china_zastava.gifUslijed društvenih gibanja koja su se dogodila u posljednjoj deceniji prva asocijacija na spomen Kine jest jeftina i nekvalitetna roba, koju doseljenici iz ove azijske zemlje prodaju po pijacama ili u, za nemale novce, iznajmljenim prostorima stambenih objekata. Svi koji se – pokušavajući izbjeći nesnosne gužve pri izlazu iz glavnog bosanskohercegovačkog grada – zapute prema naselju Rajlovac, moći će vidjeti mnoštvo malih kineskih trgovina. U njima radi domicilno stanovništvo a gazduju Kinezi. Oni su kojekakvim „putovima svile" došli do BiH i tu pronašli svoju „obećanu zemlju" ili odskočnu dasku prema zemljama Zapada (Zanimljivo bi bilo istražiti zašto u Sarajevu i pored velikog broja doseljenih Kineza ne postoji niti jedan kvalitetan kineski restoran).
O svojim novim „komšijama" ovdašnje stanovništvo govori pohvalno. Iako su podosta naučili o njihovoj kulturi gotovo ništa se ne zna o tome kako prakticiraju svoju religiju i kamo pokapaju svoje pokojne koji su ovdje umrli ili poginuli. Kao i civilizacija njihove domovine uvijek ostavljaju prostor za čuđenje i pitanja. Ipak, jedna karakteristika je lako uočljiva: privrženost obitelji i obiteljskom načinu života. Tu se vjerojatno treba i tražiti odgovore na mnoga pitanja vezana uz ovaj narod. Možda je to i jedan od bitnih razloga što je kineska kultura i civilizacija najdugovječnija.
Neprekinuti kontinuitet je moguće pratiti od prve dinastije Shang (1500 g. pr. Kr.) do posljednje Mandžu (1912.) kada Kina postaje republikom, pa sve do današnjeg komunističkog režima. Iako se po svojoj prirodi teško otvaraju stranom utjecaju, na religioznom planu su, pored svoje izvorne vjere – za koje mnogi drže da su više filozofije nego religije – konfucijanizma i taoizma preuzeli iz Indije budizam koji je zatim postati dominantni religijski sustav.
Kršćanstvo je u Kinu došlo preko Asirske Crkve u VII. st., ali kao strani element u očima vladara, bilo je kratkotrajno. Tek dolaskom portugalskih trgovaca i kolonizatora katolička vjera ostvarila je značajnije uspjehe. Apostolom Kineza se smatra isusovac Matteo Ricci (1552.-1610.), učen čovjek, koji je čak bio i na kineskom dvoru, a svoj je ugled znao iskoristiti za misionarsko djelovanje. No, poslije njega nije bilo uviđavnosti za potrebu inkulturacije (uvođenje kineskog jezika u liturgiju i odgoja domaćeg klera) te je njegovo djelo gotovo propalo. Nakon njega značajno ime u katoličkim misijama u Kini jest Adam Schall, njemački isusovac sličnog profila kao i Ricci, ali i njegovo djelo je naišlo na slične problema kao i Riccievo, a tek je II. vatikanski koncil ustvrdio kako su njihove metode inkulturacije bile vizionarske. Kako god, katoličanstvo je uspjelo i u ovakvim uvjetima – koji su u mnogim segmentima bili čak i gori nego za vrijeme Osmanlija u BiH – preživjeti. Najteže je ipak bilo u doba tzv. Bokserskog ustanka, početkom XX. st. Ovaj je pokret osuđujući svaku vrstu stranog imperijalizma, Crkvu gledao kao vatikansku političku tvorevinu te ju tako žestoko progonio pa se činilo da je nestala.
Slične nedaće, kao i Crkvu u Hrvata, su ih zadesile kada su došli na vlast komunisti na čelu s Mao Ce-Tungom (1949. osnovao NR Kinu). Prekinuvši 1951. diplomatske odnose s Vatikanom, kineski komunisti su nametnuli tzv. demokratski izbor katoličkih biskupa i, osnovavši „Patriotsko udruženje kineskih katolika", uspostavili svojevrsnu nacionalnu Crkvu – isto što su jugoslavenski komunisti tražili od bl. Stepinca da učini. Na drugoj strani oni koji su ostali vjerni Svetoj Stolici proganjani su i postali su „Podzemna Crkva". Po načinu življenja i prakticiranju katoličke vjere ova je Crkva danas najbliža prvotnoj kršćanskoj zajednici. Kao i na drugim mjestima gdje je Crkva ugnjetavana tako i u Kini postoje mnogobrojna svjedočanstva vjernosti Kristu ispisana krvlju. Jedan od takvih primjera jest i život Liu Zenjinga, poznatijeg kao Brat Yun čija se nevjerojatna ispovijest može pročitati u knjizi „Nebeski čovjek". Iako su sve ove nedaće ojačale Crkvu ipak je ostala tragična činjenica podijeljenosti na „nacionalnu" i „podzemnu" Crkvu. Sveta Stolica je nastojala balansirati i nikada se nije odrekla ove „režimske" Crkve – prvenstveno što nema doktrinarnih razlika, nego su problemi uzrokovani političkim ambijentom.
Danas katolička Crkva u Kini broji oko 13 milijuna vjernika. Također, sve je više onih koji osjećaju potrebu povezanosti s Papom, te mnogi biskupi i svećenici „nacionalne" Crkve otvoreno traže da ih Sv. Stolica prizna. Tako da mnogi smatraju da su od 2004. i ređenja u „nacionalnoj" Crkvi tajno odobrena. Već je nekoliko puta izražena volja i od strane kineskih vlasti za ponovnom uspostavom diplomatskih odnosa s Vatikanom, ali je sve još uvijek ostalo na razini teorije. Ipak, Kina doživljava gospodarsku i ekonomsku ekspanziju kojoj smo i mi na ovim prostorima svjedoci, pa se nadati da se s time rađa i novi identitet kineskog društva koji će Crkvi dati slobodu. Do tada ostaje nada, koju valja osnaživati molitvom, da će i dalje Kristovo ime u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu biti slavljeno.

Piše: Josip Vajdner

KINA U SRCU

Uslijed društvenih gibanja koja su se dogodila u posljednjoj deceniji prva asocijacija na spomen Kine jest jeftina i nekvalitetna roba, koju doseljenici iz ove azijske zemlje prodaju po pijacama ili u, za nemale novce, iznajmljenim prostorima stambenih objekata. Svi koji se – pokušavajući izbjeći nesnosne gužve pri izlazu iz glavnog bosanskohercegovačkog grada – zapute prema naselju Rajlovac, moći će vidjeti mnoštvo malih kineskih trgovina. U njima radi domicilno stanovništvo a gazduju Kinezi. Oni su kojekakvim „putovima svile" došli do BiH i tu pronašli svoju „obećanu zemlju" ili odskočnu dasku prema zemljama Zapada (Zanimljivo bi bilo istražiti zašto u Sarajevu i pored velikog broja doseljenih Kineza ne postoji niti jedan kvalitetan kineski restoran).
O svojim novim „komšijama" ovdašnje stanovništvo govori pohvalno. Iako su podosta naučili o njihovoj kulturi gotovo ništa se ne zna o tome kako prakticiraju svoju religiju i kamo pokapaju svoje pokojne koji su ovdje umrli ili poginuli. Kao i civilizacija njihove domovine uvijek ostavljaju prostor za čuđenje i pitanja. Ipak, jedna karakteristika je lako uočljiva: privrženost obitelji i obiteljskom načinu života. Tu se vjerojatno treba i tražiti odgovore na mnoga pitanja vezana uz ovaj narod. Možda je to i jedan od bitnih razloga što je kineska kultura i civilizacija najdugovječnija.
Neprekinuti kontinuitet je moguće pratiti od prve dinastije Shang (1500 g. pr. Kr.) do posljednje Mandžu (1912.) kada Kina postaje republikom, pa sve do današnjeg komunističkog režima. Iako se po svojoj prirodi teško otvaraju stranom utjecaju, na religioznom planu su, pored svoje izvorne vjere – za koje mnogi drže da su više filozofije nego religije – konfucijanizma i taoizma preuzeli iz Indije budizam koji je zatim postati dominantni religijski sustav.
Kršćanstvo je u Kinu došlo preko Asirske Crkve u VII. st., ali kao strani element u očima vladara, bilo je kratkotrajno. Tek dolaskom portugalskih trgovaca i kolonizatora katolička vjera ostvarila je značajnije uspjehe. Apostolom Kineza se smatra isusovac Matteo Ricci (1552.-1610.), učen čovjek, koji je čak bio i na kineskom dvoru, a svoj je ugled znao iskoristiti za misionarsko djelovanje. No, poslije njega nije bilo uviđavnosti za potrebu inkulturacije (uvođenje kineskog jezika u liturgiju i odgoja domaćeg klera) te je njegovo djelo gotovo propalo. Nakon njega značajno ime u katoličkim misijama u Kini jest Adam Schall, njemački isusovac sličnog profila kao i Ricci, ali i njegovo djelo je naišlo na slične problema kao i Riccievo, a tek je II. vatikanski koncil ustvrdio kako su njihove metode inkulturacije bile vizionarske. Kako god, katoličanstvo je uspjelo i u ovakvim uvjetima – koji su u mnogim segmentima bili čak i gori nego za vrijeme Osmanlija u BiH – preživjeti. Najteže je ipak bilo u doba tzv. Bokserskog ustanka, početkom XX. st. Ovaj je pokret osuđujući svaku vrstu stranog imperijalizma, Crkvu gledao kao vatikansku političku tvorevinu te ju tako žestoko progonio pa se činilo da je nestala.
Slične nedaće, kao i Crkvu u Hrvata, su ih zadesile kada su došli na vlast komunisti na čelu s Mao Ce-Tungom (1949. osnovao NR Kinu). Prekinuvši 1951. diplomatske odnose s Vatikanom, kineski komunisti su nametnuli tzv. demokratski izbor katoličkih biskupa i, osnovavši „Patriotsko udruženje kineskih katolika", uspostavili svojevrsnu nacionalnu Crkvu – isto što su jugoslavenski komunisti tražili od bl. Stepinca da učini. Na drugoj strani oni koji su ostali vjerni Svetoj Stolici proganjani su i postali su „Podzemna Crkva". Po načinu življenja i prakticiranju katoličke vjere ova je Crkva danas najbliža prvotnoj kršćanskoj zajednici. Kao i na drugim mjestima gdje je Crkva ugnjetavana tako i u Kini postoje mnogobrojna svjedočanstva vjernosti Kristu ispisana krvlju. Jedan od takvih primjera jest i život Liu Zenjinga, poznatijeg kao Brat Yun čija se nevjerojatna ispovijest može pročitati u knjizi „Nebeski čovjek". Iako su sve ove nedaće ojačale Crkvu ipak je ostala tragična činjenica podijeljenosti na „nacionalnu" i „podzemnu" Crkvu. Sveta Stolica je nastojala balansirati i nikada se nije odrekla ove „režimske" Crkve – prvenstveno što nema doktrinarnih razlika, nego su problemi uzrokovani političkim ambijentom.
Danas katolička Crkva u Kini broji oko 13 milijuna vjernika. Također, sve je više onih koji osjećaju potrebu povezanosti s Papom, te mnogi biskupi i svećenici „nacionalne" Crkve otvoreno traže da ih Sv. Stolica prizna. Tako da mnogi smatraju da su od 2004. i ređenja u „nacionalnoj" Crkvi tajno odobrena. Već je nekoliko puta izražena volja i od strane kineskih vlasti za ponovnom uspostavom diplomatskih odnosa s Vatikanom, ali je sve još uvijek ostalo na razini teorije. Ipak, Kina doživljava gospodarsku i ekonomsku ekspanziju kojoj smo i mi na ovim prostorima svjedoci, pa se nadati da se s time rađa i novi identitet kineskog društva koji će Crkvi dati slobodu. Do tada ostaje nada, koju valja osnaživati molitvom, da će i dalje Kristovo ime u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu biti slavljeno.

Piše: Josip Vajdner