Bog voli vesela darivatelja (2 Kor 9,7)

Intervju s Ivicom Bošnjakom (2001.)

Pobožan, odgovoran, šutljiv i radin. Vjeran i povjerljiv. On je čovjek jake vjere i velike ljubavi prema Crkvi. Pravi svjedok. Veselo i radosno služi Bogu i svojoj župnoj zajednici. Blago župi koja ga ima. Zove se Ivica Bošnjak. Bila mi je velika čast razgovarati s njim za naš prvi broj župnog lista Svjedok.

Svjedok: Većina naših župljana poznaje te ne samo po tome što si blizu oltara i što kupiš milostinju u našoj župnoj crkvi sv. Ivana apostola, nego i po tvom požrtvovnom radu i zalaganju za našu župnu zajednicu. Reci nam štogod o sebi da te još bolje upoznamo.

Ivica B.: Rođen sam 3. 12. 1953. godine u Mostaru točnije u Liska ulici. U Mostaru sam završio osnovno obrazovanje i električarski zanat. Imao još brata i sestru i živjelo se jako teško o jednoj radničkoj plati u gradu gdje je bilo sve za dinar a otac je radio kao ložač na željeznici. Nas petoro živjelo je u jednosobnom stanu. Električarski zanat vam završio 1991. godine. Te godine sam odlučio otići pješice u Široki Brijeg za Veliku Gospu uz nakanu da dobijem neki posao. 3. 12. iste godine dobio sam iz Ureda za zapošljavanje poziv i uposlio se u Aluminijski kombinat točno na moj rođendan 3. 12. Čvrsto vjerujem da mi je u tome pomogla presveta Bogorodica, kojoj sam učinio zavjet. Oženio sam se 1978. godine iz župe Polog sa Željkom i imamo troje djece od kojih dvije kćerke i jednog sina. Od 1978. – 1985. godine bio sam podstanar na više mjesta, da bi 1985. godine dobio stan u Zaliku iz kojeg smo pobjegli za vrijeme rata, a iz kojega nismo uspjeli iznijeti ništa jer smo morali spašavati žive glave. Sada trenutno živimo u Ulici hrvatske mladeži 10. Do kada ću biti u sadašnjem stanu i što će s nama biti ne znam. Ne bojim se budućnosti jer vjerujem da nam je ona u rukama Božjim.

Svjedok: Za tebe se stvarno može reći da iskreno i vjernički voliš Crkvu i svoju župu. Kada te nema na jednoj od nedjeljnih misa kao da nešto nedostaje u našoj crkvi. Otkuda ti tako vjerna i vjernička ljubav prema Crkvi, redovitost na misi angažiranost u životu svoje župne zajednice.

Ivica B.:Vjera i vjernička ljubav prema crkvi i svetim sakramentima pobudila se u meni još u djetinjstvu kada su nas troje djece roditelji vodili na misu sv. Petra i Pavla. Mojim školovanjem kroz vjeronauk, čitanjem Biblije i slušanjem Božje Riječi, sve sam više upoznavao Boga. U ovome ima malo i nasljedstva jer moja tetka je časna sestra, a moj djed odnosno očev stric je bio svećenik don Nikola Bošnjak.  Poznajem i poštivam ustrojstvo Crkve. Stoga sam 1985. godine, kada je Zalik pripao župi Katedrali, odmah sam bez otišao u Katedralu i prijavio se kao župljanin.  Iz Zalika sa suprugom i troje djece svake nedjelje išao sam na svetu misu u Katedralu, većinom na misu u 10 sati. Tamo ako ne bi imao tko, ja bi kupio milostinju. Godine 1990. postao sam i član pastoralnog vijeća dobivši dekret od blagopokojnog biskupa Pavla Žanića. Od tada kao da sam dobio neku snagu za služenje Crkvi. Ondašnjem katedralnom župniku don Ivanu Vukšiću stavio sam se potpuno na raspolaganje bez ikakve nadoknade. Što je god trebalo oko struje u Katedrali i u župnoj kući, sve sam radio gratis. Radio sam sve na slavu Božju, a Bog mi je uzvraćao čuvajući mene i moju obitelj u zdravlju i svojoj milosti.

Svjedok: Od samog osnutka ove župe sv. Ivana ap. i ev. bio si desna ruka prvom župniku mons. Ivanu Vukšiću. U čemu se sastojala tvoja pomoć i tvoje služenje župniku, župi i župljanima.

Ivica B.: Ukratko brinuo sam se o čistoći crkve, svijećama, crkvenom inventaru i električnim instalacijama, milostinji, zavjetima, crkvenom tisku. Moja supruga je također bila domaćica don Ivanu u župnom uredu sv. Ivana apostola.

Svjedok: U tvom radu i vjerničkom služenju, posebno u ovo ratno i poratno vrijeme, bilo je teških trenutaka. Kad ti je ili što ti je bilo najteže?

Ivica B.: Što se tiče ratnih trenutaka najteže sam primio vijest o hapšenju župnika don Ivana iz biblioteke i odvođenje na lijevu stranu te pogibiju španjolskog vodnika prigodom don Ivanova oslobađanja. Zatim teško mi je bilo kad je poginuo  Zdravko Buhač koji je don Ivana sa desne obale preko brane pod granatama dovodio da rekne misu u sklonište u Zalik i ponovo ga vraćao. Bilo mi je teško kad sam mislio da će nam propasti križ i slike u skloništu u Zaliku. Sve svetinje koje su bile tamo, 14 križnih postaja i veliki drveni križ, prenio sam na leđima preko Starog mosta uz ismijavanje prolaznika na lijevoj obali.

Svjedok: Bio si sve vrijeme odgovorna osoba za Župni caritas i za podjelu hane. Sve donedavno raznosio si čak i hranu starim i iznemoglim osobama po stanovima na prostoru naše župe Centar-Zalik. Nije to baš bio lak posao. Bilo je sigurno pozitivnih i negativnih iskustava?

Ivica B.: Da, istina je da sam bio odgovorna osoba u Župnom caritasu i na to sam jako ponosan, što sam mogao u najtežim vremenima rata i prema svojoj savjesti pružiti pomoć onima kojima bijaše najpotrebnije. Imali smo oko 15 000 osoba za koje se skrbio naš Župni caritas. Znali smo po cijeli dan bez ručka i odmora dijeliti, dok su po gradu padale granate. Bilo je i ranjavanja ali hvala Bogu nitko nije smrtno stradao. U našem Župnom caritasu radilo je sedam djelatnika i svi su radili iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, bez ikakve nadoknade. Kasnije, kada je pomoć sve manje pristizala, naš Župni caritas skrbio je za stare i nemoćne koji nemaju nikoga. Stotinjak takvih osoba raznih nacionalnosti posjećivao sam svaki mjesec i nosio im hranu, bez razlike na vjeru i naciju, imajući na umu da je svaki čovjek dijete Božje. Bilo je pozitivnih iskustava. I sada me ljudi susreću u gradu i zahvaljuju  na svemu što je Župni caritas učinio za njihovu obitelj. Ja sam radio koliko god sam mogao, pošteno i prema svojoj savjesti.

Svjedok: Primijetio sam i ja kao novi župnik da se iskreno raduješ svakom duhovno-pastoralnom  i materijalnom napretku naše župne zajednice kojoj i nadalje puno doprinosiš svojim dobrovoljnim radom.

 Ivica B.: Svaki duhovno-pastoralni i materijalni napredak u našoj župnoj zajednici mene raduje. Kada smo prošle godine pred Božić obnovili župu crkvu od dragosti nisam mogao spavati. Ove godine počeše i zvona zvoniti, sagradi se igralište. Ono je trebalo i davno da je bilo kakvih mogućnosti, da se ova omladina što manje zabavlja po kafićima i uzima drogu. Duboko vjerujem da će to biti mjesto okupljanja omladine i mjesto molitve i da će kafići biti svaki dan sve prazniji.

Svjedok: Ivica, hvala ti za sve dobro što si učinio u ovoj župi.

Bogu hvala. Što se mene tiče ja ću i dalje raditi svim svojim bićem u ovoj svojoj župi dok sam god njen član, i materijalno i fizički, do god vi župniče drugačije ne odlučite.                             

        

Razgovarao don Krešo Puljić