VATROMETNI PASTORAL

Na žalost, na našem lokalnom i širem crkvenom prostoru nedostaje strukturalni, programirani i organički pastoralni rad. Kod nas uglavnom postoji (čast iznimkama) prigodni i uzgredni pastoral. Usuđujemo se jednom metaforičkom sintagmom opisati naše poratno i sadašnje pastoralno stanje, i na nivou biskupija i na nivou župa: Kod nas još uvijek caruje prigodni vatrometni pastoral i vatrogasni caritas. Vatromet spektakularno, u izvrsnom spletu boja, osvijetli mjesto i prostor na kojem se događa, ali njegova raznobojna svjetlosna ljepota brzo umine. Tako i naše povremene velike vjerničke manifestacije čiji nam pastoralno-blagdanski prasak, poput vatrometa, zabljesne oči i zagolica srce (zbog mnoštva vjernika) te onda nismo u stanju jasno i realno sići u našu pastoralno-crkvenu svakodnevnicu i vidjeti realnu sliku pastoralne stvarnosti u našim Mjesnim Crkvama i župama. Za vrijeme „blagdanskih vatrometa” – masovnih blagdanskih proslava, sve nam izgleda u boji. A poslije toga, redovito i svakodnevno tapkamo u „pastoralnom (su)mraku” ili jedva pronalazimo putove i izlaze malim „ručnim baterijama”, tj. pojedinačnim i sporadičnim pastoralnim improvizacijama, jer nemamo izgrađenu redovitu mrežu „pastoralne rasvjete”, tj. pastoralne programe, koja bi svoje napajanje trebala imati iz naših biskupijskih pastoralnih centara i katehetskih ureda.

– Slabost jednog neorganiziranog biskupijskog pastoralnog djelovanja očituje se ponajviše u tome da on u kušnjama gubi i viziju i orijentaciju, sklon je improvizaciji, podložan je malaksalosti i osoba i teških vremena, pa se stoga okreće reaktivnom, usputnom i uzgrednom djelovanju, (linija manjeg otpora), umjesto organiziranom timskom radu, suradnji i zajedničkoj odgovornosti i zajedničkim rizicima. Izgleda da se neke crkvene odgovorne osobe i uredi više plaše vizija i ideja svojih pojedinih (stručnih) suradnika nego ustajalog nerada čije su posljedice dugoročni pastoralni nered.

– Ne želimo kazati da se ništa ne radi ili da se dovoljno ne radi, ali se ne radi organizirano i organički, što zasigurno umanjuje pastoralne uspjehe, plodove, mogućnosti i perspektive. Pa i ono malo pastorala što smo imali na organizirani način, kao na primjer župni vjeronauk, bezbolno se i neodgovorno ukida u mnogim našim župama. Stoga, se danas čuje zboriti da se zabavljamo i umaramo usputnim i prigodnim pastoralnim akcijama ili se govori o umornom i olinjalom pastoralu po našim župama, a da naše župe sve više izgledaju kao servisno-uslužni centri za religiozne potrebe, umjesto da budu „česma” u centru naselja na koju svi dolaze gasiti žeđ i nositi vodu kući za sve ostale potrebe, kako je znao kazati blaženi papa Ivan XXIII.

– Ostanemo li na ovom „servisnom i olinjalom pastoralu”, te ako ozbiljno, timski, organizirano i institucijski ne poradimo na pastoralnim programima i planovima, i to na biskupijskoj, dekanatskoj i župnoj razini, izgleda da ćemo se još jedno desetljeće umorno vrtjeti u „začaranom krugu” svojih stečenih olinjalih i dogmatiziranih navika, samo zato što nemamo i ne želimo imati suvremenizirani pastoral koji od nas samih traži promjene, više dobre volje, truda i dodatne teološko-pastoralne formacije. Trebamo pastoral koji prati društveno-kulturalne promjene, koji vjerodostojno čita znakove vremena, koji snagom Duha odozgor i misionarskim pastoralnim usmjerenjem postavlja nove znakove vremenu u kojemu živimo i ljudima s kojima živimo i kojima smo poslani. A za promjene je potrebno biti otvoren Duhu Svetom. A ne može se biti otvoren Duhu Svetom i od njega tražiti pomoć i prosvjetljenje ako sa svoje strane nismo učinili sve što smo mogli i trebali. Tek poslije našega učinjenog maksimuma, Duh Sveti može djelovati. Ako mi sami nismo ispunili pastoralnu normu, onda smo mu zapriječili pristup u naše planove i naš rad. I nije ovdje samo pitanje volje i htijenja, nego, odgovorno pastoralno planiranje i marljivi pastoralni rad je pitanje vjere.

– Treba i moliti i raditi (ora et labora), ali se ne smije dopustiti da se molitvom i raznim pučkim pobožnostima pokriva pastoralni nerad, pastoralna lijenost, neznanje i programiranje pastoralnoga rada. Isto tako ne bi valjalo pretjeranim radom i gradnjom (makar bio i organiziran) pokrivati molitvu i potrebne pobožnosti. U prvom slučaju radilo bi se o vjeri bez djela, o pobožnosti bez prave duhovnosti. A u drugom slučaju radilo bi se o djelima bez vjere, o bezdušnom pastoralnom aktivizmu. I u jednom i u drugom slučaju radilo bi se o nevjeri, o mrtvoj vjeri.

don Krešo Puljić, župnik

10. studenog 2007.