„VATROGASNI” CARITAS

Prije desetak godina u jednom izlaganju o pastoralnom stanju u nekim dijelovima Crkve u Hrvata, izrekao sam metaforičku tvrdnju: Kod nas je na snazi vatrometni pastoral i vatrogasni caritas. Ovdje donosim nekoliko misli o biskupijskim caritasima koji više nisu onako  „vatrogasni” kao što su bili prije nekoliko godina. S ovim interventnom ne želim umanjiti radne zasluge mnogobrojnih karitativnih djelatnika. Ovdje ću se više osvrnuti na poneke nedostatke naših centralnih caritasa. 

– Izvan svake sumnje je da su centralni i biskupijski caritasi Crkve u Hrvata učinili velike podvige u ratnom i poratnom vremenu. Posebno su neke caritasove centrale u poratnom vremenu učinile puno na stvaranju svoje organizirane strukture, ali ne kao plod biskupijskog pastoralnog organiziranog rada, nego više vizionarskom snagom pojedinaca koji su imali inicijativu, po inicijativi hrabrost i snagu volje koja je svoju potporu dobivala od Duha Svetoga, a satisfakciju od uzvišenosti zacrtanih i jasnih ciljeva. Usprkos takvom „soliranju” ipak njihov rad ne treba shvaćati kao individualistički uspjesi, nego kao istinsko i odgovorno crkveno služenje.

– Caritas nije samo ljubav prema čovjeku, nego je to prije svega ljubav prema Bogu i prema Crkvi, a po njima i ljubav prema čovjeku, živoj Crkvi. Stoga ta ljubav nije i ne može biti momentalni, povremeni, privremeni i pojedinačni (preko delegiranih pojedinaca) izljev naše afektivnosti i čovjekoljublja, nego, ona je trajna dinamička milosna snaga, puls životnosti Crkve, koju je Bog ulio u srca naša. Budući da je biskupijski caritas (isto tako i župni caritas) pastoralno tijelo jedne biskupije (župe), ta ljubav treba biti dio crkvene strukture, organizirana i programirana, organički povezana s liturgijom i naviještanjem. I u tom smislu, ako ta institucionalna crkvena ljubav (Caritas) nije dobro organizirana, to je znak da jedna biskupija gubi na svojoj crkvenosti i duhovnosti, jer se u njezinu  karitativnom služenju ne očituje eklezijalna dimenzija ljubavi, a time i eklezijalna dimenzija vjere. Caritas je, kao pastoralno tijelo, dakle organizirana pastoralna ljubav Krista i Crkve prema čovjeku, koja svoj moć služenja očituje i u stvaranju struktura. Otuda postoji i potreba za pastoralnim biskupijskim smjernicama, programiranju i konkretnom planiranju.

– Biskupijski caritasi imaju danas svoje urede i osoblje, projekte i definirane prioritete te su svojom organizacijom daleko odmakli od naših župa s kojima, nažalost, u dovoljnoj mjeri nisu umrežili svoj rad. Isto tako, taj odmak (organizacijski i izolacijski) uvjetovan je i time što se težište karitativnog rada stavlja uglavnom na programe koje nisu programirali naši pastoralni biskupijski uredi iz naših stvarnih potreba i analiza pastoralno-socijalnog stanja, nego stranci prema svojim procjenama i predrasudama, a koji i daju financijska sredstava za njihovo provođenje. Pa nam ponekad izgleda da pojedini karitativni projekti djeluju po načelu „koliko para, toliko muzike”.

– Centralni caritasi su u organizaciji isto toliko odmakli od župa koliko, primjerice, školski vjeronauk od župne kateheze. Tamo gdje treba polagati račune, pred državnim ministarstvima, već odavna postoje i udžbenici za školski vjeronauk, vjeronaučni programi i razrađeni planovi, a dok na području župne kateheze još nema ni ureda, ni programa ni katehetskih priručnika. Svećenici i njihovi suradnici rade po župama kao znaju i umiju, kako hoće ili kako im se neće. Ovoj činjenici ide u prilog da mnoge župe ukidaju župni vjeronauk, a da se nitko nad tim problemom još nije javno zabrinuo, čak ni onako kao što to rade političari kad se pojavi neko krizno žarište u svijetu – „ozbiljno smo zabrinuti”. Da kojim (sretnim) slučajem neka dobrotvorna crkvena organizacija (Renovabis ili Kirche in Not) financira pastoralne projekte po biskupijama i župama, zasigurno bismo imali i pastoralna i ekonomska vijeća, pastoralne institute i centre, i u njima urede za mladež i obitelj, za permanentnu izobrazbu svećenika i laika, imali bi priručnike za dobnu katehezu po župama. A ovako? Možda bi bilo dobro da nam Vatikan uvede kakva visokog predstavnika za naš biskupijsko-župni pastoral, da nam on uvede diktaturu i tako popravi pastoralnu infrastrukturu. Mi smo kroz povijest navikli tako i raditi: bez pritiska i diktature, nema ni strukture.

– Na socijalno-pastoralnom prostoru, naši biskupijski caritasi trebali bi se još više oglašavati u javnosti, i u Crkvi i u društvu, (ne povremeno i prigodno, za korizmu i došašće). Trebali bi više utjecati na društveno-socijalni život te organizirati programirane javne istupe u suradnji s drugim socijalnim institucijama dobre volje (kao što je to primjerice imao Hrvatski caritas braneći nedjelju i s nedjeljom osnovna radnička (ljudska i kršćanska) prava. A ovako izgleda da je caritas zadovoljan što, radi propusta pojedinih državnih struktura, ima svoje „radno mjesto” u društvu, vršeći u njemu povremene „vatrogasne” socijalne intervencije.

– Puno ljudi ima mišljenje da je Caritas „vatrogasno” a ne pastoralno crkveno tijelo, koje reaktivno, kao vatrogasci na dojavu požara, odgovara na neke elementarne nepogode (kao u ratu i poslije rata oko podjele živežnih namirnica i spašavanja ljudi od gladi). I u tome smjeru trebalo bi organizirati studijske susrete na kojima bi se javno i studijski vrednovala uloga Caritasa u ratu i poraću te predstaviti javnosti zadaće i perspektive Caritasa u budućnosti. Nije mi poznato da je itko, temeljito, stručno, kritički i javno, valorizirao rad i ulogu Caritasa u zadnjih petnaestak godina.

– Caritas kao institucija treba se profilirati u društvu kao socijalni „glasnogovornik” Crkve i „glas vapijućeg u pustinji”, treba odgajati stručne osobe koje su sposobne ispravno vrednovati društvene probleme, manjkavosti i propuste pojedinih državnih i lokalnih socijalnih ustanova i ureda. (nezaposlenost, obespravljenost civilnih žrtava rata, mnogi neriješeni prognanički problemi, siromašne obitelji i obitelji s brojnom djecom), još više biti „sluga slugu Božjih”, biti „gorući grm” i dežurno svjetlo ljubavi i u Crkvi i društvu, jednostavno biti sakrament vječne Ljubavi.

– Stoga se ne bi smjelo dogoditi da uprave pojedinih biskupijskih caritasa glavninu svoga djelovanja svede na upravljanje s pojedinim svojim institucijama za potrebne, na bavljenje samima sobom ili na „reaktivno-interventne-vatrogasne usluge” ili da se podosta vremena troši na rasprave i programe o zaštiti svojih uposlenika od eventualnog i tobožnjeg stresa na poslu. Ovo prvo treba učiniti, a ovo drugo ne propustiti (usp. Lk 11,42).

– Ne bi bilo dobro da se o nekom biskupijskom caritasu stekne dojam da djeluje po nekom svome paralelnom pastoralnom programu koji je odvojen ili nema ništa zajedničko s pastoralnim biskupijskim i župnim programima. Pa i onda kada se radi o pojedinim projektima i caritasovim institucijama. Sve je to biskupijski pastoral koji bi se puno bolje mogao umrežiti sa župnim pastoralnim programima (primjerice bračna i obiteljska savjetovališta koja bi se više mogla uključiti u zaručničkoj pripremi za bračne parove i u mistagoškom pastoralu obitelji; objedinjavati izobrazbu volontera…).

– I caritasi su, prisiljeni raditi na nekim područjima socijalnog pastorala sa „ručnom rasvjetom”. Ipak, mora im se odati poštovanje, kao kolektivima i nekim pojedincima, za požrtvovni pastoralno-socijalni trud i učinak u lošim uvjetima i u mutnim vremenima.

– I na kraju, po nekim župama (i po zaslugama biskupijskih caritasa) ipak se uspijeva organizirati župni caritas kao pastoralno tijelo župne zajednice, koji svoje izvorište i motivaciju ima u  nedjeljnoj Euharistiji i Svetome Pismu. Mogli bi biskupijski caritasi puno više davati logistike župnim caritasima.

don Krešo Puljić, župnik

17. 11. 2007