SVJEDOK VJERE

PONIZNA, POUČLJIVA I POVJERLJIVA

(Intervju iz našeg župnog lista Svjedok, br. 2/2002.)

Razgovarali smo s gospođom Tonkom Zelenika, ženom srednjih godina, mladenačkog duha i zrele vjere. Ponizna je, poučljiva, povjerljiva i susretljiva. Dobar radnik i povjerljivi suradnik. Odgovorna je i vjerodostojna osoba. Vesela je i ozbiljna u isto vrijeme. Poletna duha. Ljubi je i oltar i ambon. Praktična je vjernica i uvjeren sam da ide tragom svetih žena «što im Pisma slavu kazuju i da se srce njezina muža Ivana u nju uzdaje». 

SvjedokTonka, mnogi vjernici iz naše župe navikli su na tvoje aktivno sudjelovanje u životu naše župne zajednice gdje  predmoliš krunicu, čitaš liturgijska čitanja i pjevaš. Ovo im je prilika da tebe i tvoju obitelj malo bolje upoznaju.

Tonka: Moja aktivnost u liturgiji, nedjeljom i radnim danom, za mene je istinski doživljaj i velika radost. Tu, u Božjoj blizini, istinski osjetim i spoznajem sebe. Čast mi je i radost biti poslužitelj oltara i pripomoći da vjernici što bolje dožive liturgiju, susret s Bogom. Još kao djevojka sudjelovala sam aktivno u liturgiji i životu župne zajednice u župi Polog kod Mostara, gdje sam rođena u skromnoj obitelji 6. 10. 1958. kao prvo od petoro djece svojih roditelja. U obitelji sam stekla prve i osnovne temelje kršćanskog života. Djed i baka bili su blagoslov naše obitelji. Najdraže pamtim naše večernje molitve kad je cijela obitelj bila na okupu. Molitva se ne bi prekidala ni onda kada bi susjedi došli na sjelo.Osnovnu školu završila sam u Pologu, srednju ekonomsku u Mostaru te se  odmah zaposlila u «Žitoprometu», gdje i sada radim. Pet godina kasnije stupam u katolički brak sa svojim Ivanom, rodom iz Biograca, općina Široki Brijeg, zaposlenom u mostarskom «Sokolu». Bog nam je podario troje djece, najprije blizance Marina i Marinu koji su sada prva godina studija ovdje u Mostaru te Josipa koji je ovogodišnji maturant. Živimo sretan obiteljski život nastojeći u svjetlu vjere rješavati svoje svagdanje probleme. Kao obitelj trudimo se što bolje ugraditi u našu župnu zajednicu.

Svjedok: Onoliko koliko te poznajem zaista te smatram pravim svjedokom vjere. Kako tvoje svjedočanstvo vjere doživljavaju tvoji ukućani i bliža rodbina, jer nije lako biti «prorok u svome zavičaju»?

Tonka: Moj životni cilj je istinski i svakodnevno živjeti ono što vjerujem. Vjera daje kvalitet mome životu, stoga vjerske dužnosti ne doživljavam kao obvezu, kao nešto što moram izvršiti. Vjera mi je stvarno «Radosna vijest». Kod mojih ukućana i kod mojih bližnjih moje vjersko svjedočanstvo je dobro prihvaćeno. Ima neslaganja i različitosti mišljenja ali nema protivljenja u bitnome, u stavovima, u načinu vjerskog života. Osjećam Božji blagoslov u svojoj obitelji. Ja se trudim i sijem, Božje je da dade da sjeme raste. U obitelji, pod svaku cijenu, roditelj treba biti prorok, navjestitelj i svjedok. Riječi potiču, primjeri privlače. Kao majka i kao supruga strpljivo nastojim  kršćanski izgrađivati svoju obitelj i uvijek biti otvorena Božjemu Duhu za nove poticaje. S nebeskom Majkom nastojim i riječju i djelom ponavljati svaki dan: «Evo službenice Gospodnje».

Svjedok: Katolička obitelj bi trebala biti «Crkva u malom». Mnogima to ne uspijeva. Koji su najakutniji problemi naših katoličkih obitelji i imaju li te obitelji adekvatnu duhovnu potporu od Crkve (župnih zajednica) da taj obiteljski kršćanski poziv ostvare?

Tonka: Na našu žalost, vrlo se malo obitelji osjeća i uspijeva biti «Crkva u malom». Ne znam koliko se i teži k tome. Mnogo se više troši vremena i energije za zadovoljavanjem materijalnih potreba i užitaka. Ovakvom trendu idu na ruku preživjele nekršćanske strukture u školama, raznim državnim institucijama, medijima i politici, gdje  uporno žele odvojiti Crkvu od države i vjeru od svagdanjeg života. Svjedoci smo koliko se puta Crkvi spočitava da se miješa u politiku i javni život. Društvo kao takvo ne podržava više tradicionalne obiteljske vrijednosti te se prave vjerničke obitelji kao i Crkva sve više izoliraju i nemaju «pravo glasa». Mislim da bi naše župne zajednice trebale više posvećivati pažnju obiteljima, pratiti ih svojim pastoralom, povezivati ih međusobno i organizirati, uključivati ih više u župni život. Koliko znam nema u Mostaru nekog posebnog obiteljskog pastorala, osim zaručnike priprave na brak od nekoliko sati. Nama u našoj župi posebno nedostaje angažiranih obitelji, baš ove naše srednje generacije. Možda bismo, za početak, trebali više staviti naglasak na pastoral odraslih. Vidim samo da obitelji sve više gube svoj katolički identitet, nisu svjesne svoga poslanja i «obiteljske crkvenosti» te u ovakvim prilikama ne nalaze se i ne snalaze se ni u ozračju župne zajednice, koja bi nam svima trebala biti velika obitelj. Izostane li kakva nova inicijativa sve će ostati na onom tradicionalnom i običajnom doživljaju vjere. A i vjerski običaji sve se brže i brže rastaču. Treba tražiti i nove modele pobožnosti i duhovnosti. Mi smo društvo u tranziciji, sve se mijenja pa i način vjerskog života. Naravno, stalni su katolički principi i moralne norme. Svojoj djeci trebamo pružiti više od «nemoj», «ne smiješ» i «Bog će te pokarati».

Svjedok: Iako imaš puno obveza, ipak uspijevaš nekoliko sati tjedno ugraditi u našu župnu zajednicu, posebno kao član molitveno-biblijske grupe. Imaju li naše župe dovoljno «prostora» za aktivnije sudjelovanje laika u  župnim  zajednicama?

Tonka: Imam mnogo obveza na radnom mjestu i u obitelji. I svoju župnu zajednicu smatram svojom obitelji u koju žarko želim ugraditi svoj duhovni i vjernički doprinos. I župna zajednica mi je prioritet. Prema njoj se ne odnosim po onoj «ako stignem». Volju za život, ljubav prema obitelji i prema Crkvi dobivam iz molitve, Biblije i Euharistije. Moj radni dan počinje u 5,30 ujutro moljenjem «časoslova» i «krunice». Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo ide po redu. Imam veliko povjerenje u Boga. Župne zajednice moraju stvarati više «prostora» za nas laike, za našu duhovnost, rast u vjeri, izobrazbu i angažman. Ne vidim da se, za sada, osim na nedjeljnoj liturgiji, laici mogu negdje sastati, izmijeniti iskustva, diskutirati o svagdanjim problemima, rasti u vjeri. Evo, i ova naša župna molitveno-biblijska grupa trebala bi se proširiti na više članova. Moramo se odgajati za ustrajnost, stalnost i preuzimanje odgovornosti u životu župne zajednice.

Svjedok: Već dugo radiš u mostarskom «Žitoprometu». Uspijevaš li i na radnom mjestu svojim moralnim načelima i dobrim djelima dati svjedočanstvo za Gospodina?

Tonka: Volim svoje poduzeće. I ne samo da u njemu kruh zarađujem, nego pokušavam požrtvovno i savjesno izvršavati svoje radne obveze. Osjećam da ima još zdrava duha u mom kolektivu. Za svoje se poduzeće redovito molim Bogu.  Nedavno sam u poduzeću javno apelirala na međusobnu slogu, praštanje i iskrenost jednih prema drugima i na veće zauzimanje za opće dobro. Koliko vidim, određeni broj ljudi stvarno prihvaća i drži do mojih kršćanskih  načela. Prihvaćena sam kao vjernica. Bog mi pomaže da se uvijek zalažem za istinu, pravdu i opće dobro.

Svjedok: U čemu se kod naših vjernika najviše primjećuje razdvojenost vjere i  svagdanjeg života?

Tonka: Poznajem mnogo dobrih ljudi koji istinski žive po svojoj vjeri. No, ima i onih vjernika koji po navici idu u crkvu, oslušaju misu a u život malo toga provode. Kao da među nama vjernicima  vlada nekakva mlakost, nevoljkost i uspavanost. U svagdanjem životu ne razlikujemo se previše od onih koji ne idu u crkvu. Poprimamo loše navike od onih ljudi koji ne prakticiraju  vjeru. Mi moramo mijenjati sebe da bismo mogli promijeniti društvo. Mi vjernici, trebamo stvarati kršćansko ozračje.

Zadnja Promjena ( Četvrtak, 29 Svibanj 2008 )