Treba li nam vjeronauk i u školi i u župi?

Povod pisanju ovoga teksta jesu djeca koja nam donose upisnice za župni vjeronauk (na poseban način prvopričesnici i krizmanici), a neki od njih ne idu na školski vjeronauk. Jasno i glasno je rečeno od naših hrvatskih biskupa i u dopisu našega biskupa Ratka, da vjernici trebaju pohađati župnu katehezu i školski vjeronauk. Biskup je, također, naglasio da su tri institucije koje odgajaju djecu u vjeri: obitelj, župa i škola. Svi zajedno, svatko na svoj način, mora doprinijeti vjerskom rastu djece. I nije ovdje riječ o moranju, nego o duhovnoj potrebi djece. Kao što mladoj biljci treba sunca, zraka i vlage da bi mogla rasti, tako i našoj djeci treba vjerničko svjedočanstvo roditelja, župna sakramentalna i liturgijska priprava i vjerska izobrazba u školi.

Ne može jedan roditelj, kao što ima slučajeva, kad mu dijete dobije lošu ocjenu iz vjeronauka u školi, iz prkosa ispisati svoje dijete sa školskog vjeronauka. Pa i školski vjeronauk treba učiti kao matematiku, zemljopis ili hrvatski jezik. I nije vjeronauk samo zato u školi da djeci popravlja prosjek za konačnu ocjenu na polugodištu ili na kraju školske godine, nego je on predmet koji djecu treba dizati iznad prosjeka, da nam djeca ne utonu u ovo svagdanje sivilo u kojemu im se nudi sve i svašta što nije Božje i što je protiv njihova duhovna dobra. Nije dostojno vjerničkim roditeljima da s djecom kod kuće rade i djeci pomažu u svim školskim predmetima, a vjeronauk ostavljaju po strani misleći da će dijete tako i tako iz vjeronauka dobiti četiri ili pet. A kad neka djeca dobiju lošu ocjenu iz školskog vjeronauka, bacaju drvlje i kamenje na Crkvu, na vjeronauk i na njegove profesore. Sigurni smo da su svi profesori vjeronauka spremni surađivati s roditeljima i vesele se ako se roditelji raspituju za školski vjeronauk svoje djece. Ne trebaju tražiti instrukcije iz vjeronauka za svoju djecu, djeci će pomoći njihovi profesori vjeronauka. A mi svećenici spremni smo uvijek pomoći djeci u svim njihovim vjeronaučnim potrebama. Daj Bože da nas netko i za takvu pomoć zamoli.

Nije pohvalno od nekih katoličkih vjerničkih roditelja da djecu rado ne upisuju na školski vjeronauk. Oni misle da s time pošteđuju djecu od ionako pretrpane nastave. Nažalost, lišavaju ih redovitog i potrebnog rasta u vjeri.

S druge strane, konstatiramo i žalosnu činjenicu da neki svećenici ukidaju župnu katehezu samo zato što oni sami predaju djeci školski vjeronauk. I oni kao i roditelji čine nepopravljivu pogrešku djeci. Školski vjeronauk i župna kateheza koncipirani su tako da se nadopunjuju, a ne da se isključuju. Gdje svećenici liše djecu župnoga vjeronauka, čine im veliku duhovnu štetu. Jedini razlog je komotnost dotičnih svećenika. Kako će se, inače, djeca ugraditi u svoju župnu zajednicu, kako će s njome srasti i u njoj duhovno rasti? Ako nema župnog vjeronauka, onda naše župe svodimo na ured za servisne usluge i puko nedjeljno okupljanje. Tako u nekim našim župama postoji župna kateheza samo u vrijeme bliže priprave za sakramente sv. Pričesti i Krizme. To je neodgovorno od svećenika. Župnu katehezu treba držati, dobnu ili mješovitu na način raznih živih zajednica, kroz cijelo osmogodišnje školovanje. Stoga nije čudno da se neki pripravnici za krizmu, u osmom razredu, jedva znaju prekrstiti. Ne znaju ni najosnovnije stvari o svojoj vjeri. Onda se ne moramo čuditi što nam djeca lako zastrane, čak i u neke sekte. I nije dovoljno samo vjersko znanje, nego prianjanje uz vjeru i Crkvu. Po vjeri treba svakodnevno živjeti i svjedočiti je pred drugima. A kako se može svjedočiti ono što se dovoljno ne poznaje. I kao što je u svakom poslu potrebna redovitost, tako je i u župnom i školskom vjeronauku potreban kontinuitet. Ne može se ni na župnu katehezu dolaziti kad se kome hoće, kad nema nikakva treninga, informatike, televizijskih serija, učenja za kontrolni, ili…

Sa kućnim vjerskim odgojem, župnim i školskim vjeronaukom, vjerska izobrazba dobiva svoju cjelinu.

Kao zaključak možemo reći ovo: Obitelj je najljepša škola vjere. Školski vjeronauk djecu informira o Kristu i katoličkoj vjeri, dok ih župna kateheza  formira za Krista i za sakramentalni život, koji je nedvojbeno presudan za istinski  vjernički život.

Tko ne omogući svojoj djeci ovaj i ovakav cjeloviti rast u vjeri, čini im veliku duhovnu štetu s nesagledivim životnim posljedicama. A možda i za vječno spasenje.

don Krešo Puljić, župnik

17. 9. 2007