje djelovanje. Pred Rimljane tužitelji, sljedbenici religije u Boga jedinoga, nisu mogli izaći sa strogo vjerskim razlogom. Pilatu ne bi bilo dovoljno ustvrditi da se Isus osjeća Sinom Božjim, Mesijom u nadnaravnom smislu riječi. Zato su tužbu obojili politički: Isus se pravi Mesijom s kraljevskim pretenzijama. Tu je Pilat morao reagirati štiteći vrhovništvo rimskog cara nad Palestinom i Zidovima prvog stoljeća.

Isus je kralj spreman na smrt u potvrdu svoje odanosti Bogu i ljudima. U takvom ozračju njegovo priznanje pred Pilatom zvuči i kao poziv: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (r. 37). Završavajući liturgijsku godinu, obnavljamo svoju podložnost Kristu kralju istine i prosimo snagu da unosimo duhovne vrijednosti u svijet svoga vremena.

 

Dr. Mato Zovkić

krist_kralj.jpgGod. 1925. slavila je Katolička crkva 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojem je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom papa Pijo XI. podsjetio je prigodnom enciklikom "Quas primas" od 11. 12. 1925. što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista Kralja kao vrhunac otajstava spasenja.

Drugi vatikanski sabor je odredio da se svetkovina Krista Kralja svega stvorenja slavi na posljednju nedjelju crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu raspetom i uskrslom dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.

Prefacija ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Prema današnjoj prefaciji uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će o eshatonu (o koncu vremena) predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.

U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo razgovor Isusa i Pilata u tijeku suđenja pred Rimljanima. Pilat pita Isusa, da li je on kralj a Isus odgovara da jest kralj istine, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ovaj razgovor pretpostavlja povijesni razlog suđenja Isusu pred Zidovima i pred Rimljanima. Pred Zidovima je Isus odgovarao na optužbu, da li se smatra Sinom Blagoslovljenoga (usp. Mk 14, 61), tj. Mesijom u nadnaravnom, izvanrednom smislu riječi. Isus to nije mogao zanijekati, jer bi porekao svoj identitet i svoje dotadašnje djelovanje. Pred Rimljane tužitelji, sljedbenici religije u Boga jedinoga, nisu mogli izaći sa strogo vjerskim razlogom. Pilatu ne bi bilo dovoljno ustvrditi da se Isus osjeća Sinom Božjim, Mesijom u nadnaravnom smislu riječi. Zato su tužbu obojili politički: Isus se pravi Mesijom s kraljevskim pretenzijama. Tu je Pilat morao reagirati štiteći vrhovništvo rimskog cara nad Palestinom i Zidovima prvog stoljeća.

Isus je kralj spreman na smrt u potvrdu svoje odanosti Bogu i ljudima. U takvom ozračju njegovo priznanje pred Pilatom zvuči i kao poziv: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (r. 37). Završavajući liturgijsku godinu, obnavljamo svoju podložnost Kristu kralju istine i prosimo snagu da unosimo duhovne vrijednosti u svijet svoga vremena.

Dr. Mato Zovkić