kremiranjeDopušta li Crkva kremiranje?

Je li prema crkvenim propisima dopušteno kremiranje mrtvaca i u kojim slučajevima, odgovara dubrovački biskup mons. Mate Uzinić

Ne postoji crkveni propis kojim je dopuštena kremacija – spaljivanje ljudskoga tijela. Postoji, međutim, crkveni propis kojim se ističe kako se spaljivanje ipak ne zabranjuje, osim u slučajevima u kojim je izabrano zbog protuvjerskih motiva. Svatko se, dakle, može odlučiti za kremaciju, a oni koji se na nju odluče zbog razloga protivnih kršćanskom nauku gube pravo na crkveni sprovod. Prihvaćajući pravo vjernika na kremaciju, Crkva ih istodobno potiče da zadrže pobožne običaje pokapanja tijela preminulih, jer se pokapanjem, kao praksom Crkve još od apostolskih vremena, na najbolji način izražava vjera u uskrsnuće tijela.

Stav Crkve prema kremaciji ili spaljivanju tijela preminulih osoba nije uvijek bio tolerantan. Protivljenje Crkve kremaciji naročito je jasno izraženo u posljednjih nekoliko stoljeća kao njezin odgovor na relativiziranje vjere u uskrsnuće tijela različitih antiklerikalnih i anticrkvenih skupina, kao što su tzv. slobodni mislioci, materijalisti i ateisti koji su, još tamo od vremena Francuske revolucije, kremacijom željeli izraziti svoj religiozni stav o vjeri u uskrsnuće, ali i svoj prijezir prema svemu što Crkva uči. To je bio razlog zbog kojega je Zakonik kanonskog prava iz 1917. izričito zabranio kremaciju i uveo kanonske kazne uskraćivanja sakramenata i crkvenoga sprovoda onima koji su se odlučili za kremaciju.

S vremenom, Crkva je shvatila da kremacija nije u svim slučajevima potaknuta negativnim stavom prema Crkvi i prema uskrsnuću, nego da postoje i drugi razlozi zbog kojih se netko može odlučiti na kremaciju. Posebno je bilo očito da se na kremaciju nisu odlučivali zbog motiva protivnih vjeri oni koji su je izabrali zbog toga što sebi nisu mogli osigurati skupi grob i uopće skupe pogrebne obrede u velikim gradovima. Stoga se već šezdesetih godina 20. stoljeća počinje mijenjati dotadašnji kruti stav Crkve prema kremaciji. Tom promjenom kremaciji se dopušta mogućnost postojanja, iako za Crkvu i dalje ostaje povlaštenim običaj pokapanja tijela preminulih pokojnika. Tim je kremacija prestala biti postupak koji je sam po sebi antivjerski i antiklerikalan i kojim se netko želi narugati Crkvi i vjeri u uskrsnuće. Legalizacijom kremacije ukinute su kanonske kazne za one koji bi se odlučili za kremaciju. Kazne su ostale samo za one slučajeve u kojima je bilo očito da je odluka za kremaciju napravljena zbog razloga protivnih vjeri. Crkveni se sprovod, međutim, ni u kojem slučaju nije smio slaviti na mjestima na kojima se kremacija obavljala i nije se smjelo svečano pratiti tijela preminulih vjernika na takva mjesta.

Ove zabrane potaknute su strahom Crkve da bi izjednačavanje kremacije s pokopom moglo povrijediti kršćanske osjećaje većine vjernika navezanih na crkvenu tradiciju pokapanja tijela. Novi Obrednik crkvenoga sprovoda ukinuo je i te zabrane dozvoljavajući slavljenje crkvenoga sprovoda i na mjestu kremacije, a Zakonik kanonskog prava iz 1983. ukinuo je kanonske kazne za kremaciju, pretvarajući ih u jednostavnu zabranu slavljenja crkvenoga sprovoda u slučajevima u kojima je očito da se netko za kremaciju odlučio zbog stavova protivnih kršćanskom nauku.

Ukinuvši zabranu kremacije, Crkva vjernike na nju ne potiče niti joj se izričito protivi, nego je, ostajući na liniji stare prakse pokapanja tijela preminulih vjernika, tolerira uvažavajući nove okolnosti svijeta u kojemu živimo.