Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 28. travnja 2010.

Papinu katehezu na općoj audijenciji prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, približavamo se zaključku Svećeničke godine i, ove posljednje srijede u travnju, želim govoriti o dvojici svetaca koji su uzorni svećenici u svojem predanju Bogu i svjedočenju ljubavi, življenom u Crkvi i za Crkvu, prema braći koja su bila u najvećoj potrebi: to su sveti Leonardo Murialdo i sveti Giuseppe Benedetto Cottolengo. U vezi prvog spominjemo se 110. obljetnice smrti i 40. obljetnice proglašenja svetim, a za drugog su započele proslave povodom 200. obljetnice svećeničkog ređenja.

Murialdo je rođen u Torinu 26. listopada 1828.: to je Torino svetog Ivana don Bosca, spomenutog Giuseppea Cottolenga, zemlje obogaćene mnogim primjerima svetosti vjernika laika i svećenika. Leonardo se rodio kao osmo dijete u priprostoj obitelji. Kao dijete, zajedno s bratom, ušao je u zavod školskih otaca u Savoni za osnovno školovanje, srednju i višu školu; tu je pronašao stručne odgojitelje i ozračje religioznosti utemeljeno na ozbiljnoj katehezi i vježbama redovnih pobožnosti. U mladosti je, međutim, doživio duboku egzistencijalnu i duhovnu krizu zbog čega se ranije no što je bilo predviđeno vratio u obitelj i završio studije u Torinu, upisavši dvogodišnji studij filozofije. "Povratak svjetlu" zbio se – kako on sam pripovijeda – nakon nekoliko mjeseci, zahvaljujući milosti jedne opće ispovijedi, u kojoj je ponovno otkrio beskrajno Božje milosrđe; u njemu je tada, u 17. godini života, sazrela odluka da postane svećenik, kao odgovor ljubavi Bogu koji ga je zahvatio svojom ljubavlju. Zaređen je 20. rujna 1851. Upravo u tome razdoblju, kao kateheta u Oratoriju anđela čuvara, upoznao ga je i zavolio don Bosco, koji ga je uvjerio da prihvati vođenje novog Oratorija Sv. Alojzija u Porta Nuovi koji je vodio sve do 1865. Ondje je došao u doticaj s velikim problemima najsiromašnijih slojeva, posjećivao je njihove domove te je u njemu sazrela duboka društvena, odgojna i apostolska osjetljivost koja ga je navela da se kasnije samostalno posveti mnogim inicijativama u korist mladih. Kateheze, škola, rekreativne aktivnosti bili su temelji njegove odgojne metode u Oratoriju. Sam don Bosco ga je htio uz sebe na audijenciji u koju ga je 1858. primio papa Pio IX.

God. 1873. osnovao je Kongregaciju svetog Josipa. Cilj apostolata te Kongregacije, od samih početaka, bio je odgoj, osobito najsiromašnije i napuštene, mladeži. Okruženje u Torinu toga doba bilo je označeno snažnim procvatom karitativnih djela i aktivnosti koje je organizirao Murialdo sve do svoje smrti. Umro je 30. ožujka 1900.

Rado ističem kako je središte Murialdove duhovnosti bilo uvjerenje u Božju milosrdnu ljubav: to je Otac koji je uvijek dobar, strpljiv i velikodušan, koji otkriva veličinu i beskrajnost svojega milosrđa opraštanjem. Tu je stvarnost sveti Leonardo iskusio ne na intelektualnoj, već na egzistencijalnoj razini, zahvaljujući živom susretu s Gospodinom. On je sebe uvijek smatrao čovjekom kojem je milosrdni Bog iskazao svoju milost: zato je živio radosni osjećaj zahvalnosti Gospodinu, ozbiljnu svijest o vlastitoj ograničenosti, goruću želju za pokorom, stalnu i velikodušnu zauzetost oko obraćenja. Sav je svoj život smatrao ne samo životom obasjanim, vođenim, poduprtim tom ljubavlju, već trajno uronjenim u Božje beskrajno milosrđe. U svojoj Duhovnoj oporuci je napisao: "Tvoje me milosrđe okružuje, Gospodin… Kao što je Bog posvuda, tako je uvijek i posvuda ljubav, tako je uvijek i posvuda milosrđe". Sjećajući se krize koju je proživio u mladosti, zabilježio je: "Dobri je Bog htio još jednom učiniti da zablista njegova dobrota i velikodušnost na sasvim osebujan način. Ne samo da mi je ponovno iskazao svoje prijateljstvo, već me pozvao na jedno posebno izabranje: pozvao me na svećeništvo, i to samo nekoliko mjeseci nakon što sam mu se vratio". Sveti je Leonardo zato živio svećenički poziv kao besplatni dar Božjeg milosrđa s osjećajem zahvalnosti, radosti i ljubavi. Pisao je nadalje: "Bog je izabrao mene! On me pozvao, štoviše prisilio me na čast, na slavu, na neizrecivu sreću da budem njegov poslužitelj, da budem ‘drugi Krist’… A gdje sam ja bio kada si me tražio, Bože moj? U dubini bezdana! Ja sam bio tamo i Bog me došao ondje potražiti; tamo mi je dao razabrati njegov glas…"

Ističući veličinu poslanja svećenika koji mora "nastaviti djelo otkupljenja, veliko djelo Isusa Krista, djelo Spasitelja svijeta", to jest djelo "spašavanja duša", sveti Leonardo je uvijek samome sebi i braći dozivao u svijest odgovornost življenja sukladno primljenom sakramentu. Božja ljubav i ljubav prema Bogu: to je bila snaga njegova puta svetosti, zakon njegova svećeništva, najdublje značenje njegova apostolata među siromašnom mladeži i izvor njegove molitve. Sveti Leonardo Murialdo se s pouzdanjem prepustio providnosti, vršeći velikodušno Božju volju, u dodiru s Bogom i posvećujući se siromašnoj mladeži. Na taj način je ujedinio kontemplativnu tišinu s neumornim žarom u djelovanju, vjernost svakodnevnim obavezama s velikodušnošću inicijativa, snagu u teškoćama s vedrinom duha. To je njegov put svetosti u kojem se živi zapovijed ljubavi, prema Bogu i prema bližnjemu.

S istim duhom ljubavi je, četrdeset godina prije Murialda, živio sveti Giuseppe Benedetto Cottolengo, utemeljitelj djela koje je on sam nazvao "Mala kuća Božje providnosti", poznatog također kao "Cottolengo". Iduće nedjelje, tijekom svog pastoralnog posjeta Torinu, imat ću priliku počastiti posmrtne ostatke toga sveca i susresti se s gostima "Male kuće".

Giuseppe Benedetto Cottolengo rodio se u Brau, gradiću u pokrajini Cuneo, 3. svibnja 1786. Bio je prvo od dvanaest djece, od kojih je šest umro u najranijoj dobi. Od djetinjstva je pokazivao veliku osjetljivost prema siromasima. Prigrlio je svećenički poziv, a u tome su ga slijedila i njegova dva brata. Godine mladosti bile su u znaku Napoleonove vladavine i silnih nevolja na religijskom i društvenom polju koje je ova sa sobom donijela. Cottolengo je postao dobar svećenik, kojeg su tražili mnogi pokornici i, u Torinu toga doba, voditelj duhovnih vježbi i predavanja koja je držao studentima, koja su redovita nailazila na veliki uspjeh. U dobi od 32 godine, imenovan je kanonikom svećeničke kongregacije Presvetog Trojstva koja je imala zadatak slaviti bogoslužje u crkvi Corpus Domini i dati ures religijskim svečanostima u gradu, ali se u tome nije prepoznao. Bog ga je pripremao za posebno poslanje i, upravo s neočekivanim i odlučujućim susretom, dao mu je shvatiti koja će biti njegova buduća služba.
Gospodin uvijek stavlja znakove na našem putu da nas vodi po svojoj volji prema našem pravom dobru. Za Cottolenga to se, na dramatičan način, dogodilo, u nedjelju ujutro 2. rujna 1827. Iz Milana je u Torino stigla poštanska kočija, krcata kao nikada ranije, u kojoj je bila stisnuta cijela jedna francuska obitelj s petero djece. Supruga je bila u poodmakloj trudnoći i tresla ju je teška groznica. Nakon što su pokucali na vrata nekoliko bolnica, obitelj je pronašla utočište u nekom javnom svratištu, ali se stanje žene sve više pogoršavalo te neki pođoše traćiti svećenika. Po nekom tajanstvenom naumu nabasali su na Cottolenga i upravo je on, teška i žalosna srca, ispratio u smrt mladu majku, uz bolne jecaje čitave obitelji. Nakon što je izvršio tu žalosnu zadaću, s boli u srcu je stao pred Presveti Sakrament i molio: "Bože moj, zašto? Zašto si htio da tome svjedočim? Što hoćeš od mene? Treba li nešto učiniti!" Ustavši se, naredio je da se oglase sva zvona, zapale svijeće i okupivši radoznale vjernike u crkvi reče: "Učinjena je milost! Učinjena je milost!" Od tada se Cottolengo potpuno promijenio: sve svoje sposobnosti, osobito ekonomske i organizacijske sposobnosti, koristio je za pokretanja inicijativa u korist najpotrebnijih.

On je znao uključiti u svoje pothvate na desetke suradnika i dragovoljaca. Premještajući se prema predgrađu Torina da bi proširio svoje djelo, stvorio je neku vrstu sela, u kojem je svakoj zgradi koju je uspio sagraditi dao znakovito ime: "kuća vjere", "kuća nade", "kuća ljubavi". U njima se živjelo kao u "obiteljima", bile su to prave zajednice dragovoljaca, muškaraca i žena, redovnika i laika, koji su se udruživali da se uhvate u koštac i zajedno pobijede teškoće koje su se javljale. Svaki je pojedinac u toj maloj kući Božje providnosti imao točno određenu zadaću: jedni su radili, drugi molili, služili, poučavali, upravljali. Zdravi i bolesni su zajedno dijelili isti teret dana. I vjerski je život poprimio određeno obilježje, već prema posebnim potrebama i zahtjevima. Razmišljao je i o vlastitom sjemeništu u kojem bi se obrazovali svećenici Djela. Bio je uvijek spreman slijediti i stajati u službi Božje providnosti, nikada ne postavljajući pitanja. Govorio je: "Ja sam obična ništica i ne znam čak ni što činim. Božja providnost međutim zna sigurno ono što želi. Na meni je slijediti je. Naprijed in Domino." Svojim siromašnim i potrebitima uvijek se opisivao kao "zidarski pomoćnik Božje providnosti".

Pored malih gradića osnovao je također pet samostana kontemplativnih sestara i jedan pustinjački samostan, i smatrao ih je jednim od najvažnijih ostvarenja: nekom vrstom "srca" koje je moralo kucati za čitavo Djelo. Umro je 30. travnja 1842. Posljednje su mu riječi bile: "Misericordia, Domine; Misericordia, Domine. Dobra i sveta providnosti… Sveta Djevice, sada je na vama red". Cio je njegov život, kao što su napisale jedne onodobne novine, bio "snažni dan ljubavi".

Dragi prijatelji, ta dva sveca, koje sam predstavio u kratkim crtama, živjeli su svoju službu u potpunom predanju života najsiromašnijima, najpotrebitijima, posljednjima, nalazeći uvijek duboki korijen, neiscrpni izvor svoga djelovanja u odnosu s Bogom, nalazeći nadahnuće u njegovoj ljubavi, u dubokom uvjerenju da nije moguće činiti djela ljubavi ako se ne živi u Kristu i u njegovoj Crkvi. Neka njihov zagovor i njihov primjer i dalje prosvjetljuju službu mnogih svećenika koji se velikodušno troše za Boga i za povjereno im stado i neka pomognu svakom od nas da se daruje s radošću i velikodušnošću Bogu i bližnjemu. (kta/ika)