bischop_peric.jpgOvdje možete pročitati u cijelosti intervju biskupa Ratka Perića za "Crkvu na kamenu". Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna ove godine, navršava se 20 godina od Vašega biskupskog ređenja u Neumu. Iskrene čestitke! 

Nevolje otkrivaju namisli ljudskih srdaca

Oče biskupe! Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna ove godine, navršava se 20 godina od Vašega biskupskog ređenja u Neumu. Iskrene čestitke! Barem kratak pogled na ta dva desetljeća, ako ne može dulji pregled.

– Kandidat za svećeništvo sam se javlja i moli biskupa da ga primi u sjemenište, u bogosloviju i, ako ocijeni prikladnim, za ređenje. S obzirom na biskupstvo, Sveti Otac s pomoću Svete Stolice bira kandidate, poput Isusa koji je na svoju inicijativu izabrao apostole, a ne oni njega (Iv 15,16). Dok u duši nosim zahvalnost prema Bogu na povjerenju, prema Isusu, Sinu Božjemu, koji je došao na svijet „spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja“ (1 Tim 1,15), i iskazujem poštovanje prema Papi, uvijek me prati potresan osjećaj odgovornosti i izvršenja crkvene službe po mjerilima Evanđelja i Kodeksa u naviještanju vjere, u dijeljenju sv. otajstava i u upravljanju povjerenim narodom. Čovjeku je dano vrijeme da raste tjelesno do određene mjere, duhovno bez mjere, odnosno do groba. Je li ovo dvodesetljeće uvijek bilo u rastu, samo Bog zna. Zahvalan sam Svemogućemu i na zdravlju kao i na bolesti. I što mi je omogućio raditi i u zdravlju i uz potrebne medikamente.
Za svoje biskupsko geslo uzeli ste svetopisamsku misao: Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Gledano unatrag, je li to bila proročka vizija, ili je to, teološki uzeto, izraz optimizma i nade naspram stvarnosti patnje na koju nailazi svaki čovjek?
– Nije to proroštvo. To je jednostavno Kristovo načelo, pa onda i Pavlovo i Barnabino životno pravilo. Da se dođe do spasenja, nema drugoga puta osim Križnoga puta. Križ ili nevolje jednako su me pratile i u Trebinju i u Sarajevu i u Rimu i u Mostaru. Križ je providnosno pomagalo da se čovjek u „dobru ne ponese a u zlu ne poništi“. Križ je Božje odgojno sredstvo ljudske ranjene i grješne naravi da je ozdravi. Križ je jednostavno volja Božja! Krist je s pomoću Križa – muke, smrti i ustajanja od mrtvih – otkupio čovječanstvo. Nama je subjektivno sudjelovati na tom njegovu objektivnom Otkupljenju: sada u patnji i smrti, a u uskrsnuću o Sudnjem danu. Sve po njegovoj milosti.
Neposredno nakon ređenja objavljena je Vaša knjiga: Ekumenske nade i tjeskobe (1993.). Čini se da ekumenizam na ovim našim prostorima prolazi „kroz iglene uši“. Ima li nade da pođe širim putem?
– Ekumenizam kao kršćanski pokret za jedinstvom svih sljedbenika Kristovih, jedinstvom u jednom vjerovanju, u jednom posvećenju s pomoću sakramenata i u jednoj upravi Crkvom Kristovom također je volja Božja. Isus je za to molio na Posljednjoj večeri (Iv 17,22). Njegova molitva ne može biti isprazna, neuslišana. Zadaća je Crkve stalno objedinjavanje samih katolika: običnih vjernika, svećenika i biskupa; njezina je dužnost ujedinjavati sve kršćane procesom ekumenizma, kao i sve ljude na svijetu metodom evangelizacije. Papa je toga savršeno svjestan i o tome nas stalno poučava. Nama je jednostavno prolaziti kroz iglene uši, jer širok, lagan i gladak put ne jamči da vodi u Kraljevstvo Božje. Isusove su to riječi!
Biskupski je ordinarijat objavio knjigu Za pravedan mir (1995.), a nekoliko godina kasnije CNAK knjigu Kroz mnoge nam je nevolje (2004.), prošireno izdanje (2006.), nešto skraćeno treće izdanje u Australiji s engleskim prijevodom Many problems lie ahead (2007.). Tu se nalaze mnoga Vaša razmišljanja, stavovi, govori, razgovori, osvrti, pisma, pozivi, upozorenja… u vrijeme ratne drame i poratnih tragikomedija. Tu je očita Vaša zauzetost i za dijalog. Kako stvari stoje danas?
– U objema knjigama sa svake se stranice odašilju refreni s Božjim zapovijedima kao normama ljudskoga djelovanja, i pojedinačnoga i društvenoga. Ne može nas nitko optužiti da smo šutjeli u ta mučna vremena a nitko nas, s obzirom na te knjige, nije kritizirao da nismo poduzimali što je u našoj moći i za pravedan mir i za razuman dijalog. Za to se hoće i danas i uvijek: biti otvoren, iskren i dosljedan. Otvoren za ozbiljne susrete, iskren u predmetnu razgovoru, dosljedan u vjerskim i ljudskim stavovima.
Bilo je raznih kritika na Vašu adresu kada je u pitanju dijalog. Na neka ste pitanja kroz razne razgovore dali svoje mišljenje: Stari most u Mostaru, Križ na Humu, Spor oko kršćanske bogomolje u Stocu… Jesu li to više znakovi poraza ili pobjede demokracije?
– To je jedna od „nevolja“. I valjalo se boriti i ne dati da s nama svijet okreće kako hoće. Imali smo jasna načela kojih smo se držali: tuđe poštovali, svojim se dičili. Strasti su se stišavale i razum je pobijedio. Kada razum i istina pobijede, nitko se ne smije osjećati poraženim. Objavljivanje knjiga, pa i o takvim užarenim temama (Stolac mjesto spora umjesto razgovora 2002., Stari mostovi u Mostaru 2004., brojni članci o Križu na Humu u raznim listovima) nije bijeg od dijaloga nego direktan ulazak na dijaloški poligon.
Koji su uvjeti, po Vašem mišljenju, za dobar ekumenizam i iskren dijalog?
– Upravo ovo što je rečeno: istina i razum. Za normalna čovjeka nije nikakvo poniženje pred istinu kleknuti i pokoriti se razumnu djelovanju. Crkva je stup i uporište istine. Bog je Istina. I sve što je u službi Boga i Crkve služi istini, istinskom ekumenizmu i pravom dijalogu. A da ima poteškoća, ima. Osjeća ih i Sveta Stolica kojoj su na raspolaganju svi mehanizmi, čak i oni diplomatski. Pa ipak ne teče tečno. Za dijalog se hoće dvoje. Ako druga strana ne odgovara, ako se dvoznačno ponaša, valja raditi i čekati da nadođe prikladan čas, kairos. I opet na posao. Trebamo biti ne skrštenih, nego sklopljenih ruku na molitvu. Bog je glavni voditelj i ekumenizma i dijaloga. A mi službenici njegovi.
U posljednjih 20 godina puno se toga dogodilo na prostorima Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, nastale su mnoge promjene u svakom pogledu. Što biste izdvojili kao dobro, vrijedno, radosno?
– Vrijedno je da katolici primaju i pohađaju sv. sakramente: krštenje, krizmu, ispovijed, Misu, ženidbu, bolesničko. Približavamo se gotovo stopostotnoj praksi sakramenata. Imali smo u Hercegovini značajan broj svećeničkih ređenja. Dobro je što se puno toga materijalno obnovilo što je bilo u ratu srušeno. Mi smo u crkvenom pogledu gledali obnoviti sve što se dalo obnoviti i gdje vidimo potrebe i perspektive. I Katedrala, i Svećenički dom, i Biskupska zgrada, i Biskupijski caritas, i Rehabilitacijski centar, i Emaus, da spomenem samo ove biskupijske ustanove. Osnovano je pet župa u Mostaru. Nastojali smo oko duhovnih zvanja. Crkva na kamenu sustavno i neizostavno djeluje od 1980. Isto tako i Biskupijski caritas. Teološki institut, ustanovljen još 1987. kao „Vjeronauk za odrasle“, ove godine obilježuje 25 godina, s ratnim prekidom 1991.-1993. Izašle su studijske monografije o biskupima (P. Čuli, P. Žaniću, M. Periću) i istaknutim svećenicima (A. Majiću, M. Nuiću, A. Romiću, P. Vuletiću Šjoru), o četrnaestorici Svjedoka vjere i rodoljublja. Objavljeno je oko 40 monografija o župama u Hercegovini od raznih auktora, velik prilog proučavanju povijesti Crkve u Hercegovini. Sveta je Stolica pozvala nekoliko naših svećenika u biskupsku službu – Ž. Puljića iz Dubrovnika premjestila za nadbiskupa u Zadar 2010., P. Rajiča poslala za nadbiskupa nuncija u arapski svijet 2010., T. Vukšića za vojnoga ordinarija u BiH 2011., D. Kutlešu za biskupa u Poreč-Pulu 2011., i neke druge svećenike na druge službe.
A najteže, najžalosnije?
– Crkva je organizam, živo tijelo. I kao što u tijelu uvijek ima određenih problema, tako i u Crkvi ima i problema i grijeha. Najdublje me pogađa psovka u narodu. Mi smo na ovome svijetu, pa prema tomu i u Crkvi, zato da Boga spoznamo, slavimo i tako u nebo dođemo. Kako Boga častimo i slavimo ako ga pogrđujemo i psujemo?! Svatko je od nas beskrajno osjetljiv na svoju ljudsku čast, koju nam uostalom Bog daje. Kako onda mislimo i vladamo se da Bogu nije stalo do njegove božanske časti i dostojanstva, da možemo bogohuliti?! Dva velika problema ili fenomena – hercegovački i međugorski – nisu samo mjesnoga karaktera, nego ih je svojski rješavala i rješava i sama Sveta Stolica.
Vjernici se nerijetko pitaju: Kada će se to konačno riješiti?
– Kada bi upravo vjernici željeli prihvatiti zakonite odluke Crkve, dakle zakonite svećenike, taj bi se hercegovački problem župa riješio sutra. Načelno su župe riješene između Franjevačkoga generalata i Ordinarijata, pod vodstvom Svete Stolice 1999. i 2005. godine. Franjevački se red odrekao neposlušnih članova svećenika i kaznio ih izbacivanjem iz reda i suspenzijom od crkvene službe. Kažnjeni svećenici, isključeni iz pastoralnoga djelovanja, odlučili su sa svojim pristašama u pobunu protiv crkvenih odluka. Sve je pokušano sa same redovničke strane da ovu devetoricu suspendiranih uvjere da rade krivo, protucrkveno, protukatolički, protufranjevački. Oni se vladaju kao da su iznad Pape i iznad Crkve i da će im Bog blagosloviti crkveni nered i neposluh. Crkva ne može popustiti pred zlom, odakle god ono dolazilo. Imajući iskustvo predhodnih biskupa, Petra i Pavla, i njihova rješavanja problema župa, gledali smo nastaviti i od početka staviti naglasak na rad, ne zaboravljajući i teorijsko opravdanje prava koje je potvrđeno prije 130 godina (dokumentarna knjiga Hercegovačka afera, 2002.). Pravo valja provesti postavljajući svećenike na odgovorna mjesta. Preuzeli smo sporne župe: Jablanica funkcionira uredno. Nevesinje također. Blagaj-Buna ima svoga župnika i najveći dio župljana prianja uza zakonita dušobrižnika. Ploče-Tepčići u većini pristaju uz dekretirana župnika, podignuta je i crkvica i stan za svećenika dok se ne prijeđe u župnu crkvu i kuću. Čapljina se također sve više opredjeljuje za zakonito djelovanje: s jeseni bit će, ako Bog da, župnik u samome gradu. Vjernici Mostarskoga Graca mogu se u svemu obraćati na susjednoga župnika u Pologu, koji je njihov upravitelj. Ostale su župe Grude i Crnač, koje imaju nominalne upravitelje, ali ne na terenu. Vježbamo se u strpljivosti i nadamo se da će se sve riješiti na slavu Božju i na čast Crkve. Božji blagoslovi idu na duge staze i ne zastarjevaju, a neposluh se nikada ne isplati, nego se višestruko kažnjava i u sebe urušava!
Već dvije godine djeluje „Papinska komisija za međugorski fenomen“. Neki tumače da je na taj način to pitanje uzeto iz Vaših ruku.
– Postoji postupak Svete Stolice iz 1978. objavljen tek ove godine, a i mi smo ga objavili u hrvatskom prijevodu na našem biskupijskom portalu (23. V. 2012.). Kada se radi o sličnim fenomenima „ukazanja“, najprije rješava biskupijska komisija, zatim ona na razini BK i konačno Sveta Stolica. To rješavanje nema veze s pastoralnom službom i jurisdikcijom koju je uvijek i redovito obavljao mostarski biskup, i pokojni i živi. Kroz ovih 20 godina bio sam gotovo svake godine u Međugorju. Obavljao što sam bio dužan činiti i govorio sam što sam bio dužan govoriti. I pisao sam u što sam bio uvjeren da je istina.
Prateći Vašu Kroniku u Službenom vjesniku hercegovačkih biskupija primjećuju se brojni susreti, razgovori, propovijedi, predavanja, duhovni vježbi… Uz to svake godine izađe po jedna knjiga duhovnih razmišljanja namijenjena za svećenike. Dobro nađete vremena…
– Crkva je po evanđelju postavila biskupske i svećeničke službe ovim redom: propovijedanje, posvećivanje, upravljanje. Ono što je na prvom mjestu tomu se najviše vremena i posvećuje. Propovijedanje, i usmeno i pisano. Knjige nisu rezultat jednoga mjeseca ili godine. One su plod svega svećeničkog djelovanja. Danas su – Bogu hvala – mogućnosti objavljivanja knjiga kudikamo veće nego prije 20 ili 30 godina: i materijalno i kompjutorski i suradnički. Pokazuje to i Crkva na kamenu koja je, kao izdavačka kuća, u ovih 30 godina objavila preko 120 naslova. I Teološki institut sa 7 znanstvenih knjiga.
Pred nama je Godina vjere. Crkva poziva na Novu evangelizaciju. Temeljni stavovi prema životu su poljuljani ili srušeni. Kako Europu ponovno učiniti prostorom koji jamči budućnost?
– Sve potječe najviše od klera. I dobro i zlo. Ako budemo imali vjerne i vrijedne svećenike, biskupijske i redovničke, kojima je stalo najprije do vlastite duše, brinut će se oni i za duše svojih vjernika; sve će teći uredno i skladno. Ako svećenik bude od škandala, ako roditelji kažu svojim sinovima koji bi htjeli u sjemenište: "Ne ćeš, pa da budeš kao onaj i onaj", onda smo na zelenoj grani, zeleni, a ne zreli! Neevangelizirani ne mogu evangelizirati. Neobraćeni ne mogu obraćati. A uzoran svećenik privlači nova zvanja. Na nama je prvima red da budemo svjedoci u vjeri i ljubavi, a tek onda na vjernicima!
Na kraju još jednom čestitke u ime čitatelja Crkve na kamenu i svih vjernika. Imate li kakvu poruku za kraj?
– Nisu nevolje da nas priječe, nego da nam pokažu koliko smo pametni i pošteni. One otkrivaju namisli ljudskih srdaca. Ostati vjerni Bogu, Evanđelju, Crkvi – to je smisao našega života!
Razgovarao don Ivan Štironja
Crkva na kamenu, 8-9/2012., str. 22-25.