(Intervju s Goranom Ćurkovićem (2001.)

Budući je droga jedan od najvećih socijalnih problema našega grada i šire okolice, u ovom broju posvetit ćemo nekoliko stranica ovom velikom problemu, kako bi se i putem ispovijesti ovisnika koje ovdje donosimo i ovih naših upozorenja, još više skrenula pažnja javnosti na ovisnost te potaklo na razmišljanje sve one mlade koji se nalaze u bližoj opasnosti od ovisnosti.  Svim radovima u ovoj rubrici «Socijalni problemi» dali smo upozoravajući nadnaslov: «Tko počne s travom, završi pod travom».

Svjedok užasa i spasa

Ovo je potresna ispovijed bivšeg ovisnika. Ovo je hrabro svjedočanstvo koje će nas potaći da drugačije razmišljamo i o drogi i o ovisnicima, jednom od najvećih zala današnjice. Kad pročitamo Goranovu ispovijed, mislim da nećemo moći ostati ravnodušni na slične tragedije koje se događaju tu pred našim vratima, u našem gradu u kojima stradavaju na stotine naših mladih, naši najbliži.                                                                                                                                                    

     Zovem se Goran Ćurković, imam 36 godina.  Rođen sam u Splitu gdje sam i živio, odnosno, životario 30 godina, sve do odlaska u zajednicu CENACOLO sestre Elvire u Međugorju. Mnoge obitelji misle da problemi s djecom počinju konzumiranjem droge. Međutim, po mom iskustvu i iskustvu mojih prijatelja i poznanika, problemi nastaju daleko ranije. Ja sam sa 6 godina prvi put ukrao čokoladu i na moju nesreću nisu me uhvatili. To mi se svidjelo pa sam nastavio s krađom.

       Što se tiče obitelji, imao sam sestru koja je poginula kad je imala 4 godine. Brat je ostao gluhonijem od posljedica meningitisa, a majka je bolovala od leukemije i bila je u depresiji zbog naše takve obiteljske situacije. Moj otac je bio pomorac i na brodu je zarađivao kruh da nas prehrani. Otac je bio više na brodu nego kod kuće što je meni u potpunosti odgovaralo, jer sam mogao raditi što sam htio.

Bijeg od sebe i od kuće

      S 11 godina već sam bio pravi buntovnik i sa dvojicom prijatelja iz škole bježim od kuće u drugi grad gdje nas policija zatvara. Cigarete i alkohol već sam konzumirao jer sam se želio ponašati kao momci od 18 godina. I filmovi su mnogo utjecali na to moje ponašanje, imao sam idole, filmske glumce, koji su bili istetovirani, izrezani, koji su bili u zatvoru, pljačkali i ubijali. Oni su za mene bili sve pa sam morao piti alkohol da bi mogao u potpunosti oponašati te svoje idole.

      Imao sam probleme sa školom jer mi je učenje bilo gubitak vremena, želio sam slobodu a sloboda je za mene bila da radim što hoću i da nikomu ni za što ne polažem račun. Kad sam imao 13 godina umire mi majka i to mi je bio izgovor da se udaljim od obitelji još više. S 14 godina nabavljam pištolj i igrajući sam sa sobom ruski rulet, upucao sam se u glavu i taj metak još danas nosim u glavi.

Počelo je s travom

     Na jedvite jade završavam osnovnu školu i prebacujem se u srednju gdje je situacija bila mnogo gora. Trave je bilo u velikim količinama. Ja kao osoba bio sam nula. Karakter sam bio davno izgubio. Uzimao sam travu ne razmišljajući o posljedicama. Da bi stvar bila gora u tim mojim krugovima se pričalo kako trava nije droga i da je zdravije pušiti travu nego cigarete. Mislio sam da je to sasvim normalna stvar. Ja se još nisam smatrao ovisnikom, jer su ovisnici za mene bili oni koji uzimaju heroin, a ja sam mislio da heroin neću nikad uzimati, jer mi je dobro s alkoholom i travom. Ustvari, bojao sam se onih drogeraša koji jezovito izgledaju, koji se vucaraju po ulici i bodu iglama.

     Problemi u školi i u kući se nastavljaju. Otac se u međuvremenu oženio i ja sam ga mrzio iz dna duše. Mrzio sam i tu novu ženu koja mi je trebala zamijeniti majku. Spavanje vani po tuđim garažama i kućama postala mi je normalna stvar. Otac je ludio, ali mi nije mogao stati u kraj niti me dovesti u red. Pio sam pušio i mislio da sam znao sve o životu. Nije znao da pušim travu nego je sva moja divljaštva pripisivao alkoholu. Naime, kako je vrijeme prolazilo postao sam zasićen travom i hašišom, jednostavno me nije omamljivala kao prije, a kad sam je konzumirao s alkoholom bacala me je u strašne paranoje. Jednostavno, bojao sam se pušiti i bio sam svjestan da moram nešto mijenjati. Još heroin nije dolazio u obzir ali otkrili smo TBL na bazi kodeina i to je bilo to. Travu sam zanemario i bacio se na tablete. Kupovali su se falsificirani recepti i išlo se u druge gradove kupovati. Međutim, brzo je došao kraj i farmaceuti su TBL povukli iz prodaje.

Krađe, heroin i šprice

     Ja sam već od alkohola i tableta obolio od epilepsije. Svako malo padao bih i završavao u bolnici zbog razbijene glave. Svakim danom sam padao sve više u depresiju i bio sam svjestan da se neću izvući lako. Na kraju 1982. bio sam psihijatrijski slučaj. Zapustio sam Hajduka i Torcidu, povukao se u sebe i morao sam naći nešto što će me osloboditi stanja u kojem sam bio. Tada je došao heroin. Kada sam ga prvi put vidio bio sam najsretnija osoba na svijetu. Mislio sam «to je to», riješio sam se svih briga i problema i pronašao sam u njemu sve što sam želio. Ali sve ono stanje prije heroina bilo je divno naspram onoga što sam doživio s heroinom. Droge mi je trebalo sve više a novaca nisam imao pa sam morao krasti od jutra do mraka, varati, lagati, posuđivati. Iz kuće sam odnio sve što se moglo prodati, a otac i moja pomajka su bili na rubu živaca.

     Kraj je počeo kad je otac pronašao špricu u sobi. To je bio strašan udarac za njega. Odjednom se našao pred zidom i napokon je morao priznati samom sebi da me izgubio. Pokušavao mi je pričom pomoći, ali ja nisam nikoga slušao. Tada mi je našao posao, jer je smatrao da će mi rad i druženje s normalnim ljudima pomoći. Međutim, pokrao sam pola poduzeća. Potom me stavio na psihijatriju, mislio je da će mi doktori pomoći. Ali je bilo još gore. Na kraju me prijavio na policiju i namjestio mi je istražni zatvor, ali ni to nije pomoglo. Ne znajući više što da radi sa mnom, zatvara mi kućna vrata. Od toga trenutka užasno sam ga mrzio, i njega i cijeli svijet. Svoju savjest sam gasio u heroinu i alkoholu.

     

Živio sam kao pas

Ulica i ljudi su me ubijali. Pravog prijatelja nisam imao, a i djevojka s kojom sam bio napustila me jer sam bio nula kao osoba. Mislio sam da je volim najviše na svijetu, ali prodao bi je odmah za jednu crticu heroina. I on se počela sa mnom drogirati.  Ostao sam kao pas i stotinu puta sam poželio umrijeti. Rezao sam vene, uzimao prekomjerne doze heroina, alkohola i tableta, padao u komu i po nekoliko dana, ali Bog me jednostavno nije htio.

      Bio sam egoista, pokvaren do srži i izgubio sam sve ono dobro što sam imao u sebi.         Izgubio sam svaku nadu u život i sve je bilo mračno i grozno hladno. Svako malo imao sam problema s policijom i zatvorom. Na kraju završavam u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa, gdje provodim dvije i pol godine. Tu sam proživljavao svašta. Vezan u luđačku košulju za krevet, utučen i bolestan u glavi i tijelu, molio sam Boga da umrem jer nisam imao  nikakve nade za bolji život. S obitelji nemam nikakvih odnosa, a čujem da su me se odrekli. Svaki put kad se savjest u meni probudi gušim je tabletama koje uzimam i otimam drugim bolesnicima.   

     Izlazim, vraćam se u Split i opet sve od početka, heroin, alkohol, tablete. Izgubio sam apetit, san i po cijele noći lutam kao bolesni pas bez igdje ikoga. Opet varam kradem, dobivam batine od policije, bježim od ljudi koje sam prevario, bježim od svakoga, ne mogu biti normalan niti jednu jedinu minutu jer me paranoja od ljudi ubija. Spavam po šupama, napuštenim kućama, podrumima, na kartonima. Ne bih se kupao po pola godine. Užas. «Mrtvac koji hoda», tako su me zvali. Ljudi su me pljuvali, tukli, psovali mi majku i govorili kako me treba ubiti. Nigdje ruke koja bi mi pomogla. Molio sam Gospu da me uzme ili da mi preko nekoga pruži ruku da se izvučem. A tako bi volio biti normalan.  Nedugo nakon toga jedan od boljih poznanika mi govori da ide u komunu. Međutim, ja nisam imao nikakvih dokumenata.  

Stari i novi čovjek u meni

     Jedne nedjelje jedna žena mi je prišla i rekla da mi želi pomoći, a kako je nisam poznavao gledao sam je sa nevjericom, ali njena upornost je došla do mojeg srca. Sredila mi je osobnu i putovnicu, kupila kartu za Međugorje i ja pun straha došao sam do zajednice. Bilo mi je čudno što nisam vidio dugokose, bradonje, nego su momci bili čisti obrijani, nasmijani i radili su kao mravi. «Joj Bože, di san ja doša» pomislija sam.

     Ugodno me iznenadilo kako su me lijepo prihvatili, nakon dugih godina odbacivanja. Imao sam velike psihičke probleme, a i savjest me grizla. Trebalo se suočiti sa samim sobom, trebao sam prestati kriviti druge i svu krivicu prebaciti na sebe. Počeo sam ponovo učiti pričati o ljubavi, vjeri, poštenju, poštovanju, trebao sam moliti, raditi i biti ponizan. Unutar sebe osjećao sam dvije osobe jedna koja me vukla natrag a druga naprijed. Nisam znao koga poslušati. Duboko u sebi znao sam da moram slijediti dobro, ali zlo (sotona) me nije napuštalo jer sam mu bio dugo godina dragocjeni sluga. Sati su bili kao godine, mislio sam da neću izdržati. Htio sam napustiti sve to, ali uvijek me je neka unutarnja sila zadržavala.  

       Gospe hvala ti. Kako je vrijeme prolazilo počeo sam se navikavati i prihvaćati, počeo sam se moliti za obraćanje za pomirbu sa svojom obitelji. Nakon 9 mjeseci života u zajednici, došao mi je otac u posjetu i to mi je bio najteži i najdraži trenutak u životu. Bilo me je stid da sam htio propasti u zemlju, ali pružili smo ruku jedan drugome i zaplakali. To mi je dalo još više snage da ostanem i ustrajem u liječenju. Borio sam se svakodnevno sa sobom, želio sam biti dobar, imati svoje «ja», postati mio i Bogu i ljudima.

Nisam se predavao

      S vremenom sam bio sve bolje, zahvaljivao sam Bogu za Elviru i momke koji su mi pomogli da potisnem zlo i da mi iz srca iziđe mržnja. Počeo sam razmišljati o obitelji, mojoj obitelji i želio sam biti dobar suprug, otac, želio sam se dokazati pred Bogom, pred samim sobom, pred ljudima. Nakon skoro 4 godine u zajednici odlučio sam izići i početi novi život. Fratri iz Međugorja našli su mi posao, trudio sam se da se ni po koju cijenu ne obrukam nego da sve ono što sam naučio u zajednici ponesem sa sobom i čuvam cijeli život. Želio sam naći djevojku s kojom bih se oženio, ali nije išlo. Bilo mi je teško ali nisam se predavao, uz molitvu i Boga gurao sam naprijed i vjerovao. I došao je dan kada sam upoznao divnu djevojku iz Češke, koja je dolazila mnogo puta na hodočašće. Znao sam da je djevojka za koju se isplati boriti. Kružio sam oko nje oko 8 mjeseci i odbijala me mnogo puta. Ali bio sam uporan i na kraju sa svojom iskrenošću prema njoj odlučila je da mi kaže «da». Upoznavali smo se oko godinu dana i odlučili smo se vjenčati. Taj dan vjenčanja za mene je bilo nešto najljepše, plakao sam i zahvaljivao dragom Bogu i Gospi što su mi ostvarili sve moje snove.

     Trudim se stvarno da budem dobar i da je ne povrijedim na bilo koji način. U  međuvremenu se u Mostaru otvorio Centar za prevenciju i izvan bolničko liječenje ovisnosti, gdje sam primljen na preporuku fra Slavka Barbarića i to mi je još jedna velika radost da se dajem drugima, da svoje iskustvo svjedočim mladima koji su zapali u to zlo droge, svjesno ili nesvjesno. Moj je posao da ih zagovaram za zajednicu jer ona stvarno može preobratiti čovjeka, a i sami znate da je uz Boga sve moguće. Ne znam bi li se veselio ili bio tužan što već imamo preko sto pacijenata.  Hvala svima koji su se potrudili za otvorenje ovog centra. 

      Sretan sam što sam ostao živ i sretan sam što mi je mržnja izašla iz srca. Poručio bih mladima da se ne upuštaju u nikakvu avanturu s drogama bilo lakim bilo teškim, jer za postati ovisnikom dosta je sekunda vremena, a za izaći iz droge i ponovno postati normalnim čovjekom, treba vremena i vremena. Žao mi je kada normalni ljudi odbacuju ovisnike, okreću od njih glavu. Mi moramo shvatiti da je ta bolest ovisnosti problem svih nas, cjelokupnog društva i da im svi zajedno moramo pomoći da se izvuku iz tog ponora pakla.

Uputite ih u Centar koji se nalazi u ulici Dr. Ante Stračevića 78 A ili na telefon 313-110, radno vrijeme je od 8 do 15 sati a popodne je i dežurni telefon na koji se javlja sestra. Tu su doktori koji će izaći u susret da se problemi riješe sa krizom od heroina a poslije tko hoće u terapeutsku zajednicu, može izraziti želju i mi ćemo ga uputiti. Hvala Vam što ste mi dali priliku da svjedočim i nadam se da ću barem jednu osobu potaknuti na razmišljanje i dati joj nadu da ipak ima izlaza ako se čovjek odluči za pravi život i za Boga.

Ispovijest osobno napisao Goran Ćurković