mostarska_katedrala.jpgPosebno značajno vrijeme u liturgijskoj godini i za sve vjernike i za sve svećenike jest korizma (quadragesima – četrdesetnica, tj. četrdeset dana pred Uskrs). Podsjećaj je to na „četrdeset dana“ (Mt 4,2) koje je Isus proveo i propostio u pustinji, zvanoj Kvarantnija, odolijevajući napastima sotone, s obzirom na izazove zemaljskoga kruha, slave i vlasti. Isus je sve te napasti odlučno i glatko odbio Riječju Božjom! One su se tijekom vremena stalno navraćale, i preko prijatelja i preko neprijatelja, a Isus ih je jednako odbijao od svoje osobe i djelovanja. Sve počinje Čistom srijedom, koja nas podsjeća na to da ne samo u hranidbenom smislu sve treba biti čisto od mesa ili bilo kakva mrsa, nego pogotovo na činjenicu da nam srce i misli budu čiste pred Bogom. A tomu služi i dobra riječ i odupiranje napasti i post od svega onoga što onečišćuje ljudsko srce, iz kojega „izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka“ (Mt 15,19).
U srijedu, 17. veljače, okupio se veći broj svećenika, biskupijskih i redovničkih, na duhovnu obnovu u katedralnu kriptu svetoga Josipa, zaštitnika mostarsko-duvanjske biskupije. Sve je počelo u 9,30 s molitvom Srednjega časa. Nastavilo se s predavanjem dr. don Tome Vukšića, generalnoga vikara, ispitom savjesti, mogućnošću pojedinačne sv. ispovijedi, kratkom stankom, pobožnošću Križnoga puta i slavljem sv. Mise koju je predvodio mjesni biskup Ratko. Posni ručak bio je u katedralnoj dvorani. Voditelj Biskupijskoga caritasa dr. don Ante Komadina zahvalio je svećenicima na skupljanju pomoći za potrebe ugroženih zbog potresa na Haitiju. Do sada je skupljeno oko 180.000 maraka. Svota će biti uručena apostolskom nunciju na Haitiju za potrebe pogođena pučanstva.
Donosimo don Tomino predavanje svećenicima:
 

Duhovna obnova svećenika
 radi snažnijeg i prodornijeg svjedočenja Evanđelja
(Duhovna obnova svećenika u Mostaru, 17. veljače 2010.)
·       Papa Benedikt XVI. je 19. lipnja 2009. proglasio „Svećeničku godinu“. Povod je bila 150. obljetnica smrti sv. Jean-Baptiste Marie Vianney-a. Odnosno, kako je napisao Papa, u povodu „rođenja za nebo“ toga zaštitnika svih župnika, kako ga je 1929. proglasio Pio XI.
·       „Svećenička godina“ započela je na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova 2009. i završit će na istu svetkovinu ove godine.
·       U povodu „Svećeničke godine“, Papa je svim svećenicima uputio posebno pismo kojemu je dao naslov: Svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo.
·       Za temu vodilju ove duhovne obnove uzeta je rečenica iz uvoda u to Pismo koja glasi: „Ta godina (…) želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu.“
·       Svoje razmatranje Papa započinje citirajući jednu od tri misli sv. Ivana Vianneya koje je preuzeo još Katekizam Katoličke Crkve u poglavlju o sakramentu Reda. Prema KKC, sveti Arški župnik je jednom rekao: „Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji.“ Drugi put: „Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi.“ A treći: „Svećeništvo je ljubav Isusova srca.“
·       Sve tri spomenute misli župnika iz Arsa citirane su također u Papinu pismu svećenicima. Ali upravo ovu posljednju Vianneyevu misao – Svećeništvo je ljubav Isusova srca.“ – preuzeo je Papa odmah na početku kao vodilju svoga Pisma. Stoga nije isključeno da je upravo ta misao razlog zašto je odredio da „Svećenička godina“ traje od jedne do druge svetkovine Srca Isusova. I nastavlja Papa:
o      „Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću i zahvalnošću spomenuti se neprocjenjivog dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti „Kristovi prijatelji“, koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?“
o      „Ali spomenuti izraz, koji koristi sveti Župnik, doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno. Pred mojim su očima, stoga, i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da vrše svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista?“
o      Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog kojeg se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Sjetimo se samo medijski izvikanih slučajeva u Americi, Austriji, Irskoj, Njemačkoj… koji su postali globalne sablazni… U vezi s takvim pojavama Papa veli: „Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko potrebno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika.“
·       Uz ovo, što je nabrojao Papa, a budući da se radi o duhovnoj obnovi, mi bismo mogli nadodati još jednu „nevjernost“, prepoznatljivu i među hrvatskim katoličkim klerom! Radi se manjkavu međusobnom povjerenju svećenika koje se ponekad susreće u raznim crkvenim staležima, strukturama i redovima. Nekako je to uzajamno među različitim slojevima klera, i među pripadnicima različitih kleričkih zajednica! Ne radi se toliko o osobnom nerazumijevanju među svećenicima već o strukturalnom pitanju… Čini mi se da se očitujeprije svega kao nedovoljno međusobno poštivanje tuđe svećeničke službe i rada. Tu pojavu ne bih nazvao onim što je poznato kao invidia clericalis jer se često uopće ne radi o osobama. Vrlo često na djelu je neka vrsta cehovskog, vrlo paušalnoga i najčešće neutemeljenoga, „omalovažavanju“ ili „precjenjivanja“ neke druge grupe, službe…  Npr. kler biskupe često kritizira na način kao da se radi o nekim stranim tijelima… Česta je uzrečica svećenika: Nema krize za biskupska zvanja, već za duhovna… Ni provincijali ne prolaze bolje… Posao svećenika u upravnim središnjim i obrazovnim ustanovama nerijetko je komentiran gotovo kao „besposličarenje“… Ni pastoralni radnici nisu toga pošteđeni… Biskup: Što vi župnici radite!? – Župnik: Ja radim sve što vas desetorica u Ordinarijatu: vrtlar, tajnik, portir, vozač, kuhar, zvonar, čistač, pralja, vjeroučitelj, zidar… – Pitanje je: „Što je u ljudima tako tužno, da vire u tuđe živote!?“
·       Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. „U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti.“ Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: „Bože moj, udijeli mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćeš, čitav svoj život!“, tom je molitvom započeo svoje poslanje. U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren.
·       U ovoj „Svećeničkoj godini pozvani smo  moliti Gospodina Isusa milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya! U prvom redu moramo naučiti POTPUNO SE POISTOVJETITI SA SVOJOM SLUŽBOM. U Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove „sinovske svijesti“ da, od vječnosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se također smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja. Arški je župnik odmah prionuo toj poniznoj i strpljivoj zadaći usklađivanja svoga života poslužitelja sa svetošću povjerene mu službe.
·       Sveti župnik je znao također AKTIVNO „PREBIVATI“ NA ČITAVOM PODRUČJU SVOJE ŽUPE: redovito je pohodio bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; krečio je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke i odgajateljice iz ustanove koju je sam osnovao („Providence“); brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim. Takav njegov primjer nas nekako sam od sebe potiče da istaknemo prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze „da sve vode k jedinstvu ljubavi ‘po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem’ (Rim 12,10)“ (Presbyterorum ordinis, 9). U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da „iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laikâ i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena“ (Presbyterorum ordinis, 9).
·       U DUBOKOJ OSOBNOJ POISTOVJEĆENOSTI SA ŽRTVOM KRIŽA S JEDNAKIM JE DUHOVNIM POLETOM SLAVIO I MISU NA OLTARU I ISPOVIJEDAO POKORNIKE. Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu. U doba svetog župnika, u Francuskoj ispovijed nije bila ni lakša, niti joj se češće pristupalo no u naše dane, jer je revolucionarni vihor dugo vremena zatirao vjersku praksu. Ali on je na svaki način, propovijeđu i uvjeravanjima, pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. (…) Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao „velika bolnica dušâ“.
·       I današnjem svijetu, kao i u teškim vremenima u kojima je živio Arški župnik, potrebno je DA SE PREZBITERI U SVOM ŽIVOTU I DJELOVANJU ISTIČU ODLUČNIM SVJEDOČENJEM EVANÐELJA. S pravom primjećuje Pavao VI.: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci“ (Evangelii nuntiandi, 41). (…) Kao što je Isus pozvao dvanaestoricu da budu s njim (usp. Mk 3, 14) a tek kasnije ih poslao propovijedati, tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj „novi način života“ koji je uveo Gospodin Isus i kojeg su usvojili apostoli.
·       Papa Ivan XXIII. u enciklici „Sacerdoti nostri primordia“, koja je objavljena 1959. godine, na 100. obljetnicu smrti Ivana Marije Vianneya, predstavio ga je kao isposnika S POSEBNIM OSVRTOM NA „TRI EVANÐEOSKA SAVJETA“, koje papa smatra nužnim također za prezbitere. „Premda svećenici zbog kleričkog staleža nisu dužni prigrliti evanđeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskog posvećenja.“ Arški je župnik znao živjeti „evanđeoske savjete“ na način primjeren svom prezbiterskom zvanju.
o      Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednog redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika: premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi, njegovim siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama iz njegove „Providence“, obiteljima koje su najviše oskudijevale. Zato je on „bio bogat kada je trebalo davati drugima, a vrlo siromašan prema sebi“. Ovako bi to tumačio: „Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati.“ Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: „Danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas.“ Tako je, na kraju života, potpuno mirno mogao reći: „Nemam više ništa. Dobri Bog me sada može pozvati kada hoće!“
o      I njegova je čistoća bila čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu. Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i s istim je zanosom daje svojim vjernicima. O njemu su govorili da je „čistoća zračila iz njegova pogleda“; vjernici su to opažali kada bi gledao svetohranište zaljubljenim pogledom.
o      I poslušnost svetog Ivana Marije Vianneya, na kraju, našla je svoj puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučilo da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i „negdje u osami plače čitav život“. Samo poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu. Samom sebi i svojim vjernicima je tumačio: „Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi.“ Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti glasilo je: „Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu.“
·        Ovo naše vrijeme davno je prepoznato po tome što je obilježeno poplavom mnoštva riječi. No je jednako često primijećena velika disproporcija između bujica i poplave riječi, s jedne, i nedostatka djela, s druge strane. Mogli bismo i govornike ovoga svijeta prozivati zbog toga. No, ostat ćemo samo kod nas svećenika. „Kiša riječi“ – izgovaranih i pisanih – opteretila je i život svećenika. „Bombardirani“ smo svakodnevno „kišom riječi“, kišom ispisanih papira. Ali, i pretjerano opterećujemo druge ponekada, zar ne?… To ponekada izgleda kao da samo o našem govoru ovisi sudbina Kristove Crkve? A s druge strane: Tko od nas može reći da ima savršenu dosljednost između svoga života i Riječi koju prenosi? A Gospodin nas, usprkos tomu, ipak poziva da govorimo! Možda će nekome pomoći misao Grgura Velikoga: „Dicam, dicam ut verbi Dei gladium per memetipsum ad configendum cor proximi transeat.“ (Govorim, govorim ne bi li mač Riječi Božje prošao kroz mene radi probijanja srca bližnjega.) – Da bi dakle dirnula srce drugoga, potrebno je prema tome da Riječ Božja prije toga zaokupi srce onoga koji govori!
·        Katekizam KC, br. 1589: CRKVENI SU NAUČITELJI PRED VELIČINOM SVEĆENIČKE MILOSTI I SLUŽBE OSJEĆALI HITNIM POZIV NA OBRAĆENJE, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: „Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.“
·        Budući da se svećenik, kao učitelj drugih, stalno nalazi u vrlo odgovornoj situaciji da treba BITI OBRAĆEN, DA TREBA ŽIVJETI TRAJNO STANJE OBRAĆENOSTI I KAO TAKAV PRENOSITI RIJEČ BOŽJU, i da mu je takvo stanje istovremeno stalno nedostižan ideal, dobro se ovdje prisjetiti pouke svetog Augustina koja vrijedi za svakoga propovjednika: „Opasna je služba učitelja, sigurnija je pozicija učenika. Sigurniji je onaj tko sluša Riječ Božju od onoga tko je izlaže. Želite li, braćo, znati koliko je vaše mjesto sigurnije negoli naše? Navodim vam riječ Apostola koji kaže: ‘Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori’ (Jak 1,19). Međutim, stvar postaje sigurnija ako, kako mi koji govorimo tako vi koji slušate, znademo da smo zajedno učenici u školi jedinoga učitelja“ (Sermo 23,1-2; PL 38). – Svećenik jest učitelj svojih vjernika ali, zajedno s istim vjernicima, i svećenik je samo učenik zajedničkog Učitelja.
·        Za stare crkvene duhovne pisce kršćanski propovjednik i teolog općenito, prije negoli onaj koji govori o Bogu bio je prije svega čovjek koji govori s Bogom. Novije generacije svećenika, međutim, žive u vremenu kad se i teologiju – tako smo učili – definira kao učenje o Bogu. Možda se i u tome konceptualnom osiromašenju barem dijelom krije razlog nekih današnjih stanja za koja bismo željeli da ih nema. Naime, prenaglašeno insistiranje na onome „o“ tijekom priprave na svećeništvo zamagljuje druge bitne elemente. Za gotovo sve pojam „teolog“ danas označava učenu osobu, profesora na sveučilištu, koji je pročitao i napisao mnogo, koji elokventno i okretno zna izložiti ono što misli… Rahner, Congar, de Lubac… A jedan od najpoznatijih starih duhovnika napisao je famoznu rečenicu: “Ako si teolog zaista ćeš moliti, a ako moliš uistinu si teolog” (Evagrije Pontik, De oratione, 60; PG 79, 1180B). Tu misao preuzeo je i sv. Grgur iz Nise, utemeljitelj kršćanske mistike, i toliki drugi… No danas zvuči skoro kao nelogična… Danas gotovo nitko neće reći da je Majka Tereza bila teolog, da je Ivan Arški bio teolog… Uza svo poštivanje pomaka i promjena terminoloških značenja moderne znanosti, cjelovita kršćanska duhovnost – i govoreći posvema slikovito – poznaje barem četiri vrste teologiziranja kao konstitutivne elemente jedne kršćanske teologije, svaki od kojih međutim sa sobom nosi i napast isključivosti:
o       „sjedeća“ teologija – razrađena za stolom i ispisana u knjigama – znanost,
o       „stojeća“ teologija – izrečena u liturgijskom slavlju – lex orandi-lex credendi,
o       „klečeća“ teologija – oblikovana u molitvenom dijalogu – bijeg od svijeta, kontemplacija,
o       „djelujuća“ teologija – dokazana u konkretnoj brizi za Božja stvorenja – aktivizam.
·        Istina, Riječ Božja djeluje sama od sebe. Duh Sveti puše gdje hoće. Ali, Riječ Božja lakše prodire ako je ovjerena dosljednošću propovjednika. Uostalom, ljudi zaista više vjeruju svjedocima negoli govornicima. Kao što je napisao sv. Bernard (In cant. 18): „Jao pastirima koji su kanali a ne zdenci“, to jest hladno samo prenose Riječ koja ne izvire iz njihova iskustva. Stoga življena teologija svetaca, koja redovito objedinjuje više spomenutih elemenata, a ponekada čak i sve, treba nadahnjivati nas svećenike.
·        Svećeničko ređenje nema za prvotni cilj posvećenje primatelja, već stvaranje osnovnih uvjeta za posvećenje Naroda Božjega. Ipak, služba Reda nije spasonosna samo za druge, već je plodonosna i za onoga kome je podijeljena. Služba i unutrašnji duhovni život predstavljaju za svećenika dvojnost vrednota, koje se uzajamno prožimaju. Pastoralna služba je poticaj za posvećenje svećenika, a svećenikova posvećenost daje pozitivan biljeg njegovu pastoralnom djelovanju.
·        Pobožnjačko poimanje duhovnosti, koje dolazi iz monaštva, upozoravalo je na opasnost rasipanja i pražnjenja duhovnoga u pastoralnom djelovanju. Tako su svećenikov apostolat i njegov duhovni život često promatrani kao dvije odvojene vrednote, koje je doduše trebalo podržavati, ali tako da vršenje službe ne ugrozi duhovnost. Ustvari, tvrdilo se da svećenik treba težiti za svojim duhovnim savršenstvom pored i usprkos svoje apostolske službe.
Nepojmljiva je svećenička duhovnost koja ne bi vodila računa o službi. Jednako je nezamisliva svećenička služba koja ne bi vodila brigu o svećeničkoj duhovnosti. Svećenikova duhovnost se utjelovljuje u njegovoj službi, a njegova služba je dio njegove duhovnosti. Zapravo u vršenju svoje službe svećenik ostvaruje svoje posvećenje. Odnosno, svećenik se ne posvećuje usprkos ili pored svog apostolata, već usred svog apostolata, po svom apostolatu, ispunjavajući svoje pastoralno poslanje. (kta/kium)

mostarska_katedrala.jpgPosebno značajno vrijeme u liturgijskoj godini i za sve vjernike i za sve svećenike jest korizma (quadragesima – četrdesetnica, tj. četrdeset dana pred Uskrs). Podsjećaj je to na „četrdeset dana“ (Mt 4,2) koje je Isus proveo i propostio u pustinji, zvanoj Kvarantnija, odolijevajući napastima sotone, s obzirom na izazove zemaljskoga kruha, slave i vlasti. Isus je sve te napasti odlučno i glatko odbio Riječju Božjom! One su se tijekom vremena stalno navraćale, i preko prijatelja i preko neprijatelja, a Isus ih je jednako odbijao od svoje osobe i djelovanja. Sve počinje Čistom srijedom, koja nas podsjeća na to da ne samo u hranidbenom smislu sve treba biti čisto od mesa ili bilo kakva mrsa, nego pogotovo na činjenicu da nam srce i misli budu čiste pred Bogom. A tomu služi i dobra riječ i odupiranje napasti i post od svega onoga što onečišćuje ljudsko srce, iz kojega „izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka“ (Mt 15,19).
U srijedu, 17. veljače, okupio se veći broj svećenika, biskupijskih i redovničkih, na duhovnu obnovu u katedralnu kriptu svetoga Josipa, zaštitnika mostarsko-duvanjske biskupije. Sve je počelo u 9,30 s molitvom Srednjega časa. Nastavilo se s predavanjem dr. don Tome Vukšića, generalnoga vikara, ispitom savjesti, mogućnošću pojedinačne sv. ispovijedi, kratkom stankom, pobožnošću Križnoga puta i slavljem sv. Mise koju je predvodio mjesni biskup Ratko. Posni ručak bio je u katedralnoj dvorani. Voditelj Biskupijskoga caritasa dr. don Ante Komadina zahvalio je svećenicima na skupljanju pomoći za potrebe ugroženih zbog potresa na Haitiju. Do sada je skupljeno oko 180.000 maraka. Svota će biti uručena apostolskom nunciju na Haitiju za potrebe pogođena pučanstva.
Donosimo don Tomino predavanje svećenicima:
 

Duhovna obnova svećenika
 radi snažnijeg i prodornijeg svjedočenja Evanđelja
(Duhovna obnova svećenika u Mostaru, 17. veljače 2010.)
·       Papa Benedikt XVI. je 19. lipnja 2009. proglasio „Svećeničku godinu“. Povod je bila 150. obljetnica smrti sv. Jean-Baptiste Marie Vianney-a. Odnosno, kako je napisao Papa, u povodu „rođenja za nebo“ toga zaštitnika svih župnika, kako ga je 1929. proglasio Pio XI.
·       „Svećenička godina“ započela je na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova 2009. i završit će na istu svetkovinu ove godine.
·       U povodu „Svećeničke godine“, Papa je svim svećenicima uputio posebno pismo kojemu je dao naslov: Svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo.
·       Za temu vodilju ove duhovne obnove uzeta je rečenica iz uvoda u to Pismo koja glasi: „Ta godina (…) želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu.“
·       Svoje razmatranje Papa započinje citirajući jednu od tri misli sv. Ivana Vianneya koje je preuzeo još Katekizam Katoličke Crkve u poglavlju o sakramentu Reda. Prema KKC, sveti Arški župnik je jednom rekao: „Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji.“ Drugi put: „Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi.“ A treći: „Svećeništvo je ljubav Isusova srca.“
·       Sve tri spomenute misli župnika iz Arsa citirane su također u Papinu pismu svećenicima. Ali upravo ovu posljednju Vianneyevu misao – Svećeništvo je ljubav Isusova srca.“ – preuzeo je Papa odmah na početku kao vodilju svoga Pisma. Stoga nije isključeno da je upravo ta misao razlog zašto je odredio da „Svećenička godina“ traje od jedne do druge svetkovine Srca Isusova. I nastavlja Papa:
o      „Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću i zahvalnošću spomenuti se neprocjenjivog dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti „Kristovi prijatelji“, koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?“
o      „Ali spomenuti izraz, koji koristi sveti Župnik, doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno. Pred mojim su očima, stoga, i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da vrše svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista?“
o      Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog kojeg se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Sjetimo se samo medijski izvikanih slučajeva u Americi, Austriji, Irskoj, Njemačkoj… koji su postali globalne sablazni… U vezi s takvim pojavama Papa veli: „Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko potrebno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika.“
·       Uz ovo, što je nabrojao Papa, a budući da se radi o duhovnoj obnovi, mi bismo mogli nadodati još jednu „nevjernost“, prepoznatljivu i među hrvatskim katoličkim klerom! Radi se manjkavu međusobnom povjerenju svećenika koje se ponekad susreće u raznim crkvenim staležima, strukturama i redovima. Nekako je to uzajamno među različitim slojevima klera, i među pripadnicima različitih kleričkih zajednica! Ne radi se toliko o osobnom nerazumijevanju među svećenicima već o strukturalnom pitanju… Čini mi se da se očitujeprije svega kao nedovoljno međusobno poštivanje tuđe svećeničke službe i rada. Tu pojavu ne bih nazvao onim što je poznato kao invidia clericalis jer se često uopće ne radi o osobama. Vrlo često na djelu je neka vrsta cehovskog, vrlo paušalnoga i najčešće neutemeljenoga, „omalovažavanju“ ili „precjenjivanja“ neke druge grupe, službe…  Npr. kler biskupe često kritizira na način kao da se radi o nekim stranim tijelima… Česta je uzrečica svećenika: Nema krize za biskupska zvanja, već za duhovna… Ni provincijali ne prolaze bolje… Posao svećenika u upravnim središnjim i obrazovnim ustanovama nerijetko je komentiran gotovo kao „besposličarenje“… Ni pastoralni radnici nisu toga pošteđeni… Biskup: Što vi župnici radite!? – Župnik: Ja radim sve što vas desetorica u Ordinarijatu: vrtlar, tajnik, portir, vozač, kuhar, zvonar, čistač, pralja, vjeroučitelj, zidar… – Pitanje je: „Što je u ljudima tako tužno, da vire u tuđe živote!?“
·       Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. „U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti.“ Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: „Bože moj, udijeli mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćeš, čitav svoj život!“, tom je molitvom započeo svoje poslanje. U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren.
·       U ovoj „Svećeničkoj godini pozvani smo  moliti Gospodina Isusa milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya! U prvom redu moramo naučiti POTPUNO SE POISTOVJETITI SA SVOJOM SLUŽBOM. U Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove „sinovske svijesti“ da, od vječnosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se također smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja. Arški je župnik odmah prionuo toj poniznoj i strpljivoj zadaći usklađivanja svoga života poslužitelja sa svetošću povjerene mu službe.
·       Sveti župnik je znao također AKTIVNO „PREBIVATI“ NA ČITAVOM PODRUČJU SVOJE ŽUPE: redovito je pohodio bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; krečio je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke i odgajateljice iz ustanove koju je sam osnovao („Providence“); brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim. Takav njegov primjer nas nekako sam od sebe potiče da istaknemo prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze „da sve vode k jedinstvu ljubavi ‘po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem’ (Rim 12,10)“ (Presbyterorum ordinis, 9). U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da „iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laikâ i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena“ (Presbyterorum ordinis, 9).
·       U DUBOKOJ OSOBNOJ POISTOVJEĆENOSTI SA ŽRTVOM KRIŽA S JEDNAKIM JE DUHOVNIM POLETOM SLAVIO I MISU NA OLTARU I ISPOVIJEDAO POKORNIKE. Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu. U doba svetog župnika, u Francuskoj ispovijed nije bila ni lakša, niti joj se češće pristupalo no u naše dane, jer je revolucionarni vihor dugo vremena zatirao vjersku praksu. Ali on je na svaki način, propovijeđu i uvjeravanjima, pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. (…) Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao „velika bolnica dušâ“.
·       I današnjem svijetu, kao i u teškim vremenima u kojima je živio Arški župnik, potrebno je DA SE PREZBITERI U SVOM ŽIVOTU I DJELOVANJU ISTIČU ODLUČNIM SVJEDOČENJEM EVANÐELJA. S pravom primjećuje Pavao VI.: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci“ (Evangelii nuntiandi, 41). (…) Kao što je Isus pozvao dvanaestoricu da budu s njim (usp. Mk 3, 14) a tek kasnije ih poslao propovijedati, tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj „novi način života“ koji je uveo Gospodin Isus i kojeg su usvojili apostoli.
·       Papa Ivan XXIII. u enciklici „Sacerdoti nostri primordia“, koja je objavljena 1959. godine, na 100. obljetnicu smrti Ivana Marije Vianneya, predstavio ga je kao isposnika S POSEBNIM OSVRTOM NA „TRI EVANÐEOSKA SAVJETA“, koje papa smatra nužnim također za prezbitere. „Premda svećenici zbog kleričkog staleža nisu dužni prigrliti evanđeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskog posvećenja.“ Arški je župnik znao živjeti „evanđeoske savjete“ na način primjeren svom prezbiterskom zvanju.
o      Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednog redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika: premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi, njegovim siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama iz njegove „Providence“, obiteljima koje su najviše oskudijevale. Zato je on „bio bogat kada je trebalo davati drugima, a vrlo siromašan prema sebi“. Ovako bi to tumačio: „Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati.“ Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: „Danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas.“ Tako je, na kraju života, potpuno mirno mogao reći: „Nemam više ništa. Dobri Bog me sada može pozvati kada hoće!“
o      I njegova je čistoća bila čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu. Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i s istim je zanosom daje svojim vjernicima. O njemu su govorili da je „čistoća zračila iz njegova pogleda“; vjernici su to opažali kada bi gledao svetohranište zaljubljenim pogledom.
o      I poslušnost svetog Ivana Marije Vianneya, na kraju, našla je svoj puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučilo da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i „negdje u osami plače čitav život“. Samo poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu. Samom sebi i svojim vjernicima je tumačio: „Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi.“ Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti glasilo je: „Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu.“
·        Ovo naše vrijeme davno je prepoznato po tome što je obilježeno poplavom mnoštva riječi. No je jednako često primijećena velika disproporcija između bujica i poplave riječi, s jedne, i nedostatka djela, s druge strane. Mogli bismo i govornike ovoga svijeta prozivati zbog toga. No, ostat ćemo samo kod nas svećenika. „Kiša riječi“ – izgovaranih i pisanih – opteretila je i život svećenika. „Bombardirani“ smo svakodnevno „kišom riječi“, kišom ispisanih papira. Ali, i pretjerano opterećujemo druge ponekada, zar ne?… To ponekada izgleda kao da samo o našem govoru ovisi sudbina Kristove Crkve? A s druge strane: Tko od nas može reći da ima savršenu dosljednost između svoga života i Riječi koju prenosi? A Gospodin nas, usprkos tomu, ipak poziva da govorimo! Možda će nekome pomoći misao Grgura Velikoga: „Dicam, dicam ut verbi Dei gladium per memetipsum ad configendum cor proximi transeat.“ (Govorim, govorim ne bi li mač Riječi Božje prošao kroz mene radi probijanja srca bližnjega.) – Da bi dakle dirnula srce drugoga, potrebno je prema tome da Riječ Božja prije toga zaokupi srce onoga koji govori!
·        Katekizam KC, br. 1589: CRKVENI SU NAUČITELJI PRED VELIČINOM SVEĆENIČKE MILOSTI I SLUŽBE OSJEĆALI HITNIM POZIV NA OBRAĆENJE, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: „Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.“
·        Budući da se svećenik, kao učitelj drugih, stalno nalazi u vrlo odgovornoj situaciji da treba BITI OBRAĆEN, DA TREBA ŽIVJETI TRAJNO STANJE OBRAĆENOSTI I KAO TAKAV PRENOSITI RIJEČ BOŽJU, i da mu je takvo stanje istovremeno stalno nedostižan ideal, dobro se ovdje prisjetiti pouke svetog Augustina koja vrijedi za svakoga propovjednika: „Opasna je služba učitelja, sigurnija je pozicija učenika. Sigurniji je onaj tko sluša Riječ Božju od onoga tko je izlaže. Želite li, braćo, znati koliko je vaše mjesto sigurnije negoli naše? Navodim vam riječ Apostola koji kaže: ‘Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori’ (Jak 1,19). Međutim, stvar postaje sigurnija ako, kako mi koji govorimo tako vi koji slušate, znademo da smo zajedno učenici u školi jedinoga učitelja“ (Sermo 23,1-2; PL 38). – Svećenik jest učitelj svojih vjernika ali, zajedno s istim vjernicima, i svećenik je samo učenik zajedničkog Učitelja.
·        Za stare crkvene duhovne pisce kršćanski propovjednik i teolog općenito, prije negoli onaj koji govori o Bogu bio je prije svega čovjek koji govori s Bogom. Novije generacije svećenika, međutim, žive u vremenu kad se i teologiju – tako smo učili – definira kao učenje o Bogu. Možda se i u tome konceptualnom osiromašenju barem dijelom krije razlog nekih današnjih stanja za koja bismo željeli da ih nema. Naime, prenaglašeno insistiranje na onome „o“ tijekom priprave na svećeništvo zamagljuje druge bitne elemente. Za gotovo sve pojam „teolog“ danas označava učenu osobu, profesora na sveučilištu, koji je pročitao i napisao mnogo, koji elokventno i okretno zna izložiti ono što misli… Rahner, Congar, de Lubac… A jedan od najpoznatijih starih duhovnika napisao je famoznu rečenicu: “Ako si teolog zaista ćeš moliti, a ako moliš uistinu si teolog” (Evagrije Pontik, De oratione, 60; PG 79, 1180B). Tu misao preuzeo je i sv. Grgur iz Nise, utemeljitelj kršćanske mistike, i toliki drugi… No danas zvuči skoro kao nelogična… Danas gotovo nitko neće reći da je Majka Tereza bila teolog, da je Ivan Arški bio teolog… Uza svo poštivanje pomaka i promjena terminoloških značenja moderne znanosti, cjelovita kršćanska duhovnost – i govoreći posvema slikovito – poznaje barem četiri vrste teologiziranja kao konstitutivne elemente jedne kršćanske teologije, svaki od kojih međutim sa sobom nosi i napast isključivosti:
o       „sjedeća“ teologija – razrađena za stolom i ispisana u knjigama – znanost,
o       „stojeća“ teologija – izrečena u liturgijskom slavlju – lex orandi-lex credendi,
o       „klečeća“ teologija – oblikovana u molitvenom dijalogu – bijeg od svijeta, kontemplacija,
o       „djelujuća“ teologija – dokazana u konkretnoj brizi za Božja stvorenja – aktivizam.
·        Istina, Riječ Božja djeluje sama od sebe. Duh Sveti puše gdje hoće. Ali, Riječ Božja lakše prodire ako je ovjerena dosljednošću propovjednika. Uostalom, ljudi zaista više vjeruju svjedocima negoli govornicima. Kao što je napisao sv. Bernard (In cant. 18): „Jao pastirima koji su kanali a ne zdenci“, to jest hladno samo prenose Riječ koja ne izvire iz njihova iskustva. Stoga življena teologija svetaca, koja redovito objedinjuje više spomenutih elemenata, a ponekada čak i sve, treba nadahnjivati nas svećenike.
·        Svećeničko ređenje nema za prvotni cilj posvećenje primatelja, već stvaranje osnovnih uvjeta za posvećenje Naroda Božjega. Ipak, služba Reda nije spasonosna samo za druge, već je plodonosna i za onoga kome je podijeljena. Služba i unutrašnji duhovni život predstavljaju za svećenika dvojnost vrednota, koje se uzajamno prožimaju. Pastoralna služba je poticaj za posvećenje svećenika, a svećenikova posvećenost daje pozitivan biljeg njegovu pastoralnom djelovanju.
·        Pobožnjačko poimanje duhovnosti, koje dolazi iz monaštva, upozoravalo je na opasnost rasipanja i pražnjenja duhovnoga u pastoralnom djelovanju. Tako su svećenikov apostolat i njegov duhovni život često promatrani kao dvije odvojene vrednote, koje je doduše trebalo podržavati, ali tako da vršenje službe ne ugrozi duhovnost. Ustvari, tvrdilo se da svećenik treba težiti za svojim duhovnim savršenstvom pored i usprkos svoje apostolske službe.
Nepojmljiva je svećenička duhovnost koja ne bi vodila računa o službi. Jednako je nezamisliva svećenička služba koja ne bi vodila brigu o svećeničkoj duhovnosti. Svećenikova duhovnost se utjelovljuje u njegovoj službi, a njegova služba je dio njegove duhovnosti. Zapravo u vršenju svoje službe svećenik ostvaruje svoje posvećenje. Odnosno, svećenik se ne posvećuje usprkos ili pored svog apostolata, već usred svog apostolata, po svom apostolatu, ispunjavajući svoje pastoralno poslanje. (kta/kium)