ĐACI SU I ŽRTVE I TAOCI!!!

26. veljače 2006.

(u tekstu riječ učitelj = svi oni koji uče djecu i mlade u školi)

                     Roditelji, je li vam ikada dijete došlo kući s nekom nevjerojatnom pričom iz škole, kako je neki učitelj ili učiteljica činio ili govorio nešto neprimjereno? Možda ste svoje dijete saslušali, ali niste tome posvetili dovoljno pozornosti. Kada sam se o tome prvi put povjerila svojim roditeljima, mama mi je rekla: “Što ćeš kćeri moja, ne zamjeraj se nikomu, teška su ovo vremena, pusti ti to, bolje ti je šuti, tvoje je učit, okani se belaja”. Ali, hvala Bogu, moj tata me ipak shvatio ozbiljno.

Prije nego javno iznesem neke svoje nevjerice i poteškoće s pojedinim učiteljima o njihovu neprimjerenu ponašanju, željela bih zahvaliti i iskazati poštovanje svim onim učiteljima koji svoj posao obavljaju časno, savjesno i pošteno, koji su odlični ljudi, odgojitelji i pedagozi. Radi njih sam rado išla u školu i učila dobro. Svaka im čast za izvrsna predavanja, uloženi trud i ljubav, za darovano znanje i dobar primjer. Nastojat ćemo ih slijediti. Oni su jedini  zaslužni da se naše škole još smatraju odgojnim ustanovama. Ali, takvih učitelja, nažalost, ima manje nego onih koje ne mogu pohvaliti.

Uvijek su me učili, barem dok sam bila u nižim razredima, kako ćemo u školi od naših učitelja(drugih roditelja) naučiti samo lijepe i dobre stvari za život. Prije svega znanje, ponašanje, bonton, i općenito kulturu. A kad sam pošla u više razrede, počela sam kod nekih učitelja uviđati loše stvari koje su radili pred đacima za vrijeme školskog sata, a koje su me zbunjivale. Na primjer: redovito kašnjenje na sate, pušenje i objedovanje u razredu, gledanje kroz prozor dok se učenik ispituje,  neobjektivno ocjenjivanje, psovanje, vikanje, dvosmisleno i vulgarno izražavanje, ironični i podrugljivi komentari na pokazano ne/znanje i izvanjski izgled pojedinih učenika i učenica, prevelika naklonjenost pojedinim učenicima koji su »mamini i tatini sinovi«, držanje nogu na stolu i zamorno dugi razgovori na mobitelu kao da nas đaka uopće nema u razredu, neukusni komentari vezani za svoje kolege učitelje. Zatim, istresanje osobnih frustracija na djeci i pokazivanje svoje iskompleksiranosti izgledom i životom uopće te nekontrolirano ispoljavanje hirova svake vrste u razredu. A onda, i povrh svega, nepripremanje za nastavu i neizvršavanje školskog plana i programa, svojevoljno improviziranje na satu (“pričam ti priču”) i zadavanje za zadaću neprotumačenih lekcija.

Kome se mi učenici za ovakvo nekorektno ponašanje i lošu nastavu nekih naših učitelja  možemo žaliti, a da nas ne bude strah da će nas dotični učitelj  „uzeti na zub”, što mi mama stalno ponavlja da mi se može dogoditi. Tko inače kontrolira kvalitetu izvođenja nastavnog programa u našim školama? Je li ravnatelj u školi samo radi nas đaka ili je i radi učitelja? Hoće li odrasliji đaci ikad imati priliku u školi pismenim putem ocijeniti stručnost i zalaganje svojih učitelja, pa da im đačko dobronamjerno vrednovanje bude opomena i poticaj za još bolji i predaniji učiteljski rad? Toga ima valjda u državama gdje funkcionira i ustav i sustav, gdje djeca nisu nekakvi objekti, sredstva i taoci učitelja koji štrajkaju za svoje dobro i “dobro đaka”, jer kad oni dobiju veću plaću, onda će se djeci u školama “popraviti” kvaliteta nastave. I onda manja djeca neće  morati nositi ovako teške školske torbe u kojima svakodnevno tegare u školu po nekoliko knjiga “za svaki slučaj”, jer učitelju može pasti na pamet da ih kontrolira, nose li “sve u kompletu i po rasporedu”. 

Razumijem da našim učiteljima nisu velike plaće. A kome su to velike? Onim dobrim učiteljima ja bih dala još onoliko koliko primaju, a ovim lošima oduzela bih i ono što imaju. Ovi loši učitelji jedino su aktivni u sindikatima, jer se tu radi o njihovim interesima. Oni od sindikata, kako kaže moj tata, prave “sindikalizam”, stvaraju režim, jer na štetu drugih traže svoja prava. A to nije moralno. “Sindikalizam” je, dakle, pravi režim jer su “sindikalisti” prisilili i neke dobre učitelje (poštene sindikalce) da štrajkaju na “račun đaka”, a same đake lišili prava da idu u školu. Ovi učitelji “sindikalisti” koji su u prvim štrajkaškim redovima, ne samo da ne zaslužuju svoju “malu” plaću, nego bi ih trebalo i kazniti za njihovo neškolsko ponašanje i za loša predavanja u školi, za koja ni od jednog đaka ne mogu dobiti pozitivnu ocjenu. Kako ti “sindikalisti” ne štrajkaju zbog loših uvjeta u našim školama i zbog lošeg školskog sustava, u kojem se jedino oni dobro snalaze i dobro profitiraju, zato što oni sami ne moraju ništa novoga učiti i ništa mijenjati. Kada bi se ti naši učitelji “sindikalisti” tako i toliko trudili na svom školskom satu kao što se trude u štrajku tražeći svoja prava (vidimo njihove štrajkaške istupe u medijima i na javnim mjestima), mnogi od nas učenika postali bi pravi “milijunaši” u znanju.

A zašto ne štrajkaju poslije održanih školskih sati ili na neke druge načine? Zašto su nam ukinuli nastavu? A kako bi se ovi učitelji “sindikalisti”ponašali kad bismo mi đaci s roditeljima stupili u štrajk i tražili svoja zakonita prava preko “njihovih leđa” kao što to oni sada nama bezobzirno čine? Pa, kako će nam roditelji štrajkati kad kod kuće, nakon napornog rada u poduzeću ili u kući,  moraju satima s nama raditi naše školske zadaće ili plaćati nam dodatne instrukcije, jer nam pojedini učitelji nisu dovoljno objasnili gradivo u školi.

 I čije su zapravo škole? Jesu li to samo učiteljska radna mjesta ili su to i naša đačka radna mjesta? Ako su to i naša radna mjesta, a jesu, tko nas onda ima pravo potjerati kući bez naše i roditeljske suglasnosti?

 Dokle će sve ovo “štrajkašenje” trajati? Nas đaka više i nije briga jer mi i bez štrajka ostajemo žrtve lošeg školskog sustava i nekih loših učitelja, a u štrajku smo “taoci” štrajkaša sindikalista. Mi ćemo i nadalje biti “pijuni” koje svatko pomiče gdje hoće i »jede« kad hoće. Samo, nije pošteno kad nam učitelji govore da na nama svijet ostaje, da smo mi budućnost. Čija i kakva budućnost, molim vas lijepo?!

Zahvaljujemo župniku don Kreši na razumijevanju i svestranoj podršci. Posebno smo mu zahvalni jer je javno i privatno pokazao razumijevanje i pomoć prema našim dobrim učiteljima i nama đacima kojima je stalo i do škole i do dobrih učitelja. Zahvaljujemo i roditeljima koji su pokazali hrabrosti da se bore za bolji obrazovni sustav u našim školama i za prava đaka u ovoj obespravljenoj državi, gdje i pacovi imaju više prava od nas đaka.

Pozdravljaju vas: jedna skora maturantica, njezin tata i prijateljice iz župe sv. Ivana Apostola i Evanđelista, Mostar