odgoj.jpgMišljenje o samu sebi i vlastitim sposobnostima stvara se cijeloga života. Način na koji ljudi vide sami sebe i što misle o sebi okvir je koji određuje kako će tko doživljavati svijet oko sebe i komunicirati s tim svijetom.

NAJVEĆI IZAZOV: ODGOJITI SRETNO DIJETE

Mišljenje o samu sebi i vlastitim sposobnostima stvara se cijeloga života. Način na koji ljudi vide sami sebe i što misle o sebi okvir je koji određuje kako će tko doživljavati svijet oko sebe i komunicirati s tim svijetom.

Mišljenje o samu sebi i pitanja tko sam, što činim, kako to činim i kamo idem čine čovjekovo samopouzdanje. Djeca počinju postavljati ta pitanja između ranog djetinjstva i adolescencije. Između 6. i 12. godine starosti počinju shvaćati da imaju jedinstvene kvalitete, vrijednosti i sposobnosti.

Interakcijom s vršnjacima počinju se uspoređivati i vrednovati. Takve usporedbe i nerazmjer između stvarne i idealne slike sama sebe može loše utjecati na djetetovo samopouzdanje. Međutim procjena vlastite vrijednosti nije objektivna i ne temelji se samo na uspjehu, odnosno neuspjehu u različitim životnim područjima, već dijete svoju vrijednost procjenjuje i na temelju onoga kako ga drugi, dragi ljudi koje voli i koji su mu važni, vide i što mu poručuju. Ako se dijete osjeća prihvaćeno, uvaženo i voljeno zbog onoga što jest i kakvo jest, prihvatit će sve svoje mane i vrline i izgraditi visoko samopouzdanje. Međutim, ako ga osobe koje mu znače i do kojih mu je stalo omalovažavaju, ismijavaju, prijete i kažnjavaju, djetetovo mišljenje o sebi postat će negativno.

Slika se rijetko mijenja

Jednom kada čovjek oblikuje sliku o sebi i donese procjenu vlastite vrijednosti, teško će ju promijeniti. Dijete s niskim samopouzdanjem osjeća se neadekvatno i razvija strah od odbacivanja i neuspjeha. Taško će se upustiti u situacije i zadaće koje su mu izazovne i zahtjevne i u kojima postoji mogućnost neuspjeha kako u odnosu s vršnjacima tako i u školskim aktivnostima. Dijete koje ne vjeruje u svoje sposobnosti očekivat će neuspjeh i neće se osobito ni truditi postići dobar uspjeh u školi, jer vjeruje da mu uspjeh nije dostižan. Takva djeca često imaju teškoća i kod kuće i u školi. Vrlo često imaju toliko nisko mišljenje o sebi da odustaju od aktivnosti a da uopće ne pokušaju upustiti se u njih, jer očekuju da ponovno neće uspjeti.

Uobičajeni znakovi niska samopouzdanja kod djeteta su: potreba da uvijek pobjeđuje u igrama; perfekcionizam; pretjerana samokritičnost; pretjerano hvalisanje; podmićivanje druge djece (davanje slatkiša, novca ili igračaka); privlačenje pažnje neprihvatljivim ponašanjem poput agresivnosti, zadirkivanja; sramežljivost; potištenosti; pretjerano ispričavanje za sve što kaže ili napravi; strah od toga da pokuša nešto novo; stalno traženje isprika; prebacivanje odgovornosti ili krivnje na druge; antisocijalno ponašanje; nepovjerenje prema ljudima; stalna potreba da se ugodi drugima; nesposobnost da kaže Neću! Ili odbije nešto što ne želi; nesposobnost donošenja vlastitih odluka ili izbora.

Međutim roditelji, kao najvažnije osobe u djetetovu životu, mogu mnogo pridonijeti i zato je njihova odgovornost u odgoju ali i samopouzdanju djeteta najveća. Obitelj je prva stuba na kojoj dijete dobiva osnovu odgoja, koji se kasnije tijekom života djeteta nadograđuje u vrtiću i školi koje dijete pohađa.

Vjera u „dobar posao"

Ako roditelji nemaju vjere u svoje dijete, teško će ju ono razviti samo u sebi. Način na koji dijete odrasta u iskrenu, snalažljivu i sposobnu osobu u velikoj je mjeri roditeljska zasluga i odgovornost. Neki roditelji imaju više povjerenja u učiteljicu, koju viđaju samo na roditeljskim sastancima, negoli u svoje dijete. Tako zaboravljaju vlastiti utjecaj na oblikovanje djetetove osobnosti. Nemaju povjerenja u sebe kao roditelje i nisu sigurni da su obavili „dobar posao".

Špijuniranje, pretraživanje stvari, raspitivanje kod prijatelja i čitanje dnevnika pokazatelj su roditeljskog nepovjerenja, a ne zabrinutosti za dijete. Tako se ne razvija odnos povjerenja. Špijuniranjem djeteta uče ga da je u redu skrivat i lagati roditeljima.

Tko je uspio odgojiti samosvjesno, samopouzdano i odgovorno dijete, koje odolijeva pritiscima okoline i ako imate povjerenja u sebe i svoje odgojne metode, onda i nema pravog razloga za špijuniranje. Takvi roditelji imaju mnogo razloga biti zadovoljni i puni povjerenja u sebe i svoje dijete.

KAKO POVEĆATI DJETETOVO SAMOPOUZDANJE?

1. Uključite dijete u aktivnosti koje ga zanimaju i za koje pokazuje darovitost ili sposobnosti.

2. Potičite i pohvaljujte dijete za postignute uspjehe, pa čak i za male. Primjećivanje i ohrabrivanje njegova truda, čak i ako nije uspjelo, pomoći će mu da ustraje i cijeni napore.

3. Kad ga hvalite, budite specifični, točno određeni.

4. Kad ga kudite, također budite specifični. Kritika se treba odnositi na određene loše postupke, a ne na njega kao osobu.

5. Nemojte ga pretjerano kritizirati jer mu to govori da je loša osoba i da su njegovi postupci loši, radije mu objasnite što vam se ne sviđa.

6. Poštujte ga, njegove dobre i loše osjećaje, njegove dobre i loše izbore, svi mi ponekad griješimo.

7. Potičite ga na preuzimanje odgovornosti, neovisnost i samostalno donošenje odluka.

8. Uključite ga u rješavanje problema i odlučivanje oko stvari koje se odnose na njega.

9. Aktivno ga slušajte, potrudite se razumjeti ga i ohrabriti da vam nastavi pričati o sebi i svojemu životu.

10. Budite mu dobar model ponašanja – gradite i sami kod sebe samopouzdanje i radite stvari samo za sebe.

11. Pitajte ga je li i ono samo zadovoljno kako je nešto napravilo.

12. Nemojte ga stalno prosuđivati i govoriti mu što bi trebalo/moralo.

13. Dajte mu glavnu riječ kad god je to moguće.

14. Povjeravajte mu sitne zadatke i zaduženja koja može ispuniti.

15. Prihvatite njegove osjećaje, nemojte mu govoriti da nema razloga biti tužan ako se dijete tako osjeća.

16. Njegujte djetetove pozitivne strane i vrline, nemojte isticati samo ono što ne valja.

17. Poštujte njegove interese i prijatelje.

Ivana Ðurković, psihologinja