Intervju s don Gordanom Božićem (2002.)

KAO ŠTO KOŠUTA ŽUDI ZA IZVOR VODOM …

Tako i don Gordan Božić čezne za mirom u svojoj župi sv. Luke u Ilićima, koja je vršnjakinja naše župe, osnovana u siječnju 1993. U njegovoj župi nalazi se izvor vode bistre Radobolje od kojeg pije vodu skoro cijeli Mostar. Rado i često svraća u našu župu i donese nam malo pitke vode s njezina izvora, kojega mu često  zamute vukovi u ovčjoj vuni. Narod Božji bi s don Gordanom u Ilićima imao  puno više pitke vode i manje muke da im nije vukova k’o …. Na svim župama gdje je do sada bio rado ga se sjećaju po uzornom svećeničkom vladanju, predanom radu, lijepoj evanđeoskoj besjedi, duhovnoj i liturgijskoj glazbi, ljudstvu, a u zadnje vrijeme otkako je župnik u  Ilićima,  i po tepsiji ispod sača, na koju nas ponekad zovne. Bio je prvi kapelan u ovoj našoj župi gdje je s don Ivanom Vukšićem zaorao prvu brazdu.

Svjedok: Don Gordane, kako ste se i kada odlučili postati svećenik i kroz koja ste sve iskušenja morali proći da ste mogli ostvariti svoj poziv?

Don Gordan: Još kao dijete razmišljao sam o raznim pozivima i zanimanjima pa tako i o  svećeničkom pozivu. Međutim, koncem osmog razreda odlučio sam poći u sjemenište i postati svećenik. U jesen 1981. otišao sam u Humanističku školu za odgoj klera  Ruđer Bošković – Dubrovnik. U sjemenište me je odvezao moj tadašnji župnik don Tadija Pavlović. U to vrijeme u moju rodnu župu Gradina, na dužnost župnog vikara, došao je vaš sadašnji župnik don Krešo Puljić. On je bio jedan od  «krivaca» koji je odigrao važnu ulogu u mojoj odluci. Drago mi je bilo u njemu gledati mladog svećenika koji je radostan, razigran, spreman na šalu, igru (posebno košarku), na ozbiljan rad s mladima…, pa tko ne bi poželio biti svećenik?! Da, ali kako ste i sami naveli u pitanju, morao sam proći i mnoga iskušenja. Bila su brojna. Nemojte se ljutiti ako vam ne kažem o kojim se iskušenjima radi. To je nešto što je u meni i samo meni znano. Ipak, zadovoljno mogu izjaviti da su sva ta iskušenja bila na izgradnju mog svećeničkog poziva a nikako ne na štetu. I na koncu moram vam reći da iskušenja nikad ne prestaju.

Svjedok: Bili ste prvi kapelan na našoj župi i radili ste na župi četiri godine sa župnikom don Ivanom Vukšićem. Prošlo je četiri godine otkako ste premješteni iz naše župe. Osvrnite se malo na najvažnije događaje i iskustva, pozitivna i negativna.

 Don Gordan: Ja sam došao u župu Centar – Zalik 20. 08. 1994. Rat se tada još nije smirio, a župnik don Ivan i ja morali smo mnogo toga učiniti da bi župa mogla normalno djelovati. Moram priznati da je tu veliku ulogu odigrao don Ivan Vukšić. Odlično se snalazio u raznim nedaćama toga vremena. Naravno da je u tom vremenu moralo biti i negativnih iskustava. Rat, bezakonje i nered u raznim oblicima bili su naša svakodnevica. U početku nismo imali normalnog prostora za pastoralno djelovanje pa je to uvelike usporavalo razvoj ove župne zajednice. Često sam se susretao s ljudima koji su mislili da je vjera i Crkva područje gdje se oni ne trebaju angažirati, a ipak su se nazivali vjernicima. Dakako, bilo je i pozitivnih iskustava. Uvijek smo mogli računati na određeni broj vjernika koji su u svakom trenutku bili spremni priskočiti u pomoć ako je to bilo potrebno. Lijepo je bilo vidjeti kako iz dana u dan raste broj mladih koji dolaze na vjeronauk, svetu misu i pjevanje. Ipak najljepši trenutak bio je kad smo se, zahvaljujući dobrim ljudima, preselili u ovaj prostor koji se i danas koristi kao crkva, odnosno pastoralni centar.

Svjedok: Što se tiče vjerskog života i crkvenosti ima li Mostar i mostarski vjernici neke svoje specifičnosti u odnosu na vjernike u onim  župama u kojima ste do sada djelovali kao svećenik?

Don Gordan: Ukratko, Mostar ima svoje specifičnosti. Zamislite samo da u ovoj župi ima vjernika iz raznih krajeva. Svatko je od njih sa sobom iz svog kraja ponio svoje običaje, navike, odnosno dragocjenosti koje ne želi zaboraviti. Divno je bilo vidjeti na jednom mjestu to šarenilo ali ujedno je to i problem za svećenika jer ne može sve to naučiti i svakome «ući pod kožu». A ako govorimo o životu u Mostaru, onda je to uistinu nešto posebno. To je jedna sredina na koju su veoma utjecale ratne i poratne (ne)prilike. U negativnom smislu ima mnogo utjecaja prisustvo okupatora i njihova prljava politika. Mentalitet grada se prilično promijenio. Mostar je postao sredina u kojoj se nude mnoga zla.

Svjedok: Koliko ste godina svećenik, gdje ste do sada bili na župama i na što ste stavljali naglasak u svom pastoralnom radu?

Don Gordan: Već sam skoro deset godina svećenik. Do sada sam bio u ovim župama: Šipovača – Vojnići, Studenci, Centar – Zalik  i Stolac. Sad se nalazim u župi sv. Luke u Ilićima na dužnosti župnog upravitelja. Uvijek sam imao nakanu da oni s kojima živim i radim shvate da su Crkva Kristova i da to nikad ne zaborave. Prema tome, sve što čine, neka čine na slavu Božju. Zatim, dati vama mladima priliku da pokažete što možete učiniti za Crkvu Kristovu. Vi ste uvijek puni poleta, optimizma, ideja…, samo treba biti uz vas netko tko će vas podržavati i usmjeravati u pravom smjeru. Moja su dosadašnja iskustva s mladima bila vrlo pozitivna. Raduje me što vidim da vaša župa ide baš u tome pravcu. Nemojte nikad posustati bez obzira na koje poteškoće nailazili jer ste vi snaga ove naše mjesne Crkve. Zato, glavu gore, Evanđelje u srce i onda činite što vam srce kaže.

Svjedok: U nedostatku duhovnih zvanja i sve većih pastoralnih potreba, otvara li naša Mjesna Crkva dovoljno prostora i mogućnosti za raznovrsni laički angažman u Crkvi i ulaže li dovoljno truda u njihovu izobrazbu?

Don Gordan: Mislim da ne, osim Teološkog instituta i Biskupijskog caritasa. Te dvije ustanove zbilja žele angažirati laike na svim razinama gdje je to moguće. Stoga ove dvije ustanove omogućavaju kvalitetnu izobrazbu za laike, buduće djelatnike u pastoralu, da bi što kvalitetnije mogli djelovati u ovom svijetu prepunom problema i potreba. Ali to je premalo. Čini mi se da još uvijek postoji nekakav strah od laičkog angažiranja. Možda smo se pomalo uljuljali u već desetljećima ustaljene sheme pastoralnog djelovanja, pa nam je sad teško prihvatiti nešto novo da ne bismo izgubili kontrolu na «svom terenu». Mislim da se na ovakav način pastoral  guši a vapaji za svježim zrakom su sve glasniji. Već je krajnje vrijeme da se odazovemo.

Svjedok: Jedan broj mladih u našoj župi okuplja se u nekoliko živih župnih zajednica. Osjećamo da rastemo zajedno s našom župnom zajednicom. No, čini nam se da bismo mi mladi mogli i više i bolje biti Crkva, više raditi, doprinositi i preuzimati više odgovornosti u župnim zajednicama. Na nivou grada Mostara nema stalne, organizirane i koordinirane pastoralne brige za srednjoškolce i studente, nemamo svoga centra ni uporišta pa se onda svi čude što smo navalili u kafiće. Po Vašem sudu može li nam naša Mjesna Crkva više pomoći?

Don Gordan: Od srca čestitam mladima ove župe na njihovom angažmanu i župniku don Kreši koji je srce i duša ove ideje kao i njegovim pomoćnicima don Bernardu i don Stipi. To je budućnost naše Crkve. Dobro ste zamijetili problem  i manjkavosti pastoralnog rada na području Mostara. Po mom sudu, Mjesna Crkva mora hitno napraviti plan  po kojem će se omogućiti bolja međužupna suradnja i koordinacija. Tek poslije toga možemo pokušati riješiti ove probleme. Moram priznati da nisam stručnjak za rješavanje ovakvih problema, ali u našoj Mjesnoj Crkvi postoje kvalificirani ljudi koji mogu to riješiti, naravno, uvažavajući sugestije nas koji pastoralno djelujemo na ovom području. Iskreno se nadam da će se uskoro početi ozbiljno raditi na ovom problemu.

Svjedok: Mi Vas pamtimo i kao izvrsna glazbenika. U našoj župi osnovali ste i VIS Ljubljeni učenik s kojim još uvijek vježbate, a bili ste i duša našeg dječjeg župnog zbora Anđeli sv. Ivana. Oba lijepo pjevaju. No, i kod nas i u drugim župama pjevanje zborova i sastava ponekad  se svodi na «nedjeljno nastupanje» pred narodom a manje na animiranje liturgijske zajednice. Mostarski vjernici slabo sudjeluju u liturgijskom pjevanju. Gdje škripi?

Don Gordan: Već sam ranije spomenuo da ima ljudi koji smatraju da nisu ništa dužni kao vjernici učiniti za zajednicu  kojoj pripadaju. To je po mom sudu temelj  problema. Moramo konačno shvatiti da smo svi pozvani na izgradnju zajednice kojoj pripadamo, tj. Crkve Kristove. Čitajući i slušajući prispodobu o talentima, i sami znademo da je Bog dao nekom više a nekom manje talenata ali nitko nema pravo zakopati darovano. Stoga mislim da veoma griješe oni koji misle da ne moraju ništa učiniti na ovom planu. A što se tiče VIS-a Ljubljeni učenik i župnog zbora  Anđeli sv. Ivana, priznajem da sam s njima uvijek rado vježbao. No, ne smijemo zaboraviti gospođu Nevenu Erceg koja je svojom stručnošću mnogo doprinijela da ovi mladi lijepo pjevaju. Ja joj se ovom prilikom zahvaljujem na četiri godine iskrene suradnje. I ne zaboravite onu staru izreku Tko pjeva dvostruko moli, a svi dolazimo u crkvu na molitvu.Pa sad ja vas pitam: GDJE ŠKRIPI?

Svjedok:Onoliko koliko mi znademo, nije Vam baš lako u župi Ilići.

Don Gordan: Svima je poznato što se događa na području župe sv. Luke u Ilićima. Maloprije sam spomenuo da mi je uvijek bila nakana naučavati da smo Crkva Kristova. A mi, koji smo na poseban način od Boga pozvani (svećenici i redovnici), dužni smo ljubiti Crkvu Kristovu i poštovati njezine zakone. Krist nas je davno upozorio da će doći najamnici kojima nije stalo do njegovog stada, ili kako to narod kaže vuci u ovčjoj koži, a mi  ćemo ih prepoznati po njihovim djelima. A ako u sebi netko ne nosi iskrenu ljubav i  poštovanje prema Crkvi i Božjem narodu, cijepat će Kristovu haljinu radi svojih i klanskih interesa.