Pogrebno slovo o gospodinu Nikoli Vučini (2001.)

Ožalošćena rodbino i prijatelji!

Dragoga nam Nikolu sahranjujemo u Trijebnju, gdje je i rođen 1907., od majke Anđe i oca Stojana, gdje je i proveo djetinjstvo. Nikola je rođen u katoličkoj obitelji koja je imala sedam sinova. S majčinih prsiju dojio je mlijeko i učio zazivati ime Gospodnje. I to je dalo pečat njegovu životu.  Već od ranog djetinjstva, nakon završene osnovne škole u Rotimlji, njegov usud je bio živjeti izvan obiteljskog doma. Otac mu je 1920. pronašao mjesto za šegrta- učenika u trgovini u Metkoviću. Nakon dvije godine naukovanja, zbog malarije,  vraća se roditeljima  nakratko u Trijebanj, gdje se oporavlja i ozdravlja. Nakon toga, 1925. odlazi u Zagreb  gdje je upisao dočasničku školu. Nakon dvije godine upisuje zrakoplovnu školu i 1927. uspješno je završava u Mostaru.

To će obilježiti veliko razdoblje njegova života. Odlazi na službu u Skopje, potom u Zemun gdje postaje instruktor letenja 1933. Nakon toga, 1935. biva postavljen za instruktora letenja u Mostaru. Rat ga zatječe u Mostaru i 1941. se upućuje na Istočno bojište. Tu je, prema kazivanju drugih, bio iznimno cijenjen kao čovjek i kao pilot. Početkom ljeta 1942., pri izvršenju jedne   zadaće, biva oboren od protuzračne obrane u blizini Azovskog mora. Prema njegovom osobnom kazivanju imao je jedan san, koji mu je navijestio takvu zgodu. Nepredvidivi su putovi Gospodnji i planovi. Pada u zatočeništvo u zloglasni zatvor Ljubljanku. Iz Ljubljanke je prebačen u logor u mjesto Oranki, blizu grada Maksima Gorkog. U logoru je bilo preko 10.000 časnika iz Njemačke, Italije, Rumunjske i drugih zemalja. Jednom zgodom prišao mu je časnik ruske vojske i ponudio mu da bude  instruktor i tumač za neke avijatičare koji su došli iz Jugoslavije na školu. S obzirom na strašne uvjete u logoru, Nikola prihvaća ponudu te se tako izvlači iz zatočeništva. Tu je susreo svoje učenike iz ranijeg vremena, a među ostalima i Viktora Bubnja kojemu je bio instruktor.

Pod kraj 1945. formiran je lovački puk koji je kompletan došao u Mostar. Nikola je bio postavljen za zapovjednika puka, a Viktor Bubanj za zapovjednika divizije u Zagrebu. Polovicom 1946. imenovan je za glavara stožera stručnih škola u Pančevu. Vidio je i na sebi doživio svu nepravdu koja se činila našem hrvatskom narodu. Četnički oficiri zauzimaju visoke položaje i to pri dolasku iz ropstva. Po povratku u Mostar, sjeda u školski avion i preko Jadrana leti u Italiju, a potom s tisućama Hrvata u novu domovinu Argentinu. Iz tog razdoblja je i njegovo osobno poznanstvo s prof. Krunoslavom Draganovićem, s našim dumama i drugim uglednim Hrvatima. Nikola je dobro poznavao tešku zbilju našeg naroda u imigraciji. Tijekom dugog razdoblja imigracije bio je vjeran Trojedinom Bogu, svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi i svome hrvatskome narodu. Bog mu je omogućio povratak na ognjište i 1995. vratio se u Hrvatsku. Najprije kod brata Mirka u Makarsku, a 1997. kod brata Marka u Mostar. Poslije toga uprava hotela Ero ljubazno mu stavlja  na raspolaganje komfornu sobu za smještaj, gdje ostaje do svoje smrti. Često je spominjao dobar odnos i pažnju prema njemu od osoblja i ravnatelja hotela Ero. U Mostaru je, dok je mogao hoditi, svaki dan išao na krunicu i svetu misu u crkvu sv. Ivana apostola i evanđelista. Radovao se susretima i razgovorima i uvijek bio vedra duha.  Dragi Niko, čvrsto vjerujemo da će te Svemogući, kojemu si bio vjeran do kraja života, pridružiti tvojim roditeljima u nebu.  Bila tvojim zemnim ostacima laka ova hrvatska zemljica natopljena krvlju mučenika i pravednika koji iz vjere življaše.

Sretan ti Uskrs u krilu Milosrdnog Boga, dragi Nikola!

Srećko Vučina

Oproštajno slovo župnika

Nikolu Vučina ne pamtimo samo kao vrsnoga pilota i smiona   čovjeka i elgantnog gospodina. Više ga pamtimo po njegovu karakteru, vjernosti Bogu i svome hrvatskom narodu, po dostojanstvu, dobroti i poniznosti, po prijateljstvu i pronicavoj mudrosti.

Da, bio je baš kao zrakoplov kojim je upravljao, lovac plavih nebeskih visina, koji se na krilima svoje vjere i ljubavi prema Bogu, Crkvi i svome narodu visoko uzdigao iznad prosječnosti i u čemu se,  kao i u letenju, nije dao nadvisiti.

S Bogom je bio intimno povezan. Nekoliko puta mi je znao reći: Velečasni, dobro se mogu s Bogom. On je istinski živio i slavio svoju vjeru. Otkako je došao u Mostar, nije propuštao ni jednu dnevnu večernju misu. Više mi je puta znao reći da mu je žao što nije postao svećenik. Kad bih se još jedanput rodio, bio bih misionar.

Bio je dobročinitelj, drugima je davao i s drugima dijelio duhovna i materijalna dobra. Zračio je vjerom i nadom, baš onako kako je pjevao svećenik pjesnik Izidor Poljak: Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti. Hrabrio je sve koje je susretao. Meni je osobno znao često reći: Dumo, samo se drži Isusa, njegova križa i njegove Crkve, sve je ostalo samo privid.

Bio je mučenik, prognanik i politički emigrant te je u sebi nosio svu muku i sva stradanja hrvatskog čovjeka. No, patnja ga nije slamala nego odgajala i uspravljala. Stoga se i za njega može reći ono što je sv. Pavao kazao za sebe: Dobar sam boj vjere bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Često bi bolno uzdisao što se mi kao narod na ovom našem prostoru i poslije rata više ne trudimo i žrtvujemo za svoju vjeru, Crkvu i svoju državu. Smetao ga je nedostatak odgovornosti i ljubavi prema ovim svetinjama.  Nije mogao shvatiti da ima ljudi koji nisu spremni za svetinje svoje i ideale, živjeti, trpjeti i mrijeti.U tome je ponizno svjedočio te mudro i očinski   savjetovao, tješio, poticao.

Usprkos teškom životu, znao se grohotom smijati kao dijete. A to je u svojoj duši i bio, baš kao dijete. On je zbilja ostvario onu Isusovu: Ako ne budete kao djeca, neće te ući u kraljevstvo nebesko.