bk_bih.jpgMnogim današnjim ljudima, pa i tolikima koji se smatraju katolicima, na prvome su mjestu u životu kriteriji svijeta, tijela i sadašnjega trenutka.

Pastirsko Pismo biskupâ BK BiH uz "Godinu vjere"

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili su početkom listopada 2012. svoje Pastirsko Pismo uz "Godinu vjere" pod naslovom: "Godina napredovanja na putu vjere". Pastirsko Pismo prenosimo u cijelosti:

GODINA NAPREDOVANJA NA PUTU VJERE

Pastirsko Pismo biskupâ BK BiH uz "Godinu vjere"
Časnoj braći svećenicima,
redovnicima, redovnicama i svem vjernom, Božjem puku!
Draga braćo i sestre!
Papa Benedikt XVI. u svome osmogodišnjem pontifikatu zadužio je Crkvu za proslavu triju važnih obljetnica u trajanju po godinu dana. U povodu 2000. godine rođenja sv. apostola Pavla – Propovjednika istine i Učitelja narodâ: od blagdana sv. apostolâ Petra i Pavla 29. lipnja 2008. do istog blagdana 2009. godine, trajala je „Pavlova godina“. Tijekom te godine imali smo mogućnost temeljitije se upoznati s uzvišenim objavama i teološkim spoznajama Apostola naroda.
Zatim smo u povodu 150. obljetnice smrti arškoga župnika sv. Ivana Marije Vianneya, proslavili „Svećeničku godinu“ od svetkovine Srca Isusova 2009. do iste svetkovine 2010. Posvijestili smo sebi nauk Crkve da je svećeništvo osobiti dar Isusove ljubavi u Crkvi.
Ovu „Godinu vjere“, koja započinje 11. listopada 2012. i traje do svetkovine Krista Kralja, 24. studenoga 2013., papa je proglasio u povodu 50. obljetnice početka Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) i 20. obljetnice izlaska Katekizma Katoličke Crkve (1992.-2012).
Zajednička je ovim trima „Godinama“ želja Svetog Oca – potaknuti sve nas, članove Crkve, da se temeljitije upoznamo s izvorima kršćanstva i s produbljivanjem bez prekida u crkvenom apostolatu, u spasonosnim sakramentima Crkve, te u pologu vjere i nauku Crkve, tijekom protekla dva tisućljeća kršćanstva.
Odazivajući se želji Svetog Oca i slijedeći njegove misli kao i upute Kongregacije za nauk vjere, želimo i mi, Vaši biskupi, ovom prigodom – ponuditi svima Vama tri misaona i djelatna područja našega crkvenog života:
I. o vjeri,
II. o Godini vjere i
III. o napredovanju na putu vjere na različitim razinama u našoj domaćoj Crkvi, kroz cijelu ovu „Godinu vjere“ – koju upravo započinjemo.
I.
I. Vjera
Pojam i činjenicu vjere protumačio je pisac poslanice Hebrejima, koji joj donosi ovakav opis: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga“ (11,1-3). Pisac Poslanice, vjerojatno neki nadahnuti bibličar iz djelokruga sv. Pavla, živi u sigurnosti da je ono, u što on, kao predstavnik kršćanske zajednice, vjeruje – posve istinito, i da će se ono čemu se on, zajedno sa svojom vjerničkom zajednicom pouzdano nada, sigurno dogoditi. Nada koja gleda u buduće zbiljnosti kojih ne vidimo nije neka isprazna želja, nego jasno i čvrsto uvjerenje, sigurna „uvjerenost“. Kristovi vjernici su uvjereni i tvrde: ako smo mi vjerni Bogu sada, Bog je nama vjeran i sada na zemlji i svojim obećanjima u vječnosti. Ta nada u vjeri ravna mislima, riječima i djelima kršćanina. On u toj nadalačkoj vjeri živi i umire. Već neko posjedovanje takve nade po vjeri navodi ga da postupa u skladu sa svojom uvjerenošću u buduću zbilju. S vama zajedno želimo ukratko kršćansku vjeru i nadu promotriti na tri razine u ovome zemaljskom životu:
1. Božje – svjetovno.
Vječan je Bog sa svojim zakonom, a ne svijet sa svojim promjenljivim kriterijima. Ako se, dakle, u životu držimo mjerila ponašanja ovoga svijeta, može nam neko vrijeme biti udobno i uspješno. A ako se u ovom svijetu držimo Božjih mjerila, može nam biti mučno i teško. A pravi Kristovi vjernici životom potvrđuju i dokazuju: Radije ćemo trpjeti na Božjoj strani radi ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i radi postizanja vječnih obećanja nego složiti se sa svijetom u njegovim sudovima i prihvaćati njegove zakone koji danas jesu, a sutra ih nema. „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ veli sv. Ivan, apostol i evanđelist (1 Iv 2,17).
2. Duhovno – tjelesno.
Duh je životvoran, vječan, a tijelo je sa svojim osjetilima trenutačno, prolazno. Tijelo nam nerijetko savjetuje: Uživajte sada i ovdje! A duh nam kazuje da su prave i trajne vrijednosti iznad trenutačnih požuda i osjetila, u vječnosti. Pravi vjernici životnim ponašanjem dokazuju da će se radije držati duhovnih vrijednosti nego tjelesnih strasti. „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,63), govori Gospodin, a prenosi nam također sv. Ivan.
3. Vječno – vremenito.
Istina, dobrota i ljepota nadilaze sadašnjost i sežu u budućnost, u vječnost. Oni koji ističu važnost pravila i mjerila današnjega vremena govore: zašto bismo mi zapustili sigurno uživanje ovoga sadašnjeg trenutka za nesigurnu i maštovitu budućnost nakon smrti. Mi, kršćani na to odgovaramo: Budućnost uopće nije nesigurna i imaginarna, jer je ona Božja, u Božjim rukama, najveća stvarnost. Mi takvu budućnost prihvaćamo jer je to Bog, koji nas je životom obdario, sam odredio i obećao. Naša je konkretna vjera i nada u konkretno Božje obećanje. Mi kršćani se držimo Božje riječi.
Pisac poslanice Hebrejima, nadalje, tvrdi da je ovaj svijet nastao ni iz čega, „uređen riječju Božjom“, a ne iz „nečega pojavnoga“. On se za tu tvrdnju ne služi nikakvim znanstvenim metodama, nego samo iznosi čvrsto uvjerenje da je sve što je stvoreno – Božje djelo. Iz toga proizlazi da se mi služimo stvorenim dobrima onako kako Bog traži da se njima služimo. I da Bog svime ravna i upravlja, makar se nama ljudima činilo da nije tako. Ako je dakle ovaj svijet Božja tvorevina, onda se iz toga rađa svijest naše moralne odgovornosti pred Bogom, pred duhom i vječnošću, jer nam se svima kao odgovornim ljudskim bićima jednom pojaviti pred sudištem Božjim da budemo suđeni po onome kako smo živjeli u ovome svijetu, u ovome tijelu i u ovome prolaznom vremenu (2 Kor 5,10; Rim 14,10), kako nas poučava apostol Pavao. Samo je Božji sud pravi sud.

Vjera dakle ima dva temeljna načela i apsolutna postulata: Tko želi Bogu pristupiti, tko mu želi omiljeti, i spasiti se za vječnost, „mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže“, kako to naglašava poslanica Hebrejima (Heb 11,6). Mora vjerovati u Božju opstojnost, u Božju providnost i u Božju pravednost. Zato svaki vjernik, kršćanin mora biti moralan, odgovoran!
II. „Godina vjere“
Mnogim današnjim ljudima, pa i tolikima koji se smatraju katolicima, na prvome su mjestu u životu kriteriji svijeta, tijela i sadašnjega trenutka. Takvi standardi svakim danom osvajaju – medijski i zakonski – sve više prostora i ljudskoga mentaliteta, osobito na ovom starom kršćanskom kontinentu – Europi, pa i u našoj životnoj sredini. Imajući u vidu takvu situaciju, Papa smatra da treba – ne samo jedan dan, odnosno jedan godišnji blagdan – nego cijelu godinu posvetiti proučavanju, buđenju, promicanju i napredovanju u kršćanskoj vjeri i nadi u Boga. Mi stariji se sjećamo da je prije 45 godina, 1967., Sluga Božji papa Pavao VI. proglasio „Godinu vjere“ u povodu 1900. obljetnice mučeničke smrti sv. apostola Petra i Pavla. Sadašnji papa Benedikt XVI. prošle godine, 11. listopada, najavio je ovu „Godinu vjere“ svojim apostolskim pismom Porta fidei – Vrata vjere, izrazom uzetim iz knjige Djela apostolska i opisivanja prvoga misijskog putovanja apostola Pavla i sv. Barnabe, gdje se izriče da je Gospodin i „poganima otvorio vrata vjere“ (Dj 14,27).
Kongregacija za nauk vjere dala je smjernice za provedbu ove najavljene milosne Godine.[1]
Ova „Godina vjere“ vezana je – kako već rekosmo – uz dvije važne crkvene godišnjice: 50. obljetnicu početka vrlo značajnog Drugoga vatikanskog koncila (1962.) i 20. obljetnicu objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve (1992.), koji je predstavljen kao „sigurno pravilo za proučavanje vjere i stoga valjano i zakonito sredstvo u službi crkvenog zajedništva“.[2]
Razlikujemo:

objektivni sadržaj vjere
(depositum fidei), o kojem govori apostol Pavao svomu učeniku sv. Timoteju (1 Tim 6,20; 2 Tim 1,2; 2 Tim 1,14), i subjektivni čin vjere (actus fidei) koji se očituje u prihvaćanju toga sadržaja vjere srcem i usnama. Stoga se sadržaj vjere mora poznavatida bi vjernik mogao na to slobodnom voljom pristati.[3] Taj je sadržaj – pologsadržan u Svetom Pismu, u Obrascima (Simbolima) vjerovanja Crkve i u cijeloj crkvenoj Predaji, a na osobit i nama posve pristupačan način u dokumentima posljednjega Koncila.[4] Koncil je drevni i trajni nauk Katoličke Crkve iznio u suvremenom stilu i rječniku. On se sa svojih šesnaest dokumenata: tj. konstitucija, dekreta i deklaracija – obratio svim slojevima Crkve i svijeta i objavio odredbe i poruke. Navodimo ovdje samo neke od tih vrlo važnih dokumenata, koje bismo, kao članovi Katoličke Crkve morali poznavati:
Koncil se obratio cijeloj Crkvi:
osobito konstitucijama: o svetoj Liturgiji (Sacrosanctum Concilium), – o Božjoj Riječi (Dei Verbum), – o ustroju i ulozi Crkve (Lumen gentium), – o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes)itd; a
Dekretima:
vjernicima laicima (Apostolicam actuositatem),
sjemeništarcima i bogoslovima Optatam totius),
redovnicima i redovnicama (Perfectae caritatis),
svećenicima (Presbyterorum ordinis),
biskupima (Christus Dominus).
Koncilski tekstovi, koji ne gube svoje vrijednosti ni svoga sjaja,[5] jesu izvori svim mnogobrojnim crkvenim dokumentima u posljednjih pedeset pokoncilskih godina. I kao što je nakon velikog Tridentskoga koncila (1545.-1563.) objavljen Rimski katekizam [Catechismus (Romanus)], 1566. godine,[6] tako je i nakon ovog Drugoga vatikanskog koncila – u povodu 30. obljetnice njegova početka (1992.)[7] izišao Katekizam Katoličke Crkve.
Papa želi da se tijekom ove „Godine vjere“ svećenici, redovnici, redovnice i ostali vjernici pojačanim zanimanjem upoznaju s ispravnim tumačenjem koncilskih dokumenata i Katekizmom Katoličke Crkve i da odatle crpe čist katolički nauk i hrane i produbljuju svoju vjeru.
Ta vjera nije samo intelektualno pristajanje uz određene istine kršćanskog poklada, nego se duboko tiče našega života. Ta vjera mora biti pretvorena u djela; mora biti oživljena i prožeta dobrim djelima prema drugima. Ona mora biti prihvaćena osobnim činom srca i uma. O tom sveopćem vidu djelatne vjere govori cio Novi Zavjet.
Podsjećamo samo na neka mjesta iz Evanđelja i Poslanica:
– Sv. Ivan Krstitelj propovijeda svima da činjenicu obraćenja treba dokazati dobrim djelima: „Donesite, dakle, plod dostojan obraćenja“ (Mt 3,8).
– Gospodin Isus u Govoru na gori o svjetlu vjere kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5,16). Odnosno: Dobro stablo vjere donosi dobar plod, a nevaljalo stablo rađa zlim plodovima (Mt 7,17).
– Svaka Poslanica apostola Pavla naglašava i završava odjeljkom da se kršćanstvo pravo očituje tek po djelima svojim. Poslanica Rimljanima ozbiljno upozorava: „Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12).
– Poslanica apostola Jakova na osobit način ističe vjeru iz djela. Samo neka puka spekulativna vjera ne koristi ničemu. Takvu „vjeru“ u Božju egzistenciju imaju i vragovi. I dršću (Jak 3,19). Ali to ništa ne mijenja njihovo vječno stanje. Ono što utječe na naše konačno spasenje jest vjera s konkretnim djelima prema potrebnima, siromašnima, nemoćnima.
Mi smo dužni svoju kršćansku vjeru najprije što bolje i temeljitije upoznati – iz onoga trajnoga pologa, koji posjeduje Katolička Crkva – i onda je primijeniti u svome konkretnu djelovanju.
III. Napredovanje na putu vjere
Mi, Vaši biskupi izražavamo najprije zahvalnost svima Vama, koji ste se i do sada trudili u poznavanju i življenju kršćanskog poklada vjere, kako ga tumači i živi naša Crkva. Izražavamo također i želju i potrebu da se ova Godina rasta i napredovanja u vjeri dodatno obilježi na razini brojnih naših crkvenih struktura. Ne mislimo na nešto novo, nego da u prvome redu iskoristimo ono što već postoji u našim (nad)biskupijskim, župnim, redovničkim, sjemenišnim zajednicama i raznim vjerničkim udrugama, i u to unesemo više žara i svjetla vjere.
Osobito potičemo da se svakomu našem katoličkom domu učini dostupnom Biblija – Knjiga života, osobito Novi Zavjet i Psalmi, kojih ima u raznim domaćim izdanjima. Gdje god je to prikladno neka se nabave također: koncilski Dokumenti, Katekizam Katoličke Crkve ili njegov Sažetak, te Obiteljski Molitvenik[8]koji je izdala naša Biskupska konferencija. Hvale vrijedno je da se nabave i upotrebljavaju i drugi priručnici o vjeri kao i životopisi svetaca.
Ova „Godina vjere“ može biti također i izvrsna prigoda da crkvene strukture – znanstvene, odgojne, pastoralne – ali i sami svjesni laici artikuliraju gdje smo i kamo idemo s kršćanskom nazočnošću i svojim kršćanskim svjedočenjem u ovom našem društvu.
Potičemo profesore naših visokih teoloških učilišta u Sarajevu i Mostaru da zajedno upriliče simpozije ili studijske dane! I vijeća pri našoj BK će svoje redovne susrete zacijelo iskoristiti u svojevrsne studijske dane ili za poticanje konkretnih akcija tijekom Godine na dobro svih. U ovaj okvir ulazi i održavanje zajedničkog Svećeničkog dana koji je već uplaniran za 18. lipnja 2013. u Livnu, zatim, održavanje Redovničkih dana te sudjelovanje na nacionalnim vjerničkim susretima i hodočašćima, kao i na onima na koje nas poziva sam Sveti Otac.
Također ćemo i redovne godišnje duhovne vježbe naših svećenika, redovnika, redovnica ali i vas vjernika laika trebati prožeti biblijskim i životnim temama vjere i nade.
Svakako će biti potrebno da još sustavnije molimo i radimo na buđenju i podržavanju duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih.
Hodočasnička su mjesta oaze osobito opipljive Božje blizine, i to po slavljenju sakramenata Euharistije i sv. ispovijedi. Trebamo o tome u ovoj „Godini vjere“ osobito voditi računa! Bilo bi hvalevrijedno i duhovno korisno prirediti hodočašće na grobove apostolskih prvaka u Rim ili u Svetu Zemlju.
U redovitom životu naših (nad)biskupija, u ovoj „Godini vjere“, valja ciljano iskoristiti već postojeće susrete na razini dekanata ili cijele (nad)biskupije: za Pepelnicu, za Veliki četvrtak, za svetkovinske obljetnice posvete katedrala. Trebat će što bolje osmisliti, na ovoj razini, staleške susrete svećenika, redovnika i redovnica, vjeroučitelja, zborova, pjevača, mladih, ministranata. Valjalo bi bolje poraditi na hodočašćima u katedrale prigodom biskupijskih ili katedralnih patrona, a također potaknuti i pojačati volontarijat, osobito pri biskupijskim i župnim caritasima.
Sigurno će u ovoj „Godini vjere“ biti upriličeni razni pastoralni susreti i liturgijska slavlja na razini svake od naših župa. Samo se po sebi nudi da se u vjeri poučava i na vjeru potiče prigodom dijeljenja sakramenata krštenja, potvrde, prve ispovijedi i pričesti, vjenčanja. Također, može se iskoristiti božićne, uskrsne i patronske ispovijedi i pričesti za prigodnu pouku o vjeri.
U „Godini vjere“ trebamo svakako još više prakticirati obiteljsku molitvu, jutarnju i večernju, prije i poslije jela. U svom osobnom životu trebamo se odlučno truditi promijeniti neku našu lošu naviku: uvesti mjesečnu ili barem godišnju „inventuru“ o tome kakvi smo to mi katolički vjernici! Ponavljamo ono što nam je uglavnom poznato: vjera se očituje u čestitu življenju, činjenju dobra, osobnom rastu, plodonosnu primanju sakramenata. Vjeru ne živimo niti proživljavamo sami za sebe, nego je svjedočimo pred drugima ne rijetko i pred drugačijima.
Draga braćo i sestre,
pred nama je još jedna milosna Godina, „Godina vjere“. Sveti Otac nas poziva da, poput apostola, i mi molimo Gospodina Isusa da nam umnoži vjeru, da nas naša vjera u Trojedinoga Boga, koja je poglavito njegov – Božji dar – nadahnjuje u vršenju dobra, hrani u trajanju životne sreće i podržava u prevladavanju životnih nevolja i poteškoća; da nam ova „Godina vjere“ bude istinska obnova u vjeri, nadi i ljubavi.
Ovo naše pastirsko pismo nije imalo nakanu obrađivati neka druga važna pitanja pred kojima se danas nalazi naša Crkva u ovoj zemlji. Svi smo mi svjesni potrebe obnove – osobito one duhovne – našega naroda, naše Crkve i naše zemlje. Također smo svjesni, da samo iz osobne, osvjedočene vjere u Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, može doći i do istinske i potrebne obnove Crkve, a onda i društva. Samo u zajedništvu s Trojedinim Bogom bit ćemo u stanju živjeti i jedni s drugima i jedni za druge. Samo tako ćemo moći biti svjedočka Kristova Crkva, koja će – unatoč mnogim i raznovrsnim poteškoćama – moći donositi one plodove koje od nje očekuje i Bog i buduće generacije.
Drugi vatikanski koncil stavlja nam Gospu, Isusovu majku, kao uzor vjere i vjernice. Za nju on reče da je „napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom“.[9] Blažena Djevica Marija u vjeri nam je ne samo uzor nego i pomoć. Njoj, svojoj duhovnoj Majci, povjeravamo ovu Godinu da se što više približimo i povežemo s njezinim Sinom, našim Otkupiteljem.
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rim 15,13).
Sarajevo, početkom listopada 2012.
Vaši biskupi:
Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski
Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki


[1] Benedikt XVI., Porta fidei – Vrata vjere – Kongregacija za nauk vjere, Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere, Zagreb, 2012., KS, Dokumenti, br. 160.
[2] Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., str. 13; Vrata vjere, 11.
[3] Vrata vjere, 10.
[4] Posljednje izdanje na hrvatskom: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Zagreb, 2008.
[5] Vrata vjere, 5.
[6] Katekizam je na latinskom jeziku doživio 550 izdanja (posljednji u Vatikanu, 1989.), i preko 350 izdanja u prijevodima na 18 jezika, među ostalima i na hrvatskom: „Katekism rimski“, Mleci, 1775.
[7] Latinsko izdanje Catechismus Catholicae Ecclesiae, Vatikan, 1997.; Hrvatsko izdanje, HBK, Zagreb, 1994.
[8] Obiteljski molitvenik, izdanje BK BiH, Sarajevo, 2010.
[9] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 58.